Odluka Ustavnog suda prema kojoj je Vlada RH i dalje ima pravo kao tajne klasificirati podatke o cijeni ugovora za davno završene usluge američkog odvjetničkog društva vrlo je vrijedna zahvaljujući izdvojenim mišljenjima četvero sudaca koji se pozivaju na suprotnu teoriju i praksu Europskog suda za ljudska prava.
U ovom slučaju odlučuje se o ovlastima Vlade da bez ikakve kontrole, ni građana ni sudova, proglašava tajnom sve što sama procijeni da je "vitalni interes RH".
Iako se slučaj temelji na zahtjevu za informacijama o ugovoru Vlade i američke odvjetničke tvrtke Patton Boggs koja je davala pravnu i lobističku pomoć generalima Gotovini i Markaču nakon prvostupanjske osuđujuće presude u Den Haagu, odluka Ustavnog suda puno je dalekosežnija. Iza nje bi Vlada u budućnosti mogla skrivati informacije o raznim međunarodnim lobistima koje angažira, tj. o svemu što Vlada samostalno i bez mogućnosti propitivanja proglasi vitalnim interesima RH u domeni međunarodnih odnosa.
Uostalom, angažman odvjetničke tvrtke završen je nakon što je u Den Haagu pravomoćno potvrđena oslobađajuća presuda za dvojicu generala, a podatak o cijeni ugovora objavila je sama tvrtka još 2011. godine jer je na to obavezuju američki zakoni.
I stoga posebno izdvajamo poruke koje su u svojim izdvojenim mišljenjima istaknuli Goran Selanec, Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Mato Arlović:
„Polazeći od dobro znane izreke da moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno, rizik i mogućnost sukoba interesa su u takvim situacijama previsoki. Sukladno tome, ne možemo prihvatiti da je sustav u kojem tijela izvršne vlasti sama, bez stvarne supstancijalne kontrole od strane nezavisnih tijela ili tijela sudske vlasti, ocjenjuju hoće li neku informaciju klasificirati tajnom – da bi potom tim razlogom opravdavala svoje odluke o uskrati pristupa informacijama – prihvatljiv s aspekta učinkovite zaštite.“
„Ustav Republike Hrvatske u svom prvom članku jasno propisuje da u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana koji vlast ostvaruju izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Legitimitet tijela državne vlasti stoga proizlazi iz poklonjenog povjerenja građana i građanki. Kada tijela državne i javne vlasti koriste svoje ovlasti, dužna su to činiti za račun i interes građana i građanki. Načelo demokratske odgovornosti državne i javne vlasti obuhvaća i njihovo raspolaganje informacijama koje imaju u svom posjedu. Informacije koje posjeduju tijela državne vlasti nisu prikupljene za korist javnih službenika i dužnosnika koji njima raspolažu pri vršenju svojih javnih ovlasti već u interesu javnosti kojoj demokratski odgovaraju.“
„S obzirom da građani i građanke vlast ostvaruju demokratskim izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem, moraju biti u mogućnosti ocijeniti vjerodostojnost i sposobnost osoba koje se u okviru demokratskih izbora natječu za njihovo povjerenje. Kako bi uspješno ocijenili njihovu vjerodostojnost i sposobnost, građani i građanke moraju, između ostalog, imati osiguran uvid u način na koji su isti koristili ukazano im povjerenje sudjelovanjem u donošenju i provođenju političkih odluka u okviru nekog od tijela državne i javne vlasti.“
„Smatram neodgovarajućim razmatranje pitanja je li predmetno miješanje bilo »nužno u slobodnom i demokratskom društvu« neposredno povezano s činjenicom što stajališta Vlade i Visokog upravnog suda ne sadrže ikakvu konkretnu legitimnu svrhu ograničavanja ustavnog prava na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Naime, vaganje sukobljenih interesa po prirodi stvari nije moguće izvršiti bez elaboriranja konkretne legitimne svrhe za ograničenje nekog prava jer navođenje apstraktne svrhe u obliku ponavljanja zakonskih formulacija nije dostatno za te potrebe.“
„Navedeni legitimni ciljevi nisu konkretizirani s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja pa se ni ne može zaključiti da je osporavano miješanje nužno i razmjerno. Naime, mislimo da su i Visoki upravni sud RH, kao i Ustavni sud, trebali dati konkretnije odgovore na pitanje zašto bi uvid u zatražene informacije – ugovor između Vlade i odvjetničkog ureda – mogao ugroziti vitalne interese države, te da su trebali detaljnije dovesti u vezu osporeno miješanje i njegovu navodnu legitimnu svrhu, tim više što je informacija koju je podnositelj tražio zapravo cijena usluge koju je Vlada platila tom odvjetničkom uredu.“