O slobodi izražavanja i govoru mržnje u Hrvatskoj

28. studenoga 2019.

Sudionici panela na FPZG-u pohvalno su se osvrnuli na reagiranja Pučke pravobraniteljice na korištenje ustaških simbola u javnom prostoru, istaknuvši kako je ispravno prepoznala nekonzistentnost u pravosudnom postupanju i izostanak žalbi na korištenje pozdrav ZDS u javnosti, a koje bi slijedile nedvosmisleni zaključak Ustavnog suda RH kako taj pozdrav simbolizira netrpeljivost.

U srijedu 27. studenoga na Fakultetu političkih znanosti održana je tribina o slobodi govora i poimanju govora mržnje u Hrvatskoj, na kojoj su govorili dr. sc. Enes Kulenović, Filip Drača i Hrvoje Šimičević.

Tribinu koju je Gong organizirao u suradnji s Klubom studenata Fakulteta političkih znanosti otvorio je doc. dr. sc. Enes Kulenović, predstavivši teorijsko utemeljenje prijepora između slobode govora, kao jednog od najvažnijih principa liberalne demokracije, i zaštite ranjivih skupina od diskriminacije i mržnje s druge strane. Naveo je i kako govor mržnje predstavlja negaciju temeljnih vrijednosti liberalne demokracije, ne samo kao diskriminatoran govor i povreda prava, nego i kao sredstvo političkog isključivanja. Naveo je kako se radi o prijepornom, kontroverznom pojmu s izrazitim političkim nabojem, ali i s vrlo neujednačenom pravnom praksom u Hrvatskoj, što čini svaki njegov budući institucionalni tretman vrlo neizvjesnim.

Predstavio je nalaze istraživanja o govoru mržnje iz 2016. godine te nalaze koji se tiču stavova hrvatske javnosti o zabrani simbola ustaškog odnosno fašističkog i komunističkog političkog režima, u sklopu kojega je govor mržnje bio tretiran kao podrška diskriminatornim praksama. Zaključio je kako je u pristupu rješavanja budućih pojavnosti govora mržnje regulacija jedno od mogućih rješenja, ali ne nužno i poželjno, budući da dosadašnja praksa pokazuje kako je realna opasnost da će se kao govor mržnje tretirati iskazi koji kritiziraju institucije vlasti daleko više nego govor koji pogađa neku od diskriminatornih osnova, što bi trebala biti esencija razumijevanja govora mržnje. Kulenović se stoga založio za minimalističku definiciju govora mržnje i posljedično, vrlo suženo područje u koje država treba intervenirati. Najavio je i novi val istraživanja stavova hrvatskih građana prema govoru mržnje od 2020. godine.

Istraživački novinar Hrvoje Šimičević konstatirao je kako u Europi i drugdje u svijetu kontinuirano djeluju organizirane grupacije u kojima se na Internetu šire mrzilačke ideje s jedne strane, ali i umivenije varijacije ovih političkih pokreta koje nerijetko predstavnice i predstavnici institucionalne politike prešutno podržavaju. Eksplicitno je ustvrdio kako je toleriranje govora mržnje izravna posljedica djelovanja odnosno nedjelovanja političkih elita, te kako je i hrvatski primjer to pokazao na primjerima nereagiranja na pokušaje rehabilitacije ustaštva te negiranja genocida, a koji su nekim proteklim odlukama vlasti – uključujući javnim financiranjem – faktički zadobili pravo postojanja u javnom prostoru. Kritizirao je implikacije tzv. Dokumenta dijaloga donesenog od strane Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, smatrajući kako ne doprinose delegitimaciji nedvosmisleno proustaške simbolike kojom neki akteri nastoje okaljati Domovinski rat i dovesti u pitanje ustavnopravne temelje Republike Hrvatske.

Filip Drača se osvrnuo na stanje slobode političke kritike u Hrvatskoj, a koje se manifestiralo kroz događaje koji su uslijedili nakon njegovog crtanja grafita na postament spomenika Franji Tuđmanu u siječnju 2019. godine. Iako je pohvalio postupanje policije, naveo je i kako je bio predmetom medijske harange kojom se dovelo u pitanje njegovo nacionalno porijeklo, kao i spekulacije o političkoj motivaciji njegovog postupka kojem se u javnosti nastojalo odreći legitimitet političke kritike.

U daljnjoj raspravi spomenuta je i izuzetno mala mogućnost da netko u Hrvatskoj bude procesuiran zbog negiranja Holokausta odnosno rasno ili nacionalno genocida ili ratnog zločina, budući da Kazneni zakon u relevantnom čl. 325. St. 4. sadrži vrlo restriktivnu definiciju takvog postupanja. Hrvoje Šimičević podsjetio je i kako je Račanova Vlada bila ta koja je legitimirala upotrebu ustaškog pozdrava u pojedinim komemorativnim prilikama, nasjevši tako na shvaćanje Domovinskog rata kao nastavka borbe za ustašku državu koji je manjina sudionika rata politički baštinila. Sudionici panela pohvalno su se osvrnuli na prethodna reagiranja Pučke pravobraniteljice na korištenje ustaških simbola u javnom prostoru, istaknuvši kako je ispravno prepoznala nekonzistentnost u pravosudnom postupanju i izostanak žalbi na korištenje pozdrav ZDS u javnosti, a koje bi slijedile nedvosmisleni zaključak Ustavnog suda RH kako taj pozdrav simbolizira netrpeljivost.

chevron-right