Ako Meta ukloni vašu objavu ili suspendira vaš račun, ne morate prihvatiti tu odluku. Prema Aktu o digitalnim uslugama (DSA) možete najprije zatražiti da Meta preispita vlastitu odluku, a ako i dalje niste zadovoljni, svoj slučaj možete iznijeti pred neovisno tijelo za izvansudsko rješavanje sporova (ODS). Kako ovo pravo funkcionira i mogu li se korisnici u praksi na njega osloniti?
Internetske platforme dugo su djelovale kao sudac, porota i izvršitelj nad sadržajem svojih korisnika, s potpunom kontrolom nad time što ostaje, a što se uklanja. Dva desetljeća to je prolazilo uglavnom bez nadzora: pravila EU-a za internetske platforme datirala su iz 2000. godine, propisane za znatno jednostavniji internet, i regulatorima su davala gotovo nikakve alate za suočavanje s problemima koje je rastplatformi u međuvremenu stvorio, poput dezinformacija, netransparentne moderacije i dizajna koji izaziva ovisnost.
Europska unija je 2024. donijela Akt o digitalnim uslugama (DSA), zakon koji propisuje ažurirana pravila o tome kako internetske platforme moraju djelovati, osobito u pogledu sadržaja koji se na njima objavljuje i suzbijanja potencijalnih šteta za temeljna prava, građanski diskurs i integritet izbora. Prema DSA-u platforme moraju biti transparentne o svojim moderatorskim odlukama, a moraju i omogućiti korisnicima da te odluke ospore. Stoga je jedno pravo koje je DSA uveo za korisnike mogućnost da interno, izravno platformi, ulože žalbu na njezinu odluku. Ako je objava uklonjena ili račun suspendiran, platforma korisniku ne duguje samo objašnjenje, nego korisnici imaju pravo zatražiti i da platforma odluku ponovno preispita.
Međutim, DSA je prepoznao i da interna žalba ima očito ograničenje u tome da platforma preispituje vlastitu odluku. Kako bi se to riješilo, Europski parlament i Vijeće EU-a 2022. donijeli su članak 21. DSA-a, kojim su uvedena tijela za izvansudsko rješavanje sporova (ODS). To su neovisna tijela koja preispituju odluku platforme o moderaciji sadržaja kada korisnik ostane nezadovoljan nakon interne žalbe. Dakle, umjesto obraćanja sudu, korisnici svoj slučaj mogu izložiti jednom od tih certificiranih tijela, koje ispituje odluku i donosi presudu.
Da bi se certificiralo, ODS tijelo mora podnijeti zahtjev koordinatoru za digitalne usluge (DSC) države članice EU-a u kojoj ima sjedište te dokazati da ispunjava nekoliko uvjeta: neovisnost i financijsku nepristranost u odnosu na platforme i u odnosu na korisnike, stručnost u području nezakonitog sadržaja ili uvjeta i odredbi pojedine platforme, plaću osoblja neovisnu o ishodu odlučivanja, laku dostupnost putem interneta te jasne i javno dostupne procedure. Certifikat vrijedi do pet godina, može se obnoviti i može se oduzeti ako tijelo prestane ispunjavati te standarde.
Nakon certificiranja, tijelo može rješavati sporove korisnika i korisnica iz cijele EU. Korisnici svoj slučaj prijavljuju ako su nezadovoljni ishodom interne žalbe podnesene određenoj platformi, a tijelo potom ispituje odluku platforme i njezino obrazloženje te donosi odluku o žalbi, obično u roku od 90 dana. Postupak bi trebao biti jeftin ili čak besplatan za korisnike, jer naknade snosi platforma bez obzira na ishod. Odluka tijela nije obvezujuća, ali DSA propisuje da platforme i korisnici trebaju sudjelovati ‘u dobroj vjeri’. Nadalje, ako smo prijavili sadržaj treće osobe, ta osoba nije stranka u sporu. Ona će samo biti obaviještena ako platforma na kraju ograniči njezin sadržaj, u kojem slučaju joj mora poslati obrazloženje odluke. To obrazloženje obično ne otkriva tko je prijavio objavu, jer DSA dopušta otkrivanje identiteta podnositelja prijave samo ako je to strogo nužno, primjerice u slučajevima intelektualnog vlasništva.
U praksi, ODS je dostupan korisnicima od sredine 2024., otkad su nacionalni regulatori počeli certificirati prva tijela (poput Adroita i User Rightsa). Trenutačno je certificirano jedanaest tijela, svako s drukčijim opsegom pravne stručnosti, platformi, kategorija sadržaja i jezične stručnosti. Europska komisija vodi ažuriran popis svih certificiranih ODS tijela, na kojem korisnici mogu provjeriti njihova područja stručnosti i jezike kako bi odabrali odgovarajuće tijelo. Korisnici mogu odabrati bilo koje certificirano tijelo, bez obzira na to u kojoj državi članici ima sjedište, sve dok je prikladno za njihov slučaj i jezik.
ODS tijela za hrvatske korisnike
Za hrvatske građanke i građane odabir odgovarajućeg ODS tijela posebno je važan jer većina certificiranih ODS tijela ne posluje na hrvatskom jeziku. Od jedanaest dosad certificiranih tijela, samo dva trenutačno nude svoju uslugu u potpunosti na hrvatskom: ADR Center (certificiran od strane talijanskog AGCOM-a) i ADR Point (certificiran od strane grčkog Helenskog povjerenstva za telekomunikacije i poštu). Oba tijela pokrivaju širok raspon nezakonitog sadržaja i sporova o uvjetima korištenja na većini glavnih platformi, kao što su Instagram, Facebook, TikTok, Youtube i druge. I ADR Center I ADR Point zahtijevaju da podnositelj pritužbe ima boravište u EU, a nijedno od njih korisniku ne naplaćuje naknadu bez obzira na ishod. Iako su ta dva tijela jedina koja omogućuju da se cijela procedura vodi na hrvatskom, preko tijela poput Appeals Center Europe (ACE) korisnici mogu podnijeti slučaj na engleskom, a sadržaj osporene objave može biti na hrvatskom.
Vrijedi napomenuti da se postupak podnošenja pritužbe tim ODS tijelima razlikuje od podnošenja pritužbe HAKOM-u, hrvatskom koordinatoru za digitalne usluge. HAKOM rješava regulatorne pritužbe na opća kršenja DSA-a od strane platforme, poput nepostojanja uvjeta korištenja, nepostojanja mehanizma za prijavu i slično. Osobna žalba na odluku o moderaciji, međutim, zahtijeva da hrvatski korisnici koriste jedno od navedenih ODS tijela.
Transparentnost ODS tijela
Za sada je samo jedno certificirano ODS tijelo, naime ACE, objavilo analizu svojih predmeta po državama. Njegovo prvo izvješće o transparentnosti rangira sve države članice EU-a prema broju prihvatljivih sporova, broju prihvatljivih sporova po stanovniku i udjelu odluka platformi koje je ACE poništio nakon preispitivanja sadržaja. ACE je objavio detaljnu statistiku o točnom broju, vodećim platformima i vodećim područjima za sedam najviše rangiranih zemalja (Poljska, Francuska, Italija, Njemačka, Španjolska, Litva i Irska).
Za ostale zemlje – uključujući Hrvatsku, koja je rangirana pri nižoj sredini (20. od 27 prema ukupnom broju prihvatljivih sporova, 12. od 27 prema broju prihvatljivih sporova po stanovniku i 19. od 20 po tome koliko često je ACE poništio odluku platforme nakon preispitivanja sadržaja) – dostupna je samo rang-pozicija, a ne i točni brojevi. U izvješću se navodi da su detaljne informacije za ostale zemlje ‘dostupne na zahtjev’.
Izvješća o transparentnosti ostalih tijela sadrže statistiku po platformama i područjima, ali nijedno trenutačno ne objavljuje analizu po državama na način na koji to čini ACE. Nadalje, ni ADR Center ni ADR Point nisu objavili izvješća o transparentnosti, pa ne postoji javni podatak o tome koliko su hrvatskih korisnika upotrebili te dvije usluge. Zapravo, jedini dostupni podatak o hrvatskim korisnicima ODS tijela, naime 20. mjesto prema broju prihvatljivih prijava među 27 država članica EU-a, objavio je ACE i odražava samo broj podnositelja koji su voljni i sposobni snaći se u postupku pritužbe na engleskom ili drugom od jezika koje ACE nudi.
Iako tijela poput User Rights i ACE-a izvještavaju o vrstama osporavanog sadržaja (najveći udjeli odnose se na elektroničko nasilje, govor mržnje i seksualni sadržaj), ona ne daju analizu tih udjela po državama, stoga nema načina da saznamo što hrvatski građani osporavaju.
Trenutačno stanje izvještavanja o aktivnostima ODS-ova (osobito za hrvatske građane) daleko je ispod onoga što bi se smatralo primjerenom transparentnošću: sporovi se povremeno prikazuju u dokumentima o transparentnosti, a ne putem evidencije koja se vodi u stvarnom vremenu; Hrvatska je svedena na rang-poziciju, bez uvida u to koje platforme ili vrste sadržaja hrvatski korisnici osporavaju, i bez ikakvih podataka od tijela koja doista obrađuju zahtjeve na hrvatskom jeziku. Smislena transparentnost bi zahtijevala detaljno izvještavanje u stvarnom vremenu, koje se kontinuirano ažurira i kategorizira po državi, platformi i vrsti slučaja, te je dostupno na svim relevantnim jezicima.
Nadalje, dostupni su podaci previše fragmentirani i nepristupačni. Izvještavanje o izvansudskim sporovima dolazi od samih tijela poput ACE-a, na engleskom, bez hrvatske verzije i bez mogućnosti usporedbe podataka iz drugih analiza. Uz to, nadzor nad ODS tijelima nije centraliziran na razini EU-a, nego svako ODS tijelo odgovara nacionalnom koordinatoru za digitalne usluge koji ga je certificirao, iako to tijelo potom djeluje i odlučuje o predmetima svih 27 država članica EU-a. Primjerice, budući da je ADR Center certificirao talijanski AGCOM, to tijelo ne odgovara nijednom hrvatskom tijelu koje bi moglo pratiti kako ODS tijela rade za hrvatske korisnike koji se na njih oslanjaju. U kombinaciji s gotovo potpunim izostankom objavljenih podataka o korištenju ODS tijela u Hrvatskoj, hrvatski građani tako nemaju praktičan način provjere funkcioniraju li ta tijela kako je zamišljeno.
U skladu sa svojim dosadašnjim zalaganjem za jedinstvenu javnu kontaktnu točku za prava iz DSA-a, Gong smatra da hrvatski građani zaslužuju bolje od ove raspršene slike o tome kako ODS funkcionira za njih. Bez veće dostupnosti informacija i kontrole nad nadzorom, pravo na izvansudsko rješavanje sporova ostaje pravo koje postoji na papiru, ali koje građani, novinari ili civilno društvo ne mogu adekvatno preispitati, provjeriti, niti na temelju njega djelovati.
Pravna i praktična dvosmislenost ODS-a
Osim ograničenja nadzora koja proizlaze iz fragmentiranog izvještavanja, članak 21. DSA-a ostavlja neriješenim nekoliko ključnih pravnih pitanja. DSA ne određuje koji standard preispitivanja ODS tijelo treba primjenjivati: treba li samo provjeriti je li platforma slijedila vlastite uvjete korištenja ili neovisno ponovno procijeniti je li sadržaj opravdano ograničen kao dezinformacija ili spada pod slobodu izražavanja. Iako je ta nejasnoća predmet rasprave, još nije postignut nikakav formalni dogovor o standardizaciji. Zbog nedostatka univerzalnih smjernica, ODS okruženje omogućuje da se ista vrsta spora ocjenjuje drugačije ovisno o tome koje tijelo o njemu odlučuje.
Ta nejasnoća zadire u samu bit pitanja služi li ODS građanima u praksi. ODS tijela poništavaju odluke platformi razmjerno često, što znači da su građani koji ga koriste češće u pravu nego ne. Međutim, ta je pobjeda i dalje uvjetna: User Rights izvještava da se stope provedbe odluka enormno razlikuju po platformama: otprilike 90% za TikTok, a oko 10% za Metu. Ta činjenica implicira da ishod spora manje ovisi o utemeljenosti korisnikove žalbe, a više o platformi s kojom je u sporu. Za hrvatske građane ta je neizvjesnost ponovno pojačana gotovo potpunim nedostatkom podataka specifičnih za državu i nedostatkom adekvatnog nadzora nad ODS tijelima.
Dokle god postoji nedostatak transparentnosti, nedostatak kontrole nad nadzorom te nedosljednost među tijelima i platformama, ODS ostaje pravo koje formalno postoji, ali na koje se korisnici u praksi ne mogu u potpunosti osloniti.
