Andrej Plenković narušio je raniju praksu objave koalicijskih sporazuma koji postavljaju temelje za rad nove Vlade. Gong smatra da je javnost takvih sporazuma ključna za praćenje transparentnosti rada Vlade jer omogućava javnosti kontrolu provođenja u njima sadržanih politika te koliko će na tome ustrajati.
Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković i predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava su 16. svibnja 2024. godine u Hrvatskom saboru potpisali koalicijski sporazum o formiranju Vlade Republike Hrvatske. Unatoč dobroj praksi objavljivanja koalicijskih sporazuma, s izuzetkom onog između HDZ-a i Demokratskog centra 2003. godine, kada je Vladu sastavljao Ivo Sanader, ovaj put javnost je ostala uskraćena za detalje o tome kako će izgledati nova vlada, između ostalog i kako će se rješavati potencijali sukobi između koalicijskih partnera. Zašto?
Neobjavljivanje koalicijskog sporazuma premijer Plenković je objasnio na sljedeći način: “Sad mogu čak reći da smo to namjerno ostavili neobjavljeno da se sad o tome piše jer se nema o čemu drugom govoriti pa ako se već netko iz medija ne bavi teško poraženim Milanovićem koji krši Ustav, Grbinom kojeg je Milanović izbacio kroz prozor, onima koji su ih podržavali i ponovno završili praktički na Bernardićevih 40-ak mandata. To je prava tema, a ne nekakvi tehnički sporazum između dviju stranaka koje su na vlasti i koje preuzimaju odgovornost“. Pojednostavljeno, premijer smatra da nema nikakvu obvezu građane i građanke koji su ga izabrali na parlamentarnim izborima upoznati s time što ih očekuje sljedeće četiri godine, posebice stoga što po prvi puta Republika Hrvatska u vladi ima radikalno desnu stranku.
Koalicijski sporazum je u svojoj srži gentlemen’s agreement, neformalni sporazum koji se temelji na uzajamnom povjerenju stranaka. Konkretno, koalicijski sporazumi između stranaka koje će činiti izvršnu vlast, sastoji se od dogovora oko svih aspekata budućeg rada Vlade, od temeljnih načela suradnje koalicijskih partnera, specifičnih programskih pravaca pa sve do načina rješavanja potencijalnih sukoba. Primjer za to je koalicijski sporazum HDZ-a, HSS-a i HSLS-a iz 2007. godine na 120 stranica.
Radi se, dakle, kako i sam premijer priznaje, o tehničkom dokumentu Vlade koji sadrži njezine buduće obrise. Ipak, s obzirom na to da se radi o dokumentu političkih stranaka, a one nisu obveznice Zakona o pravu na pristup informacija, po toj osnovi nisu dužne objavljivati niti davati na zahtjev svoje strateške dokumente, već to isključivo ovisi o njihovoj dobroj volji. Gong je mišljenja da takvi sporazumi moraju biti javni pa je zatražio mišljenje Povjerenika za informiranje o potrebi objavljivanja koalicijskih sporazuma. Ipak, od Povjerenika smo dobili odgovor da “nije ovlašten davati mišljenje niti se očitovati na navedeno stajalište” te da “procjenjivanje potrebe objave koalicijskog sporazuma političkih stranaka nije u nadležnosti Povjerenika za informiranje, već samih političkih stranaka”.
Koalicijski sporazum trebao bi dati jasan pregled o tome što građani i građanke mogu očekivati od nove vlasti, što je izuzetno važno u slučajevima kada se radi o partnerima koji su se otvoreno napadali u predizbornom razdoblju i koji se vrijednosno razilaze na velikom broju područja. Pritom taj značaj raste kada je riječ o radikalnoj stranci kao partneru, koja svojim zalaganjem i djelovanjem u Vladi može propitivati i narušiti same temelje liberalne demokracije. DP se zalaže za antimanjiske politike, posebno usmjerene prema srpskoj manjini, pa tako traži ukidanje financiranja Novosti, tjednika Srpskog narodnog vijeća te je uvjetovalo koaliranje izbacivanjem SDSS-a iz Vlade. Osim toga, želi deratificirati Istanbulsku konvenciju, zalaže se za zabranu pobačaja te poticanje žena na ostanak kod kuće sve do polaska djeteta u školu.
Gong smatra da koalicijski sporazumi moraju bez iznimke biti javno dostupni. Objavom koalicijskog sporazuma, Vlada daje jamstvo da su svi njezini akteri doista spremni na kompromise kako bi vlast uspješno održale u punom mandatu, što je nužan preduvjet za stabilnost i demokratičnost vlasti.
