Provedba Zakona o pravu na pristup informacijama najbolje je ocijenjen segment u području zaštite političkog integriteta u Hrvatskoj, pokazalo je globalno istraživanje o stanju otvorenosti podataka Global Data Barometer 2021. Uoči saborske rasprave o izmjenama i dopunama Zakona, Gong objavljuje kratku analizu rezultata ovog istraživanja kako bi upozorio na to da su izmjene Zakona 'flaster' rješenje koje će, pored toga, umjesto da ga poveća, zapravo smanjiti doseg prava javnosti da raspolaže podacima javnog sektora.
Hrvatska, naime, već kasni s implementacijom Direktive o otvorenim podacima javnog sektora u kojoj se prvi put spominju i javna poduzeća. Hrvatski Zakon o pravu na pristup informacijama bio je do sada, naime, među progresivnijima u EU upravo zato što je državne tvrtke i javna poduzeća uvrstio među obveznike Zakona dužne odgovarati na zahtjeve građana i građanki za pristup informacijama. Sada pak kad ih Direktiva izričito spominje kako bi i druge zemlje EU počele objavljivati podatke svojih javnih poduzeća, Hrvatska radi veliki korak unatrag i ograničava pravo javnosti da traži otvaranje podataka državnih i javnih poduzeća. Zakon ne ukida potpuno pravo na pristup informacijama tvrtki, ali ga niti ne proširuje na obavezu dostave podataka u traženom, odnosno dostupnom otvorenom formatu.
Nepostojanje dovoljno snažne političke volje da se podaci otvore očita je i u činjenici da, osim Zakona o pravu na pristup informacijama, Hrvatska nema nikakav drugi jasan i predvidiv zakonski okvir za prikupljanje i objavu podataka. Zato je Hrvatska u istraživanju Global Data Barometera provedenom u 109 zemalja svijeta, zauzela 27. mjesto, dok je među zemljama članicama EU ipak ostala ispod prosjeka.
Podaci Global Data Barometera, prikupljeni kroz iscrpne upitnike za svaku zemlju, stručne recenzente i dodatne izvore, ispitivalo je ne samo koliko je podataka otvorila koja država, nego i njihovu društvenu vrijednost, kvalitetu i upotrebljivost u područjima koja bitno utječu na kvalitetu života u zajednici. Hrvatska je ovdje svrstana u srednju kategoriju zemalja koje imaju razumno visok standard otvorenosti podataka, ali i ograničenja u političkom okruženju.
Drugim riječima, premda Hrvatska objavljuje podatke o javnim financijama, trgovačkim društvima, imovinskim karticama dužnosnika, ovi skupovi su u formatima koje je teško koristiti za ponovnu upotrebu. Nedostaje, osim toga, i regulacija lobiranja odnosno propisivanje obaveze prikupljanja podataka o lobističkim aktivnostima, a što predstavlja prioritet za praćenje utjecaja koji lobisti mogu imati na donošenje pojedinih odluka. Upravo ovi podaci, pokazalo je istraživanje, pokazali su se ključni za razotkrivanje korupcije i pranja novca. Nisko je ocijenjena i dostupnost podataka registra stvarnih vlasnika, kao i upotrebljivost podataka iz imovinskih kartica dužnosnika, dakle svih skupova podataka ključnih za izloženost integriteta političara uvidu javnosti.
