„A ja? Moja je majka na mene uvijek ostavljala hladan i odbojan dojam. Kada bih je zagrlila, ukipila bi se, zadržala dah, sve dok je ne bih pustila. Tada sam često mislila da me ne može smisliti. Na kraju je više nisam ni htjela dotaknuti, počela sam se gaditi. Danas uviđam koliko je morala biti preopterećena: Kada joj je bilo 15 godina, u Jugoslaviji su uvedeni rasni zakoni, morala je napustiti školu, nositi židovsku zvijezdu, odreći se svog uobičajenog života. Skrivati se, bježati. Sa 17 godina dospjela je u logor. Gađenje prema poniženjima, prema drugim zarobljenicima, gađenje od same sebe. Nešto se u njoj skamenilo, zauvijek. Samo je u otporu, u borbi još mogla osjetiti samu sebe. Moja nelagoda u njezinoj blizini bila je zapravo njezina vlastita. Preuzeli smo traume naših roditelja, vrlo detaljno, potpuno. Govorili smo o logorima koje nikada nismo vidjeli, o osjećaju koračanja u maršu smrti, i uvijek nanovo o smrti. Bili smo identične kopije naših roditelja i njihove povijesti.“
Adriana Altaras, Titove naočale
Umjesto selektivnog obračuna potrebno je konstruktivno suočavanje s prošlošću kao put iscjeljenja i rekonstrukcije traumatiziranih zajednica, poručeno je na javnom predavanju na temu trans-generacijskog prijenosa ratne traume u sklopu programa Mirovnih studija u Centru za mirovne studije, na kojemu su profesori Nebojša Blanuša s Fakulteta političkih znanosti te Hrvoje Klasić i Dinka Čorkalo Biruški s Filozofskog fakulteta u Zagrebu govorili o tome kako (ne)suočavanje s ratnom prošlošću u zemljama bivše Jugoslavije reflektira prijenos obiteljske, društvene i kulturne traume na mlade generacije.
Transgeneracijska politička trauma rezultat je socijalizacijskih procesa u kojima generacija koja je uspostavila doživljaj kolektivne tragedije, prenosi na sljedeći naraštaj emocionalno zasićene narative, koji mogu služiti kao identifikacijske odrednice i perceptivni filteri u političkom prosuđivanju i odlučivanju, objasnio je Nebojša Blanuša s Fakulteta političkih znanosti. „Takve interpretacije uključuju „pamćenje“ patnje predaka i pretpostavljenu kolektivnu krivnju onih koji se definiraju kao uzročnici patnje i posljedično neprijatelji. Nakon ratova suprotstavljene strane nerijetko uspostavljaju oprečne i međusobno optužujuće interpretacije nasilne prošlosti. Kada nositelji moći nekritički potenciraju tako definirano razlikovanje među skupinama sa suprotnim političkim biografijama, ono postaje bitno za definiciju političke zbilje, odjelovljuje stare sukobe u novim generacijama i uspostavlja ih kao osnovu za nove političke antagonizme“, razložio je dalje Blanuša.
izvor: Centar za mirovne studije
Govoreći o „sablastima prošlosti među mladima u Hrvatskoj, on je u svojem radu pokazao kako se kod mladih u Hrvatskoj trauma i rascjep na NOB i NDH pripadnost iz Drugog svjetskog rata reproducirala u pogledu percepcije prošlosti, vrijednosti koje nositelji takvih biografija zastupaju i njihovih političkih preferencija“. Naime, „rezultati istraživanja od 2000. do 2012. pokazuju kako se s vremenom smanjuje broj onih koji se identificiraju s biografijama zaraćenih strana i svrstavaju svoje obitelji izvan sukoba što sugerira potiskivanje prošlosti. No kod onih koji ostaju povezani s političkim naslijeđem svojih predaka, i dalje su suprotstavljeni po nizu ideoloških i političkih indikatora (lijevo-desna samoidentifikacija, percepcija najvećih stranaka, percepcija bliske prošlosti, političke vrijednosti itd.), slično kao i ostatak populacije, što ih i dalje čini podložnima zazivanju utvara prošlosti od strane očajno nepoduzetnih političkih elita“.
"Negiranjem žrtve drugih postaju ni žive, niti mrtve, već beskonačno sablasne"
Suočavanje s prošlošću izvan narativa političke mitologije rijetko je i uglavnom neuspješno na području bivše Jugoslavije o čemu svjedoči i povijest 20. stoljeća kao razdoblje dotad neviđenog nasilja, podsjetio je Blanuša. „Postaviti se oči u oči, kao susret s nečim ili s nekim ovdje je prečesto vodilo u sukob, netrpeljivost i rat, a posljedično u tvorbu sjećanja koja su pozivala na nove sukobe kako bi se okončali oni koje su započele prijašnje generacije. Može se reći da je bilo, a i danas je prisutno, mnogo odjelovljavanja i vrlo malo prorade traumatične prošlosti kako nakon Drugog svjetskog rata tako i nakon ratova u 90-ima“.
Blanuša je u svojem predavanju istaknuo da su „novonastale države i društva u posljednjem desetljeću 20. stoljeća iskusile trostruku kulturnu traumu: na početku je to bila trauma društvene promjene koja će se dalje oblikovati sukladno tranzicijskim problemima pojedinih zemalja i mijenjati identitetske konstrukcije. S ratovima su do izražaja došle druge dvije: trauma žrtve i trauma počinitelja u različito vrijeme kod različitih političkih zajednica i etnikuma“.
Budući da se „nasilje dominantno poima kao kategorija hrabrosti, a želja za pomirbom ravnu nacionalnom izdajstvu, to je okvir u kojem je konstruktivno suočavanje s prošlošću, kao osviješteni društveni projekt sa svrhom uspostave pravde, trajnog mira i miroljubivih društava djelovalo u posljednjih četvrt stoljeća na prostoru bivše Jugoslavije“.
izvor: EPA
Manipulacije mladima kroz totalitarizme 20. stoljeća
Traume koje su nastale predstavljaju odgovor na puknuće starog kulturnog sustava osmišljavanja svijeta, a pritom se u artikulaciji vlastite traume često i žrtve i počinitelji nameću istim reprezentacijskim zahtjevima. U procesu konstruktivnog suočavanja s traumom Blanuša je naglasio važnost tematiziranja individualne, državne i društvene odgovornosti, a upravo smo u ovoj najmanje napredovali, smatra Blanuša. Naime, premda su komisije za utvrđivanje činjenica i pojedini umjetnici učinile male pomake u tom smislu, još slijedi veliki rad u vidu razbijanja doživljaja nestvarnosti nasilja pri čemu je ključno konstruktivno suočavanje s prošlošću umjesto obračunavanja s prošlošću.
Međutim, „zbog manjka informacija i suočavanja s traumama koje je dnevnopolitički motivirano, danas se sve više i to selektivno obračunavamo s prošlošću“, upozorio je Klasić, dodavši da „mi umjesto da proučavamo 20. stoljeće kako bismo shvatili što se dogodilo '90-ih, kroz '90-te pokušavamo shvatiti 20. stoljeće“.
Potrebu za konstruktivnim suočavanjem s prošlošću istaknula je i Čorkalo Biruški, govoreći o dugogodišnjim istraživanjima u Vukovaru, tijekom kojih je svjedočila posljedicama odvojenosti djece i njihove izloženosti traumama jedne 'strane'. Stoga je napredak u situaciji nepostojanja korektiva između obiteljske i službene povijesti, i to posebno u zajednicama koje su pretrpjele posebno teške traume poput Vukovara, izrazito spor, a ratne teme su i dalje izvor sukoba među djecom i mladima. No, ima pomoći, naime, kako je naglasio Blanuša, „konstruktivnom suočavanju možemo pomoći postavljajući pitanja o prošlosti koja je izazvala kulturalnu traumu, ali i tako da javno žalimo za onima za čijim žaljenjem postoji zabrana“.
“Ako se djeci i mladima dade mogućnost da u punoj mjeri razviju svoje kapacitete, ako im se pruži znanje da razumiju svijet i mudrost da ga promijene, tada je pred nama svjetla budućnost. U suprotnom, onom društvu koje zanemaruje djecu, ma kako dobro funkcioniralo na drugim područjima, prijeti na koncu raspad i nestanak.“
Urie Bronfenbrenner
Ovaj tekst je objavljen i zahvaljujući sufinanciranju kroz program "Europa za građane".
