Antifašizam u Crnoj Gori – suštinska vrijednost ili predizborni trik?

15. svibnja 2015.

Kad čovjek čita šta se u zemljama bivše SFR Jugoslavije dešava po pitanju odnosa prema antifašističkim vrijednostima, dolazimo do zaključka, vjerovatno s pravom, da Crnoj Gori, situacija i nije tako loša. Ustanak 13. jula 1941. godine, simbol antifašističke borbe u Jugoslaviji, postao je Dan državnosti Crne Gore. Dobro, na ruku mu je išlo i to što je istog datuma, ali 1878. godine, Crna Gora dobila međunarodno priznanje na Berlinskom kongresu, pa nije bilo dileme da 13. jul dobije ono što mu pripada.

Revizija s početka 90-ih, simbolički je počela na sumnjivom referendumu za promjenu imena Titograd u Podgorica, a partizani su dobili periferne ulice i  „nacionalni“ karaker. Lenjin je postao sveti Petar Cetinjski, ali su crnogorski antifašistički simboli nekako preživjeli. Tu su borci, slavne brigade, bitni datumi ... Pokušaj izgradnje spomenika četničkom komandantu i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću nije uspio, projekat je zabranjen od strane Vlade Crne Gore, a pripremljeno postolje srušeno.

Crnogorski političari, makar većina njih, našu antifašističku prošlost često ističu u svojim govorima dajući joj epitet „stuba crnogorske države“ i „vječnog dobra Crne Gore“. Nema niti jedne parlamentarne partije koja se protivi učlanjenju u Evropsku uniju (EU), ne baštini njene vrijednosti i u krajnjem ne slavi njen dan 9 maj.

Sve su ovo pozitivni i pažnje vrijedni primjeri antifašističke baštine kod nas. Oni, makar formalno, uvažavaju istorijske i političke okolnosti koje su Crnogorci svih vjera i nacija stvorili u jednoj pravednoj borbi. Međutim, šta se dešava kad pokušamo ispitati sadržaj te forme i utvrditi na koji način država, njene institucije, političke partije, vjerske zajednice ili mediji promovišu antifašističke vrijednosti?

Promoteri antifašizma

Značajan dio državnih funkcionera na političkom nivou promoviše antifašizam kao „stub crnogorske države“. Takođe, partije na vlasti i manji dio opozicije (ukupno oko 65 % biračkog tijela) zagovara antifašizam kao vrijednost i to najčešće u predizbornima kampanjama i govorima na prigodnim svečanostima, a te su vrijednosti upisane i u njihove partijske programe. Oni su dominantno zaslužni za goreopisane antifašističke vrijednosti koje se baštine u Crnoj Gori.

Vrijednosno najsadržajniju i najiskreniju promociju daju NVO-e i pojedinke/ci na društvenim mrežama. Među prvim dominiraju zaštitnici LGBT prava u čijim je nastupima i porukama vidljiv moderni antifašizam. Rundekova verzija španske republikanske pjesme Ay Carmela je postala nezvanična himna Montenegro Pridea – u inat fašistima i njihovim pomagačima koji su bili sa druge strane policijskog kordona. Tu su i „ženske NVO“, predvođene feministkinjama i antifašistkinjama koje su 90-tih godina u Crnoj Gori bile jedan od najsnažnijih glasova antiratnog pokreta. Pojedinci su oni svjesni aktivisti i aktivistkinje koji shvataju da se neko mora suprostaviti narastajućem fašizmu, prije svega onome na društvenim mrežama. To su oni koji vjeruju da se nešto mora uraditi kad to već ne radi država, odnosno nadležni organi i oni predstavljaju srž iskrene borbe proziv fašizma u Crnoj Gori. Važan dio aktivnosti na promociji antifašizma sprovodi u SUBNOR, organizacija boraca iz Drugog svetskog rata u Crnoj Gori.

Drugo lice promotera – Antifašizam kao vrijednost ili instrument za dobijanje glasova

Međutim, promocija antifašizma, kao i svaka druga priča u Crnoj Gori“ ima i svoje drugo lice ili drugu stranu. Tako predsjednik Crne Gore Filip Vujanović kaže: “Imali smo zadovoljstvo da tog velikog 13. jula svijetu uputimo poruku da fašizam nije ni vječan, ni nepobjediv, i da svi zajedno u ime vječnog mira, fašizam moramo pobijediti. Zato je poruka antifašizma iz Crne Gore vječna poruka Crne Gore“. Budući da predsjednikuje već treći mandat, dakle da je dobro naučio svoj posao, on svoju ulogu „predsjednika svih građana“ često obavlja i kroz prigodne govore na vjerskim manifestacijama.

Tako na otvaranju jednog vjerskog objekta u Podgorici kaže: „U ovaj sveti hram će ulaziti svi koji žele da promovišu mir i slogu da kažu da su svi ljudi jednaki, bez obzira kako se zovu i kojoj vjeri i naciji pripadaju". Sve bi ovo bilo u granicama pristojnosti da u javnosti nijesu objavljene fotografije fresaka iz novootvorenog hrama: u paklu lično Josip Broz iliti Maršal Tito, Karl Marks, Fridrih Engels, ali i Vujanovićev koalicioni partner šef SDP-a Ranko Krivokapić. Tako presjednik Crne Gore vidi „jednakost svih“ i „univerzalnu poruku antifašizma“.

Antifašizam u Crnoj Gori – suštinska vrijednost ili predizborni trik? 1
izvor: DK

Ali jedan problem nikad ne ide sam: na ktitorskoj (reljefnoj) kompoziciji u istom objektu pojavilo se i jedno dosta poznato lice, za koje umjetnik, koji nije baš tako naivan kao njegovi radovi, reče: Na slici je dobrotvor koji je donirao novac za hram“. Ko je dobrotvor, procijenite sami?

Antifašizam u Crnoj Gori – suštinska vrijednost ili predizborni trik? 2
izvor: DK 

Iako je od 1996. odigrao značajnu ulogu protiv Miloševića i doprinio smanjivanju regionalnih tenzija, ni najuticajniji promoter antifašizma, premijer i u doba „Dubrovačke operacije“ Milo Đukanović, nije bez izjava koje bi ozbiljno dovele u pitanje iskrenost u promociji ovih vrijednosti. Podsjećamo na njegove „rane radove“ kojima se niti jedan antifašista ne može ponositi: „Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo sve takve protivnike pobjeđivali tokom cijele naše istorije. Ovog puta ćemo završiti zajednički život s njima i raskinuti sve kontakte, nadam se za sva vremena. Nadam se da će se u toj diobi formirati nove državne zajednice u kojima ćemo živjeti, granice s Hrvatskom povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke bude hrvatsko starateljstvo”.

Zanimljiv je i pristup predsjednika Skupštine i SDP-a Ranka Krivokapića koji kaže:“ Antifašizam je jedan od nosećih stubova Crne Gore. Crna Gora je pripadnost modernoj Evropi potvrdila još svojim ustankom 13. jula 1941. godine jedinim opštenarodnim buntom na prostoru tada porobljene Evrope.“ Međutim, „zeleno“ krilo Krivokapićeve partije, a i on sam, nerijetko veličaju jednu ličnost koja nije učestvovala u pomenutom ustanku – Krsta Popovića. Popović, oficir crnogorske vojske vodio je lokalnu oružanu formaciju pod pokroviteljstvom Italijana a kasnije i Njemaca. Iako je jedna vrsta „nacionalnog heroja“ zbog svoje uloge prije Drugog svetskog rata, iako se za njega ne vezuju ratni zločini, Popović je formalno saradnik fašista i tu činjenicu ne mogu izbrisati bilo kakve prethodne „zasluge za državu“. Nijesu rijetki oni, bliski Krivokapiću, koji govore, da je zbog „blage Italijanske okupacije Crne Gore“ ustanak 13. Jula bio čisti hazard i avanturizam.

Na kraju, ozbiljnu sjenku na rad SUBNOR-a baca to što nikad nijesu nagradili, niti jednog antifašistu koji dolazi iz „opozicionih krugova“. Medalje, plakete i priznanja su dobijali predsjednik Vujanović, predsjednik Skupštine Krivokapić, premijeri Lukšić i Đukanović te brojni ministri i vladini činovnici. Po njima, zaslužnih antifašista nema van vladajućih struktura.

Gledajući ova dva lica antifašizma logično je pitanje šta je istina – iskrena promocija ovih vrijednosti ili politička manipulacija i borba za glasove? Ili je istina, kao i obično, „između krajnosti“?

Vjerske zajednice – „Sveci i zločinci“

Vjeske zajednice, po svojoj konzervativnoj prirodi, a pod firmom „antikomunizma“ vrlo često znaju biti predvodnice onoga što se u literaturi naziva anti-antifašizam. Fokus se stavlja na „komunističke zločine“ čime se želi čitavom partizanskom pokretu, zbog poznatih lijevih skretanja u Crnoj Gori“, oduzeti epitet antifašistički i proglasiti ga zločinačkim.

U Crnoj Gori tu ulogu vrlo revnosno obavlja najuticajnija Srpska pravoslavna Crkva (SPC). Njen lider Amfilohije afirmisao se kad je 1991. doveo Željka Ražnatovića Arkana i njegove „Tigrove“ da od Cetinjana brane Cetinjski manastir. Od tada do danas poznat je po čestim izjavama koje podstiču mržnju, naročito prema LGBT populaciji. Njegovi odnosi s vlašću imaju uspone i padove: od pomoći Đukanoviću u sukobu s Miloševićem 1997., preko protivljenja crnogorskoj nezavisnosti 2006., zajedničkih aktivnosti s istaknutim predstavnicima vlasti na promovisanju SPC-a i davanju materijalne pomoći od strane države sve do protivljenja NATO integracijama.

Antifašizam u Crnoj Gori – suštinska vrijednost ili predizborni trik? 3
izvor: DK

Od 2000. godine SPC je krenula u proces „političkih kanonizacija“ tj. proglašavanja za svece sveštenika koji su u Drugom svetskom ratu, kroz učešće u četničkom pokretu propagirali i ostvarivali otvorenu saradnju s italijanskim, a kasnije njemačkim fašistima. Niti jedno svešteno lice koje je podržavalo NOB nije bilo dio ovog procesa. Sve ovo je kulminiralo 2005. godine kada je Sinod episkopa SPC proglasio svetim Milorada Vukojičića, zvanog pop Maca ili pop Koljač, člana „crne trojke“, i Slobodana Šiljka, osvjedočenog saradnika okupatora i inspiratora mnogih zločina nad pristalicama NOB-e. Obrazloženje Sinoda je bilo da „su oni novoprispjeli mučenici postradali za živu vjeru od bezbožnih komunista“. Pop Maca je procesuiran i osuđen za 57 djela direktnog učešća u ubistvima i klanjima ili pomaganje istih. Ovo je izazvalo vrlo energične proteste antifašista u Crnoj Gori i članova porodica ubijenih, ali do danas ta odluka nije promijenjena.

Zanimljiva je i Amfilohijeva ocjena novopečenog političkog sveca Nikolaja Velimirovića da je „zlatoust srpski i najveći Srbin poslije Svetog Save“. Za ovu priliku dajemo mišljenje ovog „najvećeg Srbina“ o Adolfu Hitleru izrečeno knjizi „Nacionalizam Svetog Save“: „Ipak se mora odati priznanje sadašnjem njemačkom vođi Adolfu Hitleru, koji je kao prost čovjek, shvatio da je nacionalizam bez vere jedna čista anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. veku on je došao na ideju Svetog Save i poduzeo u svome narodu onaj posao koji priliči svetitelju, geniju, heroju. A nama je taj posao svršio sveti Sava. Otuda je nacionalizam srpski kao stvarnost, najstariji u Evropi“.

Mnogi članovi SPC u Crnoj Gori javno promovišu četnički pokret, iako ne postoji niti jedan istorijski dokaz da su pripadnici tog pokreta, izuzev prvih ustaničkih borbi, imali bilo kakav ozbiljniji sukob s italijanskim ili njemačkim okupatorima. S druge strane, postoje hiljade dokumenata o njihovoj bliskoj saradnji i počinjenim zločinima.

Propagirajući „pomirenje grobova“ i borbu protiv „pogubnih podjela“ konstantno stvaraju „ikone borbe protiv komunizma“ čime direktno sprovode ideologiju onih koji u tu borbu shvatali kao političku i vojnu saradnju s fašistima. Ovaj koncept „homogenizacije“, „sabiranja“ i „mirenja zavađene braće“ prenijeli su na gotovo kompletnu politički i javnu scenu kod nas.

Pomoteri „sabiranja“ i neutralisanja „pogubnih“ podjela

Gotovo da nema niti jednog aktera/ke na crnogorskoj javnoj sceni koji s vremena na vrijeme ne izbaci neku veziju mantre o „nacionalnom pomirenju“ kao preuslovu za razvoj društva, njegovu demokratizaciju ili ekonomski prosperitet. Javnosti se svakodnevno servira neki koncept po kome će se crnogorsko društvo potpuno homogenizovati u duhu pravoslavnog učenja da kad se „saberemo“ i mislimo isto, niko nam ništa neće moći. Vlast to vidi kao preduslov razvoja i „boljeg života“, a opozicija kao nužnu pretopstavku da bi poslije 25 godina, Crna Gora dobila vlast u kojoj ključni akter nije Milo Đukanović. Stvari su postavljene tako da manjina koja ne preferira homogenizaciju, koja želi različitosti ili ne pristaje na zamke ovoga tipa, biva proglašena „destabilizatorom države“ s jedne ili „saradnikom/com režima“ s druge strane. Onaj koji se pokuša suprotstaviti ovoj veoma opasnoj podvali, biće nacrtan kao komunista, NATO-vac, gej, anticrnogorac ili nešto slično.

Zbog toga postoji veoma mali broj ljudi, javnih ličnosti, koji su zbog ovako postavljenog koncpeta spremni da javno kažu da se zalažu za podjelu za anti i pro-fašiste, odnosno na partizane i četnike u njenom modernom značenju. Jedan od takvih, istoričar Šerbo Rastoder u intrevjuu za radio Slobodna Evropa kaže: „...Ova politička floskula o pomirenju je prosto izmišljena iz repertoara dnevne politike i u suštini u istorijskom smislu ne znači ništa. U istoriji ono što je bilo je bilo, i to se ne može ponoviti. Ne mogu se pomiriti antifašizam i fašizam, osim kao neki novi surogat." Dakle, to „ništa“ je dominantna misao u Crnoj Gori.

Antifašizam u Crnoj Gori – suštinska vrijednost ili predizborni trik? 4
izvor: DK 

Cut/paste antifa novinarstvo

Politička stuacija je uslovila i način tretiranja ove teme u crnogorskim medijima. Iako, gotovo u svim redakcijama postoje urednici i novinari kojima je ova tema bitna, gotovo da ne postoji mainstream medij s jasnom uređivačkom politikom po ovom pitanju.

Mediji su krajnje politizovani pa se u političke i predizborne svrhe često žmuri na pro-fašističke stavove onih koji su ‘naši’. Objašnjenje za to nalaze u procjeni da bi se time nanijela „šteta“, ko zna čemu i ko zna kome. Zbog ovog pristupa vijesti i izjave se nekritički prenose, a one kontroverzne i zapaljive znače više klikova i pregleda, pa se i u medijima često nađu poruke koje promovišu fašizam. Za većinu dnevnih listova u Crnoj Gori redovno pišu kolumne i autori nadahnuti 'krvlju i tlom', u borbi protiv različitosti i prava manjina – naročito LGBT.

Uredništvo se onda nevješto i neuvjerljivo ograđuje od stavova autora što je beznačajno nakon što fašističke poruke preko medija izvrše uticaj na javnost.

Kako se boriti protiv fašizma?

Crnoj Gori nedostaje „pokret“ koji bi, nevezano za aktuelnu političku situaciju ili raspored političkih snaga, promovisao ideje antifašizma. Nedostaje organizovana grupa ljudi kojoj „medalje i priznanja“ neće biti motiv da rade nešto u šta suštinski vjeruju. Pokret koji bi nastao iz stvarne potrebe za ovom vrstom akcije i ne bi bio smišljen u kabinetima vlasti ili opozicije. On bi prosto promovisao antifašizam bez razmišljanja o tome da li će se time „svrstati“ na neku od političkih strana. Jer za Crnu Goru, najgore bi bilo da se nečinjenjem svrsta na stranu fašizma.

Akcija antifašista u Crnoj Gori ne smije imati samo nacionalni karakter, ona mora biti otvorena za saradnju i komunikaciju sa svima onima koij baštine slične vrijednosti i u čijim državama postoje slični problemi. Razmjenjujući iskustva i podizanjem priče na makar regionalni nivo i efekat može biti na nivou. „Partizanski mentalitet“, moderno shvaćen, mora biti pokretačka snaga i poveznica svih onih koji trpe nepravdu. Tek postavljena na ovaj način, ta akcija može biti ozbiljan akter u borbi protiv fašizma kod nas.

A da li je u Crnoj Gori moguće osnovati jedan takav pokret – zavisiće od nas ... Smrt fašizmu!

Ovaj tekst je objavljen i zahvaljujući sufinanciranju kroz program "Europa za građane".
Antifašizam u Crnoj Gori – suštinska vrijednost ili predizborni trik? 5

chevron-right