Optužbe u slučajevima Dragana Kovačevića, Gorana Puklina, suspendiranog suca Zvonka Vekića, kao i priznanje krivnje Zagrebačke banke u golemoj aferi pokazuju da je sustav sprečavanja pranja novca u Hrvatskoj potpuno neučinkovit. Otkrića, odnosno sumnje na pranje novca nisu rezultat sustavne državne kontrole. Donosimo pregled tog sustava i preporuke za njegovo poboljšanje.
Pranje novca termin je koji se načelno definira kao uvođenje ili uključivanje nezakonito stečenog novca u regularne novčane tokove. Termin pranje novca skovan je, pretpostavlja se, u vrijeme Ala Caponea koji je novac zarađen od prodaje alkohola u vrijeme prohibicije ubacivao u legalne novčane tokove praonica odjeće. Tako pranje novca funkcionira i danas - ilegalno zarađen novac od, recimo, prodaje droge, prolazi legalnim novčanim tokovima građevinske firme ili autopraonice, pa iz tog toka izlazi “čist”. Neki od pokazatelja pranja novca su brojni tekući računi, pohranjivanje velike količine novca u gotovini, visoke gotovinske uplate i prihvaćanje loših uvjeta pri ulaganju sredstava. Problem je to s kojim se svjetska zakonodavstva i pravosudni sustavi bore gotovo stotinu godina.
U Republici Hrvatskoj je na snazi Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma koji, u skladu s direktivama Europske unije, ocrtava institucionalni okvir djelovanja za tijela i obveznike na koje se Zakon odnosi. Na temelju Nacionalne procjene rizika od pranja novca i financiranja terorizma, Vlada stvara Akcijski plan za smanjenje identificiranih rizika od pranja novca i financiranja terorizma kojem je cilj uočiti manjkavosti postojećeg sustava i unaprijediti ga te smanjiti rizik od pranja novca. U pitanju je međusektorski napor na dvije razine - nacionalnoj i nadnacionalnoj - koji poziva na odgovornost i proaktivnost institucija i pravosuđa te strožu kontrolu kolanja novca.
ZAKONSKI I INSTITUCIONALNI OKVIR
Prije ulaska u Europsku uniju Hrvatska je bila primorana uspostaviti funkcionalni sustav borbe protiv pranja novca i dokazati Europi da je spremna strože nadzirati sumnjive tokove novca i procesuirati one slučajeve u kojima se kriminalne radnje mogu dokazati. Europska unija određuje minimum koji zemlje članice moraju napraviti da spriječe pranje novca, a svaka zemlja unutar tog okvira definira detalje i dodaje mjere ovisno o kontekstu svojeg prostora.
Zakonski okvir u vezi s pranjem novca obuhvaća zakone RH, uredbe EU-a, pravilnike Ministarstva financija te odluke i pravilnike nadzornih tijela. Plastičan primjer kojim se može dočarati promjena u sustavu jest činjenica da je danas nemoguće ušetati u prodavaonicu automobila i gotovinom kupiti automobil, kao što se to moglo nekad, jer se sve transakcije iznad određene svote moraju provesti s bankovnog računa kupca na bankovni račun prodavača, kako bi bile službeno zabilježene. Banke su iznimno važni akteri u borbi protiv pranja novca, jer su dužne obavijestiti nadležne institucije o sumnjivim uplatama i isplatama s računa svojih klijenata. Točnije, njihov je zadatak provesti dubinsku analizu klijenta primjenom standarda „upoznaj svoga klijenta", kojom se utvrđuju i provjeravaju identiteti pravne i fizičke osobe. Banke također moraju nadzornim tijelima prijaviti sumnjive (gotovinske i bezgotovinske) transakcije bez obzira na iznos, kada utvrde sumnju na pranje novca i/ili financiranje terorizma.
Nadzorna tijela kojima je zadatak osigurati sprječavanje pranja novca i financiranja terorizma u Hrvatskoj su: Hrvatska narodna banka (HNB), Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA), Financijski inspektorat Republike Hrvatske te Carinska i Porezna uprava.
HNB nadzire provedbu Zakona kod kreditnih institucija, kreditnih unija, institucija za platni promet i institucija za elektronički novac, a HANFA nadzire provedbu Zakona kod sudionika tržišta kapitala, fondova i osiguranja te faktoring i leasing društava.
Financijski inspektorat se, kao primarni nadzornik, fokusira na sektor profesionalnih djelatnosti (odvjetnici, javni bilježnici, vanjski računovođe, revizori i porezni savjetnici) te na sektor nebankovnih financijskih institucija (mjenjača, pružatelja usluga prijenosa novca i dr.).
Poreznoj je upravi glavni zadatak nadzirati provedbu Zakona kod priređivača igara na sreću, a provjerava i poštuju li domaće pravne i fizičke osobe koje obavljaju registriranu djelatnost u RH propisano ograničenje naplate u gotovini u vrijednosti od 75.000 HRK i većoj.
Porezna uprava bavi se i nadzorom i provedbom Zakona u vezi s Registrom stvarnih vlasnika, odnosno utvrđuje raspolažu li pravni subjekti i upravitelji trusta točnim i potpunim podacima o svom stvarnom vlasniku i jesu li ih upisali u Registar. Carinska uprava nadzire prijenos gotovine preko državne granice.
HRVATSKA FINANCIJSKO-OBAVJEŠTAJNA JEDINICA: URED ZA SPRJEČAVANJE PRANJA NOVCA
Hrvatska se financijsko-obavještajna jedinica zove Ured za sprječavanje pranja novca i ona je posredničko tijelo, s jedne strane, između financijskog i nefinancijskog sektora (banaka i dr.), koji Uredu prijavljuju sumnjive transakcije i tijela za provedbu zakona (policije i odvjetništva), te sudova, s druge strane. Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH), uz Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) i Sigurnosno obavještajnu agenciju (SOA), tijela su progona u operacijama sumnje na pranje novca. Policija istražuje dojave Ureda, dok DORH usmjerava rad policije i koordinira rad svih nadzornih tijela. Sva su ova tijela karike u lancu sustava za suzbijanje pranja novca i financiranja terorizma koja prikupljaju dokaze da bi pravosudni sustav osumnjičenike mogao kazneno progoniti. Važan je element ovog procesa i suradnja s međunarodnim financijsko-obavještajnim jedinicama koje onda, na temelju svih prikupljenih podataka, mogu modificirati trenutne alate za sprječavanje pranja novca i izdavati preporuke za poboljšanje sustava na globalnoj razini.
Ured za sprječavanje pranja novca i financiranje terorizma u 2020. je godini otvorio 403 predmeta od kojih je više od pola proslijeđeno nadležnim institucijama. Ured je izdao i 46 naloga bankama da blokiraju sumnjive transakcije, u ukupnom iznosu od 33,8 milijuna kuna. U okviru međunarodne suradnje i razmjene podataka potrebnih za otkrivanje konkretnih slučajeva, uputili su 130 zamolbi u 42 države, a zaprimili 114 zamolbi iz 37 država. Izvješće za 2021. godinu očekuje se sljedeće godine.
PROBLEMI UNUTAR SUSTAVA: PRAVILA KAO PRAZNO SLOVO NA PAPIRU
Iako ovaj sustav ima sve predispozicije da ispunjava svoju funkciju, mnogi stručnjaci ističu da banke koje djeluju na istom području EU-a nerijetko nailaze na drukčije definicije sumnjive transakcije i da je zbog te nedovoljne usklađenosti sustav zapravo neučinkovit.
Jedan od najistaknutijih primjera pranja novca i neadekvatne reakcije najveće hrvatske banke pri sumnji na pranje novca jest slučaj Zagrebačke banke iz 2020. godine. Naime, Zaba Uredu za sprječavanje pranja novca nije prijavila to da je njihova aplikacija, koja otkriva pokušaje pranja novca, označila preko tisuću transakcija sumnjivima. Hrvatska narodna banka tek je nakon upozorenja američkih i talijanskih institucija provela analizu, a Financijski inspektorat potvrdio je rezultate HNB-ove analize i Zaba je za nedjelovanje kažnjena s 33 milijuna kuna što je najveća kazna dosad za kreditnu instituciju u Hrvatskoj. Jedna od obaveza HNB-a je da nadzire banke koje posluju na području Hrvatske i prati sumnjive tokove novca, tako da je neprihvatljivo da je HNB reagirao tek nakon što su strane institucije upozorile na problem. Zaba je priznala krivnju i platila kaznu, ali to ne umanjuje činjenicu da se na sumnju na pranje novca inicijalno nije reagiralo. Sustav je oglasio alarm kad je uočio sumnjive transakcije, a Zaba je taj alarm odlučila ignorirati i isplatila je gotovo 1,8 milijardi kuna iz tih transakcija, u gotovini. Kazna od 33 milijuna kuna nije proporcionalna ukupnom prihodu banke u toj godini, a kako su kaznu podmirili u roku od mjesec dana, nisu morali platiti puni iznos već samo 22 milijuna kuna. Pod sumnjom zbog pranja novca u Zagrebačkoj banci našli su se i Ivan Čermak, umirovljeni hrvatski general i poduzetnik te Milan Popović, srpski poduzetnik koji je bio prilično blizak bivšoj zagrebačkoj vlasti. Nakon niza članaka u Nacionalu, koji ovu dvojicu povezuju s aferom pranja ruskog novca u Zabi, Čermakova tvrtka Crodux objavila je priopćenje u kojem tvrdi da nikad nisu bili povezani sa sumnjivim transakcijama, a Popović je svoje račune u Zabi zatvorio i odlučno tvrdio da je podizao gotovinu za svoje dnevne potrebe i da nema veze s pranjem novca. Ivan Čermak je Crodux početkom 2021. godine prodao slovenskom Petrolu. Prije nego što je cijela afera dospjela na radne stolove istražitelja, ali nakon što se o njoj počelo pisati u medijima, dotadašnji predsjednik Uprave Zabe, Miljenko Živaljić, dao je ostavku. Nakon njegovog odlaska, iz Zabe je otišlo još nekoliko menadžera. Problem je u tome da se odluke u ovakvim slučajevima ne objavljuju, a kako je Zaba priznala Ministarstvu financija krivnju prije javnog ročišta, javnost je ostala zakinuta za informaciju o načinu na koji se e u ovom slučaju prao novac. Samim tim, izostao je i element osvješćivanja i element propitivanja adekvatnosti sankcije.
Afera Jadranski naftovod (JANAF), iz rujna 2020. godine još je jedan u nizu slučajeva podmićivanja, namještanja poslova i pranja novca. Samo, u centru ove afere našla se državna firma, odnosno direktor državne kompanije koji je kao mito dobivao luksuzni stan, a novac čuvao kod supruga bivše zagrebačke tužiteljice, što je zaista pljuska u lice sustavu koji bi trebao spriječiti pranje novca i sumnjive transakcije. Dragan Kovačević, sad uhićeni direktor Janafa, veliku je količinu gotovine na čuvanje ostavio poduzetniku Goranu Puklinu, a ostatak sakrio u luksuznim stanovima, Alfa stan, u Samoboru čiji je vlasnik povezan s nekretninskim aferama bivšeg ministra Gorana Marića. Ova mreža korupcije, ukazuje na dubinske probleme institucionalizacije korupcije i pranja novca u Hrvatskoj, na koje nimalo nisu imuni ni članovi vladajuće garniture pa je izostanak pravovremene reakcije mjerodavnih institucija zapravo dosljedan dosadašnjem uzorku njihovog nedjelovanja. Samostalni sektor za financijske istrage, kolokvijalno zvan Porezni Uskok, koji od 1. srpnja 2017. nakon preustroja djeluje u okviru Porezne uprave, nakon kritika da nisu primjetili golemi nesrazmjer u imovini i primanjima u slučaju Kovačević, izvijestili su da su od svog osnutka do listopada 2020. godine podnijeli 22 prijave, protiv 298 fizičkih i pravnih osoba.
Slučaj braće Mamić izazvao je lavinu reakcija i pokrenuo domino-efekt prokazivanja mnogih afera u hrvatskom pravosuđu. Već su 2015. godine javnosti postale poznate točne informacije o off-shore kompanijama koje su Mamići koristili da bi izvukli novac iz Dinama i spremili ga u svoje džepove. Poduzetnici Sandro Stipančić i Igor Krota tada su uhićeni, a u ožujku 2021. godine - 6 godina nakon što su uhićeni - na početku suđenja su izjavili da nisu krivi za to za što ih se tereti. Zdravko Mamić je u svibnju 2021., zbog sumnje na korupciju, ispitan i nakon što je ta informacija dospjela u javnost odlučio je više ne kriti sva podmićivanja u kojima je imao svoje prste. Mamić je u seriji objava na Facebooku s javnosti podijelio brojne dokaze o tome kako je podmićivao suce u Osijeku, prvenstveno suca Zvonka Vekića koji je naposljetku i uhićen. Istražitelji sumnjaju da je suspendirani sudac Vekić od Mamićevog mita kupio dvije nekretnine, stanove u Osijeku i Zadru. Sama činjenica da je optuženik u ovom slučaju, Mamić, svojim objavama na društvenim mrežama prisilio nadležne institucije da djeluju i odrade svoj posao istraživanja i dokazivanja kriminalnih radnji, govori dovoljno o stanju borbe protiv pranja novca u Hrvatskoj. Nedopustivo je da se radi se o državnim dužnosnicima, sucima, koji bi trebali primjenjivati zakone koji sami krše, a obvezani su i poštovati Kodeks sudačke etike.
Europska unija priprema pokretanje nove agencije za sprječavanje pranja novca, iako na razini Unije, ali i u svakoj zemlji članici pojedinačno, postoji sustav koji bi u teoriji trebao biti dovoljno efikasan da spriječi pranje novca. "Naši propisi protiv pranja novca su među najoštrijima na svijetu, ali se oni sad moraju i dosljedno provoditi", rekao je potpredsjednik Europske komisije Valdis Dombrovskis ljetos. Povjerenica za financijske usluge Mairead McGuiness dodatno je zaoštrila istaknuvši kako je procjena da čitavih 1,5% BDP-a Europske unije odlazi na poslove s prljavim novcem. Veliki korak u sprječavanju toga da se novac stečen kriminalom uvede u legalan opticaj jest rješavanje problema stvarnog vlasništva i stvaranje registra računa pravih vlasnika, kako novac više ne bi završavao u poreznim oazama.
Hrvatska je Registar stvarnih vlasnika uspostavila, međutim nije puno pomogao u rješavanju problema tajnog vlasništva jer su dva zakona koja to reguliraju suprotstavljena po tom pitanju. U Zakonu o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma postoji obaveza uspostave Registra i ne spominju se tajni vlasnici, ali Zakon o trgovačkim društvima dopušta da identitet tajnog vlasnika u Registru ostane skriven, iako bi se postotak tajnog vlasništva morao navesti.
Porezne oaze, koje onemogućavaju jednostavnu detekciju opranog novca, problematiziraju se svakih nekoliko godina, posebno u slučajevima curenja povjerljivih dokumenata kakvima smo svjedočili nedavno. Primjerice, od 2016. do 2021. godine objavljeni su Panamski i Pandorini dokumenti te Rajski papiri kao rezultat predanog rada Međunardodnog konzorcija istraživačkih novinara. Na Pandorinim je dokumentima s hrvatske strane radio portal Oštro čiji su novinari i novinarke otkrili isprepletenu mrežu prikrivenog vlasništva nad nizom vila u Šipanskoj Luci za koje se ispostavilo da ih je izgradila zagrebačka tvrtka Mikado, pod vlasništvom ruskog moćnika Konstantina Veniaminoviča Gološčapova. Cijela afera uključuje i hrvatske poduzetnike te bivšu hrvatsku predsjednicu i njenog supruga Jakova Kitarovića. Još jedna priča o offshore oazama, prikrivenom vlasništvu i sumnjivim transakcijama koja je isplivala uz Pandorine dokumente jest ona o lošinjskom hotelu Bellevue.
HRVATSKA MORA UNAPRIJEDITI TRENUTNI SUSTAV BORBE PROTIV PRANJA NOVCA
Na razinama Hrvatske i Europske unije organizirani su sustavi kojima je smisao sprječavanje pranja novca, međutim čini se da ti sustavi nisu dovoljno efikasni. Moguće je da se radi o tome da kazne za kršenje zakona nisu dovoljno jake i stroge, pa je, kao primjerice u slučaju Zabe, kazna disproporcionalna u odnosu na ukupni godišnji prihod banke. Sasvim je jasno da se vezivanjem pranja novca s financiranjem terorizma ulazi u svojevrsnu sferu tajnosti te da institucije ne smiju otkrivati alate kojima se koriste, kao ni status pojedinih istraga, jer bi na taj način potencijalnim počiniteljima kriminalnih djela pranja novca i financiranja terorizma dale do znanja kako da izbjegnu detekciju.
GONGOVE PREPORUKE ZA UNAPRJEĐENJE SUSTAVA ZA SPRJEČAVANJE PRANJA NOVCA:
-Porezna uprava bi trebala u realnom vremenu reagirati na svaku sumnju u nesrazmjer imovine i prihoda.
-Porijeklo novca pri kupnji nekretnina, umjetnina i plemenitih metala trebalo bi se provoditi s dužnom pažnjom, a ne samo formalno (pogotovo kad su kao izvori navedeni npr. posudba od srodnika, nasljedstvo…).
-Zemljišne knjige trebale bi predstavljati stvarni registar vlasništva nad nekretninama, a svako neprijavljivanje promjena mora se sankcionirati na način da to učini neisplativim.
-Bankarski sustav treba ozbiljnije provoditi nadzor nad uplatama većih iznosa na osobne račune.
-Ministarstvo financija treba transparentno izvještavati o pranju novca u bankarskom sektoru i sankcijama. U slučaju Zaba, banka je priznala krivnju prije javnog ročišta, a javnost je ostala zakinuta za informaciju o načinu na koji se prao novac, pa tako i adekvatnosti sankcije.
