Zaokret prema prevenciji i uključivanje struke u izradu nove „Strategije suzbijanja korupcije 2015.-2020.“ pozitivne su točke ovog predugo čekanog dokumenta. Međutim, uz Strategiju nije odmah izrađen i Akcijski plan iz kojeg bi bilo jasno tko će i kojim sredstvima što raditi. Dodatan razlog za oprez u optimizmu predstavlja i činjenica da se napisano u Strategiji ne zrcali u ponašanju vlasti, kako na nacionalnoj, tako ni na lokalnoj razini. A ne dođe li do promjena u njihovom djelovanju, i participativnost ostvarena u izradi strategije na kraju bi mogla ispasti samo smokvin list.
Dok su prijašnje strategije suzbijanja korupcije bile usmjerene na posljedice - istrage i procesuiranje te izgradnju institucionalnog okvira, ova je fokusirana na prevenciju što je zaokret na čiju su potrebu, doduše, već ranije upozoravale međunarodne analize, posebice Antikorupcijsko izvješće Europske unije te posljednja runda GRECO evaluacije. Naime, razotkrivanje korupcijskih rizika podrazumijeva razotkrivanje zakonodavnih, regulatornih, institucionalnih/organizacijskih slabosti u odnosu na koruptivne aktivnosti i posljedično tome - upravljanje korupcijskim rizicima što doprinosi smanjenju manevarskog prostora za korupciju.
Participacija i iskrenost – je li to dovoljno?
Do prepoznavanja manjkavosti u procesu osmišljavanja, provedbe i praćenja izvršenja dosadašnjih antikorupcijskih mjera, došlo je zahvaljujući i upozorenjima organizacija civilnog društva. Naime, njihovi su predstavnici uz bok ostalim relevantnim dionicima, kako iz tijela javne vlasti, tako i samostalnih institucija poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i Povjerenice za informiranje, od samog početka sudjelovali u Koordinacijskoj radnoj skupini za izradu prijedloga nacrta Strategije. Upravo zbog ovakvog pristupa konačno imamo Strategiju koja iskrenije progovara o nekim ključnim problemima hrvatskog društva i države. Bitno je, doduše, istaknuti da bi sustav praćenja mjera budućeg Akcijskog plana, koji tek treba biti izrađen u prvom kvartalu 2015., također trebao imati značajno višu razinu participaciju. I to vrlo sličnu participativnom procesu praćenja mjera Akcijskog plana Partnerstva za otvorenu vlast (POV), u kojem značajnu ulogu imaju upravo organizacije civilnog društva i samostalne neovisne institucije.
No, premda je cjelokupan proces izrade Strategije usmjeren na detekciju postojećih slabosti, unutar pojedinih područja neki problemi nisu u dovoljnoj mjeri istaknuti, primjerice, ključni problem hrvatske javne uprave koji izvire iz prevelikog utjecaja političkog kadra na rad službenika te nestabilne administrativne strukture koje ovise o volji pojedinačnih ministara. Ovo dovodi do nepostojanja sustava integriteta i neodgovornosti prema vlastitom radu te iznimno loše kadrovske politike.
Umjesto brošura izmjene zakona i praktična primjena
Stoga, iako Strategija možda odražava „bezuvjetnu političku opredijeljenost za borbu protiv korupcije i stvaranje sustavnih rješenja za učinkovito suzbijanje korupcije na svim razinama“, ona u svakom slučaju nije i dokaz ili izraz iste. Naime, nacrt Strategije postavlja strateški okvir za sve buduće antikorupcijske napore dok na definirane opće ciljeve treba gledati kao na vrijednosno-operativni okvir kojeg tek treba popuniti konkretnim mjerama i aktivnostima iz Akcijskog plana.
Drugim riječima, umjesto tiskanja brošure o zviždačima kao što je to bio slučaj u prethodnom Akcijskom planu, sada bi trebalo imati smislene izmjene zakonodavnog okvira koji će poticati osobe da prijavljuju korupciju u dobroj vjeri i zaštititi ih onda kada se na to odluče. Ili, dovoljno je sjetiti se GONG-ovog zahtjeva plasiranog u sklopu izrade Akcijskog plana POV-a, kojim se tražila zabrana kandidiranja osoba osuđenima za političku korupciju i ratne zločine. Vlada, koja je deklarativno privržena borbi protiv korupcije i to ističe kao komparativnu prednost nad HDZ-om, nekoliko je puta odbila ovaj zahtjev uz nemušta objašnjenja.
Takvo i slična ponašanja loš su primjer drugim nižim političkim funkcijama i administrativnom kadru jer se već na najvišoj političkoj razini stvara okružje u kojem se predstavnici pojedinih javnih tijela vjerojatno neće previše pretrgati od napora u kreiranju smislenih antikorupcijskih mjera. S obzirom na to da se takvo djelovanje može tek dijelom sanirati participacijom dionika izvan redova tijela javne vlasti, manjak stvarne političke volje i konsenzus o nedjelovanju koji aktualna vlast dijeli s glavnim takmacima na desnom polu, predstavlja ozbiljne prepreke za krajnje dosege ove Strategije i pratećeg Akcijskog plana koji tek treba kreirati.
važna napomena: Autor teksta sudjelovao je kao predstavnik organizacija civilnog društva u Koordinacijskoj radnoj skupini za izradu nacrta Strategije suzbijanja korupcije 2015.-2020.
