Kad je Kolinda Grabar Kitarović prije pet godina ispalila da je "sve dogovorila s nekim državama i da će se Hrvati nakon obuke kod njih, vratiti u Hrvatsku i da će preko interneta zarađivati 8000 eura", malo tko se nije zlobno i podrugljivo smijao i sprdao s tadašnjom predsjednicom države. Ali, danas ispada da bivša predsjednica tom izjavom nije baš sasvim promašila.
Riječ je, doduše, o malo modificiranoj verziji njezine najave, jer u realiziranoj inačici Hrvati neće morati ići u inozemstvo na obuku i neće morati čak niti raditi, a uredno će im na račune svaki mjesec sjedati u prosjeku 4500 eura. Govorimo ovdje, naravno, o izdvojenoj kasti koja za svoj uglavnom nerad sada mjesečno dobiva barem tri puta veće plaće od prosječne, u državi u kojoj se daleko većinske parije za svoju milostinju moraju svojski iskilaviti.
Neugodno je i napisati koliko puta prosječna plaća pripadnika navedene povlaštene kaste "šije" mjesečna primanja umirovljenika, koji su danas sirotinja unatoč tome što su uredno odradili puni životni vijek.
"Kad je novac u pitanju, svi su iste vjere"
Pričamo, jasno vam je već, o saborskim zastupnicima (i ostalim državnim dužnosnicima) kojima od kolovoza na tekuće računa sjeda tih famoznih 4500 eura. Obaveze, pak, koje u pravilu velika većina njih ne ispunjava, našim uvaženim narodnim poslanicima ostale su iste, dakle, minimalne, ali su im se materijalna prava dramatično povećala, naravno, nezasluženo.
Da ne bude zabune, nisu saborski zastupnici te svoje plaće tako drsko, bezobrazno i neempatično podignuli sami sebi, nego je to učinila Vlada Republike Hrvatske podizanjem osnovice za obračun plaća u državnim i javnim službama kako "liječnici i školski profesori, primjerice, ne bi odlazili u inozemstvo". Vlada je to napravila, o kako zgodno, tek neposredno nakon izbora.
I dok saborski zastupnici uvijek imaju puno i svašta reći na baš svaku temu, od vremenskih prilika do ratova u svijetu (doduše, ne nakon ozbiljnog i stručnog bavljenja nekom temom nego nakon što su pročitali tek poneki novinski naslov), o gotovo dvostrukim iznosima u novčanicima nisu kazali "nit' mu, nit' be".
Posebno je dirljivo što niti pravednička oporba nije imala potrebe barem se zapitati je li takvo rješenje u redu i pravedno. Nije se uobičajeno digla kuka i motika kao na sve druge prijedloge koji pristižu iz Banskih dvora, nego o tome mudro šute u talu s vladajućima. Ili kako je to lucidno još u 18. stoljeću zamijetio Voltaire: "'Kada je novac u pitanju, svi su iste vjere."
No, reći će televizijska reklama – "ali to nije sve". Nove plaće primaju i bivši saborski zastupnici koji su na režimu 6+6 i koji doslovno mogu ne raditi baš ništa cijelu godinu, ali im svejedno svaki mjesec na račun sjeda, za hrvatske prilike, basnoslovan iznos. Nit' kopali, nit' orali, nit' su više parlamentarni zastupnici, ali brutalna naknada "dok se ne snađu" i dalje ide.
Ovi koji navodno rade, u režimu kada Sabor zasjeda od srijede do petka, što je efektivno 12 radnih dana mjesečno (a niti tada se ne moraju tamo pojaviti ako im se baš ne da), imat će dnevnicu 375 eura, a kada parlament bude radio od utorka do petka, onda će si dnevno priskrbiti 281 euro.
Cijena znanja, iskustva, vještina, truda, volje...
Uvijek postoji i taj famozni "rad na terenu" (što je zapravo sjedenje po birtijama i restoranima s ekipom), pa je iluzorno očekivati da će se Saboru pojavljivati svaki dan plenarnog zasjedanja, ali im se svejedno broji kao da su "radili". Štono bi se reklo – vlak ide, ja se vozim.
Visina plaća trebala bi proizlaziti iz znanja, iskustva, vještina, sposobnosti, truda, angažmana, volje i entuzijazma, a prema do sada viđenom, unatoč tome što nam pravo zahuktavanje aktivnosti u novom sazivu Sabora tek slijedi, nećemo puno pogriješiti ako već sada prognoziramo da će se vrednovanje rada naših vrlih parlamentaraca kretati između ocjena "loše" i "izrazito loše".
Pa bi se tako, da je pravice, u tom rasponu trebala kretati i njihova primanja. Jer, za sada smo samo zapamtili da su stepenice u sabornici opasne za neoprezne, da je akustika u dvorani loša i da letvice iza stola predsjedavajućeg "titraju". Stvarno nema tih para vrijednih takvih važnih i korisnih otkrića.
Tako je govorio Šime Đodan
Nema veze što smo mi, kao, odlučivali tko će u parlament (jer smo zapravo mogli samo probrati ono što su nam na izbor ponudili stranački šefovi) i što se po Ustavu narod pompozno smatra suverenim, jer jednom kada zaokružimo, više nas se ništa ne pita niti nam se isporučuje ono što nam je obećano.
Na redu smo tek za četiri godine, a i to u fabriciranim uvjetima. Zato će zauvijek ostati evergreen izjava Šime Đodana: "Iznad Hrvatskog sabora je samo gospod Bog!" A mi, obični smrtnici, i dalje možemo mirno nastaviti lajati na mjesec.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Parlametar.hr, digitalne platforme Gonga za praćenje rada saborskih zastupnica i zastupnika. Intervjue i komentare piše iskusna saborska izvjestiteljica Sandra Bartolović.
Sandra Bartolović bavi se političkim novinarstvom od početka 1990-ih. Od tada je sustavno pratila, izvještavala, analizirala i komentirala političke procese, stranke, izbore na svim razinama, rad Sabora, Vlade i Ureda predsjednika za Glas Slavonije, Vjesnik, Media servis, Nacional, Poslovni dnevnik, neprofitni portal Forum.tm i Hinu, u svim novinarskim formama, od vijesti preko intervjua do kolumni. Predbilježite se na Parlametar bilten OVDJE i dobivajte na jednom mjestu sve važne informacije o tjednim raspravama sabora te temama kojima se bave!
