Najviše razine predrasuda u Hrvatskoj vladaju prema Romima, članovima sindikata, mladima i azilantima, a o negativnom trendu svjedoči i povećanje broja slučajeva diskriminacije koji su tijekom 2016. prijavljeni Pučkoj pravobraniteljici.
Kakvi su trendovi pojavnosti diskriminacije u Hrvatskoj te njene javne percepcije, pokazuje posljednje istraživanje „Diskriminacija u Hrvatskoj: Stavovi, razina svijesti pojavni oblici“, koje je provedeno za 2016. godinu. Rezultati istraživanja predstavljeni su 11. rujna u Kući Europe.
U uvodnoj riječi, pravobraniteljica Lora Vidović osvrnula se na povećan broj prijava slučajeva diskriminacije pristiglih Uredu Pučke pravobraniteljice u protekloj godini te spomenula jedan od glavnih nalaza istraživanja koji upućuje na zabilježenu povećanu razinu diskriminacije po osnovama boje kože, dobi, zdravstvenog stanja, političkog opredjeljenja itd. Osvrnula se i na neujednačeno postupanje tijela vlasti u Hrvatskoj prema javnom isticanju ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ te činjenici da taj pozdrav, proizašao iz rasističke i diskriminatorne ideologije NDH, danas ima javnu prisutnost, unatoč važećim propisima RH, međunarodnim dokumentima i sudskoj praksi. Istodobno, strah i nepoznavanje pravnog okvira i dalje utječu na visoku stopu neprijavljivanja diskriminacije od strane šire javnosti, zbog čega pravobraniteljstvo sugovornike ima prvenstveno u ekspertima, organizacijama civilnog društva i drugim javnim tijelima.
Prema rezultatima istraživanja, najviše razine predrasuda vladaju prema Romima, članovima sindikata, mladima te azilantima. Usto, u porastu su neki otprije korišteni pokazatelji socijalne distance – primjerice, slaganje s tvrdnjom „Neprihvatljivo mi je da moje dijete stupi u brak s osobom druge boje kože“ u porastu je u odnosu na ovakva istraživanja provedena 2009. i 2012., a stereotipizirajuće percepcije o Romima („Žive od socijalne i ne žele raditi“) i azilantima („Ne bi ih bilo dobro zapošljavati u uslužnim djelatnostima“) u velikoj mjeri žive u javnosti.
Pojavu diskriminacije u Hrvatskoj važnim ili najvažnijim problemom smatra oko polovice ispitanika, a samo 4% smatra ga posve nevažnim. U porastu je i razina prepoznavanja pojavnosti diskriminacije od strane opće javnosti, kao i ukupni broj prijava slučajeva diskriminacije. Kao najdiskriminiranije skupine prepoznati su Romi (20,2%), LGBT osobe (11%) te osobe s invaliditetom (8,4%). Zanimljivo, iako su kao najistaknutiji diskriminatori prepoznati pojedinci (27,9%) i privatni poslodavci (20,3%), za njima nimalo ne zaostaju tijela javne vlasti, državne i pravosudne institucije i javne službe (ukupno oko 28%).
Unatoč višoj razini prepoznavanja, pokretanje postupaka u slučajevima diskriminacije i dalje je razmjerno nisko – kao razlog za nepostupanje, 45% ispitanika navodi kako pokretanje postupka ne bi ništa promijenilo, a dodatnih 18% kako bi pokretanje postupka pogoršalo situaciju.
Mirna Cvitan iz Ipsosa predstavila je metodologiju istraživanja, navevši kako je provedena telefonska anketa na dvostruko stratificiranom, nacionalno reprezentativnom uzorku, te kako su podaci svih triju dosadašnjih krugova istraživanja načelno usporedivi zbog korištenja iste metodologije. Zamjenica pučke pravobraniteljice Tena Šimonović Einwalter opisala je strukturu rezultata istraživanja, koja se sastoji od četiriju osnovnih dijelova: socijalna distanca, poznavanje zakonodavnog i institucionalnog okvira, percepcija raširenosti diskriminacije, te osobna iskustva s diskriminacijom.
