Publikacija “Strani utjecaji na izbore – političko prepucavanje ili realna opasnost?” donosi analizu političkih narativa o stranom utjecaju u Hrvatskoj tijekom superizborne 2024. godine. Gong je istraživao potencijalni strani utjecaj na političke procese, s naglaskom na Rusiju i kako se ona koristi u političkom diskursu. Iako nisu pronađeni dokazi o ruskom uplitanju u izbore, uočena je manipulacija narativima o Rusiji, te analiza pokazuje kako su optužbe za strani utjecaj korištene više kao alat za političko prepucavanje nego zbog straha od stvarne prijetnje od stranog utjecaja u Hrvatskoj.
Gong je provodio nadzor izbornih procesa u Hrvatskoj u super izbornoj 2024. godini na različite načine i kroz različite teme, a jedna od njih je strani utjecaj. To je tema koja dominira europskim političkim prostorom, a strah od mogućnosti stranog utjecaja bio je najviše vezan uz Europarlamentarne izbore održane u lipnju. On se naslanja u širem smislu i na strah od polarizacije i širenja ruskih dezinformacija, koji raste od 2016. godine, a naročito nakon izbijanja rata u Ukrajini 2022. godine. Upravo radi važnosti teme obrane liberalne demokracije od stranog utjecaja, zajedno s kolegicama iz beogradske CRTA-e, napravile smo zajedničku analizu stranog utjecaja na političke procese u Srbiji i Hrvatskoj, koja je predstavljena na okruglom stolu u Hrvatskom novinarskom domu.
Fokus analize je na političkim procesima i akterima, odnosno političkoj prirodi stranog utjecaja i njegovom potencijalu potkopavanja demokratskih normi i pogoršanja društvenih podjela. Promatrali smo tri ključne stvari. Prva je bila manipuliranje optužbama za rusofilstvo političkih protivnika od strane premijera Plenkovića. Druga se odnosila na kontroverzne pozicije predsjednika Milanovića. Treća se fokusira na djelovanje Domovinskog pokreta. Tu smo stranku odlučili posebno promatrati zbog prethodne povezanosti s Pavlom Vujnovcem, poduzetnikom koji je poslovno carstvo izgradio na uvozu ruskog plina, a njegov poslovni partner Mario Radić bio je dojučerašnji politički tajnik DP-a. Štoviše, za vrijeme provedbe istraživanja Domovinski je pokret sklopio koaliciju s HDZ-om, te je postao dio vladajuće većine. Tako da se analiza zapravo bavi političkim narativima aktera koji sačinjavaju izvršnu vlast - predsjednika, premijera i vladajućeg HDZ-a te Domovinskog pokreta.
Ruski narativi i narativi o Rusiji
Jedan od osnovnih nalaza je razlika u političkim narativima koja se iskristalizirala tijekom istraživanja. Utvrdili smo razlikovanje između ruskih narativa, odnosno dokazanog uplitanja Rusije u izborni proces i unutarnje procese država, i narativa o Rusiji, koji koriste Rusiju za diskreditaciju političkih protivnika bez stvarnih dokaza da se radi o ruskom utjecaju, koji su se pokazali dominantnijima u hrvatskom političkom diskursu.
Naime, utvrdili smo da je ono što je zajedničko svim akterima koje smo pratili korištenje optužbe za strani utjecaj protiv svojih političkih protivnika. Takvim označavanjem protivnika se nastojalo ostvariti vlastite parcijalne političke interese, zanemarujući posljedice koje takvo komuniciranje može imati za društvo, političku kuturu i razvoj demokracije. Primjerice, premijer Plenković je sve političke protivnike, odnosno cijelu opoziciju, optuživao da su putinofili i rusofili, zloupotrebljavajući Ukrajinu u dnevnopolitičke svrhe, čemu smo imali prilike najjasnije svjedočiti tijekom oporbenog prosvjeda u veljači. Međutim, to ga nije spriječilo da oformi Vladu u suradnji s jedinom strankom koju su doista pratile kontroverze zbog veza s Vujnovcem i ruskim plinom, ali i zbog političke bliskosti s Orbanom i inspiriranja američkom krajnjom desnicom. To pokazuje kako je takav diskurs korišten u službi političke borbe i diskreditiranja političkih protivnika od strane premijera i HDZ-a, a ne zbog stvarnog straha od stranog utjecaja.
Milanović i Domovinski pokret su, s druge strane, u istom periodu umanjivali koristi i vrijednosti Europske unije kao šire zajednice kojoj pripadamo svojim izborom, optužujući Plenkovića za zastupanje “stranih interesa”. Iako nisu izrazili želju za mogućnošću izlaska iz EU i NATO-a, koristili su anti-EU narative kako bi propagirali vlastite političke interese. Tako je Domovinski pokret, prije ulaska u zajedničku vladu, Plenkovića izravno optuživao za zastupanje interesa “briselskih čelnika, globalista i multinacionalnih korporacija” i za hranjenje svojih međunarodnih političkih ambicija miješanjem Hrvatske u sukob u Ukrajini. Milanović je sličan narativ imao ne samo o Plenkoviću i Hrvatskoj, već o Europskoj uniji i NATO-u, nazivajući ih “američkom cirkuskom pudlicom”.
Stav Domovinskog pokreta i predsjednika Milanovića nije bio otvoreni proruski, ali je bio bitno drugačiji od HDZ-ovog. Domovinski pokret ne promovira sustavno proruske narative, već su ti stavovi dio šireg desničarskog populističkog diskursa koji je prisutan i u drugim europskim državama. Do sada, oni nisu otvoreno promicali bliže odnose s Rusijom ili zagovarali geopolitički smjer koji bi udaljio Hrvatsku od Zapada. Iako se njihova kritika zapadnih institucija može ponekad podudarati s ruskim narativima, oni ne zauzimaju prorusku poziciju. Međutim, gledajući širi kontekst, u suštini pozitivna pozicija neutralnosti oko ukrajinsko-ruskog sukoba povlači za sobom implikacije realizacije ruskih interesa, prije svega smanjenja potpore Ukrajini od strane država članica Europske unije i NATO-a.
U Hrvatskoj nisu prepoznati ruski narativi u ikakvoj značajnijoj mjeri, ali korištenje narativa o Rusiji, odnosno korištenje Rusije i rata u Ukrajini u dnevnopolitičke svrhe svakako je uočeno. Dok premijer koristi takvu retoriku za diskreditiranje opozicije, Domovinski pokret i predsjednik Milanović preokreću tu priču kako bi Plenkovića optuživali da su mu bitnije osobne ambicije i zadovoljavanje čelnika EU i SAD-a od interesa “hrvatskog naroda”.
Politički narativi u kojima se političke suparnike optužuje za zastupanje “nečijih” stranih interesa osobina je koju dijele sva tri promatrana aktera, koristeći ih u svrhu političkog prepucavanja.
Gong smatra kako takva vrsta političke komunikacije od strane najviših nositelja vlasti potiče porast političke netrpeljivosti, polarizacije, razara demokratski dijalog i narušava kvalitetu političke kulture, te se njome skreće fokus sa mnogobrojnih stvarnih problema s kojima se Hrvatska danas susreće.
Cijelu analizu pročitajte OVDJE: