Podigla se tako kuka i motika oko toga ima li novi ministar poljoprivrede Josip Dabro doista diplomu Edukacijskog fakulteta u Travniku i je li doista magistar kineziologije, kako tvrdi. Je li studirao tri ili pet godina, koji su mu bili najdraži profesori, koje je kolegije najviše volio, a u kojem je travničkom kafiću najradije trošio vrijeme između predavanja? Ili mu je poznata samo benzinska pumpa u Travniku…
I dok se on upetljavao i popikavao po svojim travničkim kronikama, stigao je puno slađi bombončić, jasno, također iz Domovinskog pokreta.
Gotovo pa je postalo nevažno kako se Dabro domogao fakultetske diplome i ima li je, nakon što se njegov stranački kolega s puno ozbiljnijim akademskim stupnjem, Stephen Nikola Bartulica, upetljao tijekom predizborne kampanje za europske izbore kao pile u kučine, objašnjavajući kako uspijeva preživjeti s rashodima gotovo istovjetnima prihodima koje ima, a da to nije prijavio u imovinsku karticu.
Doktorat s Papinske Gregoriane naspram fakulteta u Travniku
Trešnju na vrhu torte dobili smo u noći europskih izbora kada se Bartulica udostojio pojaviti. Iznerviran višednevnim pitanjima javnosti o njegovoj imovini i prihodima, poručio je da će biti glas običnih ljudi, da bi se potom u pratnji opskurne ekipe iz krim-miljea, s kojom si pristojan čovjek ne bi dopustio da ga vide, odvezao crvenim Ferrarijem duboko u noć. Nedostajao je još samo srednji prst u zraku s prozora Ferrarija.
Dabro je sitni, lokalni polupolitičar koji je još prošle godine sa slavonskim svinjogojcima prosvjedovao protiv mjera Vlade Andreja Plenkovića u borbi protiv svinjske kuge, da bi baš ovih dana istim tim svinjogojcima branio upravo te mjere protiv kojih je zajedno s njima prosvjedovao. Još je u zraku ostalo visjeti ima li Dabro, konačno, tu diplomu ili ne, odnosno koju diplomu ima i odaklemu. Ali, to je problem onoga tko ga je postavio za ministra, a koji se, međutim, napadno u tu priču baš i "ne bi štel mešat".
Bartulica, međutim, navodno je intelektualac od formata s prestižnom titulom doktora filozofije s uglednog Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu. Od nekog takvog očekivala bi se ipak nešto viša od one ispodprosječnog političara i nevidljivog saborskog zastupnika. Bartulica je prije prvog saborskog mandata iz neobjašnjivih razloga bio angažiran kao savjetnik i jednom predsjedniku Republike i jednom predsjedniku Vlade, a tomu je, pak, prethodilo zaposlenje u Ministarstvu vanjskih poslova RH.
Ekvivalent srednjeg prsta hrvatskom narodu
Nekome s takvim titulama i iskustvom rada s najvišim političkim dužnosnicima ne bi smio biti problem objasniti kako to da u njegovo kućanstvo mjesečno ulazi oko 3600 eura, a da po svoj prilici isto toliko odlazi na kreditne obaveze.
Tog objašnjenja u njegovoj imovinskoj kartici nema. Sreća da mu se takvo što nije dogodilo u rodnoj državi, u SAD-u, jer teško da bi mu američki IRS (inačica naše Porezne uprave), od kojega svi Amerikanci smrtno strahuju, pao na foru da ga u šestoj deceniji života uzdržava majka. Koliko god bilo bizarno, to čak i može biti točno, ali to što on tvrdi nigdje nije službeno zabilježeno i tako se Bartulica našao u nebranom grožđu.
Ne nužno, ali u pravilu valja pretpostaviti da su nositelji doktorskih titula ponešto inteligentniji od nas običnih smrtnika. Ipak, u slučaju Bartulice to baš i nije najvidljivije. Jer da jest, u izbornoj noći u kojoj je izborio mandat u Europskom parlamentu i nakon što je patetično objavio da će biti "glas običnih ljudi i da će im služiti", sigurno ne bi ispraćen grupom sumnjivih lica sjeo u crveni Ferrari kojim ga je potom odvezao obrijani, nabildani, istetovirani mrga s podebljim kriminalnim dosjeom.
Njegovom opravdanju da nije znao tko ga vozi, čak bismo i mogli povjerovati, ali netko sa školama koje je završio i s akademskim titulama kojima se okitio, trebao bi biti kadar za barem malu dozu sumnjičavosti oko ekipe koja ga je uzela pod svoje. A da je u Bartulice i ponešto morala i vjerodostojnosti, trebao bi biti sposoban za jasno se ograditi od njih i odbiti ući u preskupu jurilicu čime je iziritirao čitavu javnost, uključujući i svoj Domovinski pokret kojemu se, izrekli su to javno, okreće želudac od onoga što je učinio.
U krajnjoj liniji, Bartulici bi nakon svega toga trebalo biti jasno da genij koji je smislio njegov spektakularni odlazak iz izbornog stožera, kronično pati od nedostatka i duha i inteligencije i empatije i smisla za humor, te da je definitivno nesposoban za lucidnu provokaciju.
Valja ovdje zabilježiti i to da je Bartulica u svom smušenom obraćanju u izbornoj noći poručio da se od njega "može očekivati samo sljedeće – da služi Bogu, svojoj obitelji i hrvatskom narodu". Sudeći po onome što smo do sada vidjeli, Bartulica će služiti samo svojoj obitelji. Majka je sigurno s olakšanjem odahnula. Bog, ako ga ima, osjetio je susramlje, a hrvatski narod dobio je srednji prst. Idućih se dana, pod pritiskom javnosti i vlastite stranke, Bartulica pokušao vaditi da mu "u tom trenutku slavlja i euforije prosudba možda nije bila najbolja".
Kako će tako osjetljiv izdržati u Parlamentu EU-a?
Ako čovjek takve izobrazbe dopusti da mu euforija smanji prosudbu u važnim stvarima, postavlja se pitanje kako i kojim kriterijima će prosuđivati i donositi odluke u Europskom parlamentu.
Nešto se čupao i na račun toga da su lijevi mediji protiv njega dignuli hajku zato što je on, eto, katolički vjernik, usto i konzervativac i povratnik iz dijaspore, a prisnažio je i da mu se prijeti smrću, pokušavajući na taj način od sebe napraviti mučenika i žrtvu, nevoljan priznati vlastite marifetluke koji su se danima otkrivali jedan za drugim, a koji nemaju veze ni s vjerom, ni s konzervativnošću, ni s povratništvom nego, pogađate, isključivo s novcem.
Bartulica ne razumije ili ne želi razumjeti demokraciju i svoju poziciju javne osobe u kojoj je izloženiji javnosti od običnih građana i da za sve što se tiče njega, uvijek mora imati spreman, argumentiran uvjerljiv odgovor, a posebno odbija prihvatiti da je primarna uloga medija razotkrivanje lovaca u mutnom. Nakon ovog slučaja nemamo se baš previše prava čuditi nezainteresiranosti građana za izbore i niskom odazivu na birališta. Pričekajmo sljedeće. Jer lelek bi mogao biti još i veći.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Parlametar.hr, digitalne platforme Gonga za praćenje rada saborskih zastupnica i zastupnika. Intervjue i komentare piše iskusna saborska izvjestiteljica Sandra Bartolović.
Sandra Bartolović bavi se političkim novinarstvom od početka 1990-ih. Od tada je sustavno pratila, izvještavala, analizirala i komentirala političke procese, stranke, izbore na svim razinama, rad Sabora, Vlade i Ureda predsjednika za Glas Slavonije, Vjesnik, Media servis, Nacional, Poslovni dnevnik, neprofitni portal Forum.tm i Hinu, u svim novinarskim formama, od vijesti preko intervjua do kolumni. Predbilježite se na Parlametar bilten OVDJE i dobivajte na jednom mjestu sve važne informacije o tjednim raspravama sabora te temama kojima se bave!
