«Vrijeme je da se događa napokon Čovjek ...
da se događaju njegova težnja i duh
da se događa njegov Izlaz: bratstvo i aktivnost
Vrijeme je da se događa ljubav
da se događa Putovanje
da se događa srž … »
napisao je Milivoj Slaviček, rođeni Trešnjevčanin, davne 1958. godine, a više od pola stoljeća kasnije tih se stihova marširajući solidarno potkraj studenog zagrebačkom Trešnjom crvenom prisjetilo 200-injak uglavnom mladih ljudi u edukacijsko-revolucionarnoj šetnji u organizaciji Mladih antifašistkinja Zagreba.
«Izgradnjom zgrade kolodvora 1862. godine i željezničkim prometom veoma brzo u ovaj se dio Zagreba premjestila industrija. Prvo je nastala Magazinska ulica u kojoj su bile zgrade skladišta, a zatim su spontano nastajala i radnička naselja», kazala je Iva netom prije no što će iz srca Trešnjevke, nastale u drugoj polovici 19. stoljeća, točno u subotnje podne 22. studenog sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuti šarena kolona. Praćena antifa zastavama i muzikom s razglasa na biciklu niz Jagićevu ulicu povorka je ubrzo zastala pred «Mrzlom pivom». Nije to zato jer su im grla bila žedna, već je razlog činjenica što se u tom lokalu za vrijeme 2. svjetskog rata okupljala družba antifašističkog (u ono doba ilegalnog) pokreta.
«U vrijeme dok je Trešnjevka bila periferija, gradile su se u njoj kuće koje su bile namijenjene da budu krčme, tako je nastala i birtija "Mrzla piva", koja već desetljećima ovdje obitava. Nasuprot nje nalazi se kuća narodnog heroja Slavka Komara, umrlog prije dvije godine, koji je kao zagrebački ilegalac organizirao akciju "Botanički vrt". Njegov otac u toj je kući iznajmljivao sobe radnicima koji su na Trešnjevku dolazili u potrazi za poslom. Bilo je to iznimno prometno mjesto. Inače, kod obližnje pruge u to vrijeme nalazile su se tri trešnje po kojima je Trešnjevka i dobila ime», ispričao je Luka.
Nakon mrzle pive do bivše tvornice svile
Niz Adžijinu ulicu polako se stiže do «Bubare» nekadašnje tvornice svile, a kasnije jednog od prvih zagrebačkih skvotova koji je nakon «utemeljenja» 1998. već godinu kasnije ugašen zbog čestih sukoba sa skinsima i policijom. Tvorničke zgrade danas zjape spaljene, podsjećajući na neka druga vremena, a Davor i Robi pričaju: «Bio je to velik i zanimljiv prostor koji nikog drugog nije zanimao jer je tvornica već bila pokradena. Kao skvoteri tada smo bili jako aktivni kroz antifašistički front, koji je bio poznat policiji pa smo imali problema. Bilo nam je jasno kad otvorimo skvot i napravimo planirani prostor za koncerte da će to mjesto narednih mjeseci biti glavni front u gradu, i tako je i bilo, a potrebe za okupljanjem i druženjem ljudi tada su bile velike, jer takvih prostora u gradu nije bilo».
Koji korak dalje Adžijinom i povorka zastaje kod spomenika palim antifašističkim borcima i borkinjama ispred starog kolodvora s kojeg je vozio Samoborček, kako je prisutne podsjetila Iva: «Vlak koji je vozio uskotračnom željeznicom pušten je u promet do Samobora 1901. godine, a u '50-im godinama počeo je voziti sve do Bregane. Do tada su Samoborček vukle parne lokomotive, a onda su izgrađeni dizelski motorni vlakovi poznati kao "srebrne strijele", čiji su glavni dijelovi bili od aluminija. Samoborček je vozio sve do kraja 1979. godine».
Nekad srebrne strijele, nema ulice trešnjevačke Mamice
Ispred kolodvora, u čijim se zgradama danas nalaze ugostiteljski objekti iz kojih se slijevaju znatiželjni pogledi gostiju na povorku, Lovro u parku pred spomenikom NOB-u, podignutom 1953. godine u slavu 49 palih boraca i borkinja s područja Trešnjevke, priča o uništavanju i obnovi spomenika kojega rese dvije crvene zvijezde: «Na njemu je, između ostalih, i ime narodnog heroja Josipa Jože Vlahovića, koji je bio trešnjevačko dijete, radnik, sindikalac i skojevac. Bio je dobar drug heroja Rade Končara s kojim je radio na Trešnjevci. Na početku rata Joža Vlahović bio je mobiliziran u domobrane što je u dogovoru s Partijom prihvatio te je kao ilegalac uspješno komunicirao sa domobranima antifašističke provenijencije pa su uspjeli sakupiti puno oružja. Iako je bio barem 10 puta hapšen od 1932. do 1940. godine, kobni je bio kolovoz 1941. kada su ga ustaše uhapsile i u rujnu strijeljale u Rakovom Potoku, u njegovoj 25. godini. Kad je strijeljan, već je bilo ubijeno pola zagrebačkih skojevaca, a samo u Rakovom Potoku 1941. izgubilo je život 400 antifašista».
Na spomeniku, međutim, nema imena narodne heroine Kate Dumbović, sindikalne aktivistkinje i borkinje koju su nazivali «Mamicom» jer se kod nje uvijek moglo naći hranu i smještaj, a poginula je u neuspješnom pokušaju oslobađanja zatvorenika iz Kerestinca. Štoviše, ulica koja je dobila ime po drugom narodnom heroju Božidaru Adžiji, zapravo je bila njezina ulica, koju je nepravedno izgubila.
Tko se sjeća Vesne?
Sljedeća na ruti još je jedna bivša tvornica, i to ženske modne konfekcije, «Vesna» stoji ispisano rozim izblijedjelim slovima na fasadi, a u kojoj je prije stečaja 2003. radilo 200-injak radnica i radnika, nekada i oko tisuću, podsjetio je Jovica: «Trešnjevka je bila jedna od najrazvijenijih industrijaliziranih općina u Jugoslaviji, a Vesna, tvornica koja je pokrenuta 7. maja 1955. godine, prestala je s proizvodnjom 2003. godine kad je otišla u stečaj nakon što ju je privatizirao nekadašnji tajkun Josip Gucić. Vesna je na svom vrhuncu sredinom '80-ih imala 11 svojih trgovina, radničke savjete, restorane društvene prehrane, izobrazbu radnika. Današnji izgled Vesne je posljedica ofanzive na sve atraktivne lokacije industrije u Zagrebu, kao što su Tvornica duhana u Jagićevoj ulici i Kamensko na Trgu Francuske republike. Nažalost, i Vesni i Kamenskom je presudio manje-više isti građevinski lobi».
Dok kolona stoji na raskršću s Novom cestom i Kranjčevićevom ulicom, pogled s Vesne skreće prema stadionu NK Zagreba, a priču nastavlja Zlatko iz navijačke skupine «Bijeli anđeli»: «Stadion NK Zagreb građen je do 1921. godine kao igralište HŠK-a Concordia, koji je ugašen 1945. godine. Nakon toga stadion je preuzelo Fiskulturno društvo Zagreb. Iako je njegova osnovna namjena održavanje nogometnih utakmica, na njemu se nalazi i biciklistička staza za utrke. Zanimljivo je da se na stadionu dvaput dogodio požar, 1946. i 1978. godine. Sadašnja uprava pušta da stadion trune. Snažan je lobi unutar NK Zagreba, pa navijači "Bijeli anđeli" takvo što više ne žele trpjeti. Naše rad se odnosi, skraćeno, na: tribina, direktna akcija, direktna demokracija, antifašizam, pjesma i pirotehnika».
"Strasnim mirisom lipa draga veče zove …"
Korak produžujemo do Trešnjevačkog placa (trga), nekadašnjeg Trga Oktobarske revolucije s jedne strane, a s druge do montažne zgrade u kojoj je nekad bio narodni magazin Nama, a danas je smješten Konzum, priča Mirna: «Trešnjevački trg, koji ni danas nema obrise pravog trga, počeo se divlje razvijati 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća da bi potom postao dio Tržnica grada Zagreba imena «Pod črešnjom», a Nama 1960. godine prva robna kuća na Trešnjevci, nije zaostajala za svojim sjedištem u Ilici. Preko puta nalazi se i poznata zgrada uglovnica u kojoj je od '50-ih bila kultna birtija i restoran "Dvije lipe". Ugašena je 2005. i danas se u njoj nalazi 'automat klub', a nekoć se tamo okupljalo šaroliko društvo: kumice i prekupci s placa, đaci, studenti, pjesnici ... Smatra se da ju je Tin Ujević, dok je živio na Selskoj cesti, opjevao stihom u pjesmi «Zavjetrina»: "Strasnim mirisom lipa draga veče zove …"».
Strastveno je i kolona nastavila Marš solidarnosti pa tako stigla do Gotalovečke ulice i nekadašnje ilegalne partijske štamparije u zemunici u dvorištu tamošnje kućice, koju je prije 2. svjetskog rata s drugovima iznajmio Rade Končar i u nju kao pravan uselio radničku obitelj Prpić. «U toj su zemunici štampani "Proleter", list Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, razni leci i brošure, a štamparija je funkcionirala dvije godine dok nije otkrivena. Sjećam se spomen table koja se nalazila na kućici, kao i običaja koji su trajali do 60-ih godina, da su se na državne praznike organizirano posjećivale table i na njih postavljali karanfili. No, ne znam sudbinu te spomen table još od kad je na čuvanje odnesena u Muzej revolucije», prisjetio pred okupljenima Srećko Pulig, inače i stanar Gotalovečke.
"Vrijeme je da se događa napokon čovjek"
Još koji korak dalje naseljem Prve hrvatske štedionice, prvim planiranim zagrebačkim naseljem, građenim od sredine 30-ih do 2. svjetskog rata pa do 70-ih, i u Čakovečkoj 3 zastasmo pred domom mnogih književnika: Antuna Šoljana, Ivana Raosa, Josipa Pupačića, Ivana Slamniga te prevoditelja Josipa Tabaka. I stiže marš tako do dječjeg igrališta i parka u Zorkovačkoj ulici gdje je Damir, kao nekad, izrecitirao stihove s početka teksta iz pjesme "Vrijeme je da se događa napokon čovjek" Milivoja Slavičeka, rođena Trešnjevčanina, napisane još 1958. godine:
«Vrijeme je da se događa napokon Čovjek ...
da se događaju njegova težnja i duh
da se događa njegov Izlaz: bratstvo i aktivnost
Vrijeme je da se događa ljubav
da se događa Putovanje
da se događa srž … »
Okićkom ulicom do bivšeg kina Triglav, do prije 2. svjetskog rata Patria, u prostoru kojeg se danas nalazi trgovina DM-a, bliži se pretposljednja lokacija ovogodišnjega 7. Marša solidarnosti, a Katarina podsjeća: «Osnovano 1941. godine, kino u '90-ima opet dobiva naziv Patria, koje je nosio i za vrijeme NDH. Kino je imalo 20-ak redova parketa i nekoliko redova na balkonu, a govorilo se da je najbolji baš 12. red parketa i prvi balkona. Kad je igrao neki hit film, red se protezao sve do Ozaljske, bivše Končareve ulice. Bilo je to dosta živo, kvartovsko mjesto. Kino je zatvoreno 1999. godine, poput drugih malih kina u Zagrebu. Inače, na Trešnjevci postojala su još dva kina, "Buhara" na Novoj cesti, naziva dobivenog zbog neurednih, pomičnih stolaca i slobodnog pušenja u dvoran, te Kino Končar, koje je bilo u sklopu tvornice "Končar". Projekcije su se održavale u dvorani foto kino kluba radnika Končara, gdje su se ujutro odvijale sportske aktivnosti, a popodne su postavljani stolci i nastajalo je kino. Cijena projekcije bila je dva dinara što je tada bio ekvivalent tramvajskoj karti».
Pritisak odozdo, a ne potisak odozgo
I tako do zadnje stanice Marša Centru za kulturu Trešnjevka stigosmo Parkom Stara Trešnjevka, nekad poznatog pod imenom heroja Veljka Vlahovića, u sudionici su mogli uživati u finom kuhanom grahu «trešnjevcu» kao svojevrsnom predahu nakon izvrsne edukativne šetnje, a uoči tribine o temama s Marša.
U sklopu tribine Ivan Butorac, predsjednik Vijeća gradske četvrti Trešnjevka sjever, ukratko je prisutnima predstavio ovlasti i rad Vijeća te sredstva kojima raspolažu, ali unatoč izraženoj želji za potrebom decentralizacije, realizacija te ideje ostala je (i dalje) u zraku. Naime, (njegovo, ali i ne samo njegovo) shvaćanje prema kojoj ona treba doći «odozgo» nekako se kosi s incijativom zbog koje bi i trebala postojati. Posve je, naravno, jasno da je za to uvijek potrebna i politička volja, a nje (zasad) nema, no bez pritiska će je i još teže, ako uopće i biti.
"Konjuh planinom"
Vedran Gračan, skvoter i aktivist prisjetio se začetaka skvotiranja pa tako i priče s Medikom, pri čemu je izostala neka jasnija ili barem jasnije predstavljena vizija skvotiranja koje nije ili barem ne bi trebalo biti samo sebi svrhom, pri čemu bi napose bilo važno znati i razumjeti prava i mogućnosti koje građani imaju. A kako je to živjeti u susjedstvu koje te isprva ne prihvaća, a onda ipak uspostavite i neku određenu dozu poštovanja, a ne samo suživota, prikazala je Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije u sklopu Kuće ljudskih prava u kojoj uz
Na samom kraju prava istinska poslastica - kao ranije najavljeno iznenađenje usplijedio je nastup članica Zbora pulske zadruge "Praksa" iz Pule koje su oduševile izvedbom prekrasnih pjesama, između ostalog, «Konjuh planinom, «Mitraljeza», «Bella ciao», a sudionici su dobili i najnoviji friško tiskani broj časopisa "Nepokoreni grad". Njegovo službeno predstavljanje slijedi za nekoliko dana, a u međuvremenu ovdje možete preuzeti sve brojeve.
Ovaj tekst je objavljen i zahvaljujući sufinanciranju kroz program "Europa za građane".
