Zašto je (mladim) građanima puna kapa čari demokracije?

07. studenoga 2014.

Mladi u Hrvatskoj sve manje prihvaćaju ustavne vrijednosti, imaju sve manje povjerenja u društvene institucije i gube interes za politiku što znači neadekvatnu političku socijalizaciju mladih i njihov slabašan demokratski potencijal - pokazuju istraživanja o mladima, pri čemu dodatan razlog za brigu predstavlja i posljednje u nizu odbacivanja uvođenja obveznog građanskog obrazovanja čime se i dalje radi na sustavnom razvoju stvaranja poslušnika, a ne aktivnih građana.

„Društveni angažman mladih danas i u budućnosti jedan je od jamaca opstojnosti i razvoja demokratskog poretka“, podsjeća Vlasta Ilišin iz Instituta za društvena istraživanja, koja temeljem analize podataka prikupljenih u istraživanjima mladih provedenim tijekom posljednjih petnaest godina, upozorava da „među mladima postoji nerazumijevanje političkog pluralizma te demokratskih vrijednosti i procesa, a kako je istodobno prilično rašireno prihvaćanje autoritarnih tendencija, produbljuju se demokratski deficiti u populaciji mladih, a razina demokratskih kompetencija mladih članova stranaka razmjerno je niska“.

Međutim, razlog za to nije samo kriza, iako na nju svi obožavaju svaliti krivicu, jer teško se i sjetiti nekog vremena kad nije bila neka kriza, već je ovdje upitno i što smo mi to kao društvo napravili u ovih četvrt stoljeća otkako živimo u demokraciji i višestranačkom sustavu?  Njih je, prema podacima iz prošlogodišnjeg istraživanja po prvi put podržalo manje od 50 posto ispitanika, čime je „načeta opća podrška demokratskom sustavu, a treba imati na umu da je generacija istraživana 2013., socijalizirana u pluralističkom i demokratskom društvu“, kako podsjeća Ilišin. Stoga je jedno od ključnih pitanja upravo ono koje je postavila i nedavno na znanstvenom skupu "Demokratski potencijal mladih u Hrvatskoj" održanom potkraj listopada u organizaciji Instituta za društvena istraživanja i Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo: „Zašto je građanima puna kapa čari demokracije?“


izvor: FB Pravo na grad 

Članstvo u stranci i politička podobnost važniji od znanja i poštenja

Međutim, nije tu kraj krajnje zabrinjavajućim podacima, naime, mladi sve manje vjeruju u društvene i političke institucije pa su se na posljednja tri mjesta na ljestvici povjerenja poredali Vlada i Sabor te na samom dnu političke stranke u koje povjerenja ima samo pet posto mladih. No, usprkos tome, čak 11 posto mladih su članovi neke stranke, od čega čak njih 27 posto uopće nije zainteresirano za politiku, a za 21 posto učlanjenih razlozi su osobne potrebe i interesi. Pa iako stranke doživljavaju kao klijentelističke organizacije i snažno se protive korupciji, „uopće im ne  pada na pamet da je klijentelizam oblik koruptivnog ponašanja“, upozorava Ilišin na neke od paradoksa demokratskog potencijala suvremene generacije mladih. 

Mladi danas najviše povjerenja, premda je i tu riječ samo o trećini, imaju prema vojsci, vjerskim institucijama, predsjedniku RH i policiji, a uzimajući u obzir sva istraživanja koja se provode od 1999. godine, posebno je poražavajuće da od faktora važnih za uspjeh u društvu, marljivo raste „svijest“ o tome da je za to potrebna politička podobnost, a „percepcija“ o poštenju i znanju te zalaganju na radnom mjestu opadaju kao faktori važni da bi se uspjelo. Također, opada i prihvaćanje ustavnih vrijednosti poput poštivanja ljudskih prava i slobode, jednakosti, socijalne pravde i ravnopravnosti među spolovima.

S druge strane, kako upozorava Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije, «kako bi izgledalo da imamo povjerenja u institucije s obzirom na to kakve su? Također, valjalo bi istražiti kako je došlo do toga, kao i koje su alternative i kakvu vrstu promjene želimo?»

Međutim, „domaća mladež“ nije izuzetak, naime, i inozemna istraživanja dosljedno pokazuju da su mladi razočarani politikom i političarima te otuđeni od političkih procesa što se jasno vidi i iz međunarodnog istraživačkog projekta Sjećanje, mladi, političko naslijeđe i građanska uključenost (Memory, Youth, Political Legacy and Civic Engagement MYPLACE). No, iako se kritičan stav prema političarima može smatrati pozitivnim za demokraciju, istovremeno se za funkcioniranje demokratskog sustava očekuje da građani imaju barem određeni stupanj povjerenja u institucije.


izvor: Hina/FaH

Zašto mladi «kuže», a država ne, da im treba građansko obrazovanje?

Mlade bi trebalo više uključiti u procese donošenja odluka, no i sami ističu da za to prethodno moraju svakako steći odgovarajuća znanja i vještine kako bi doista bili sposobni preuzeti uloge građana, drugim riječima potrebno je uvesti građansko obrazovanje u škole. No, kako je i opet govoreći na skupu podsjetila Vedrana Spajić Vrkaš sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, građanski odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj je doživio potpuni fijasko i jedinu mu podršku daje civilno društvo dok sustav i dalje umjesto neovisnih građana zapravo „stvara” poslušnike.

«Iako vlast deklarativno podupire građanski odgoj, odgojno-obrazovni sustav i dalje počiva na autoritarnom modelu odgoja, u kojem se ljubav prema domovini shvaća kao državotvorno domoljublje, a primjerice kritičnost predstavlja jednu od najslabije plasiranih karakteristika odgoja», upozorila je Spajić Vrkaš prisjetivši se svih vrludanja s uvođenjem građanskog obrazovanja.

«Hrvatska je na začelju Europe po građanskom odgoju, a novi kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja koji se priprema po nalogu ministra Vedrana Mornara je besmislen i nefunkcionalan» upozorio je Berto Šalaj sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti napravivši usporednu analizu Mornarova programa građanskog obrazovanja s onim koje su radili i zagovarali stručnjaci te zaključio: «Veliki problem predstavlja to što vlada nepovjerenje u demokraciju kao načelo, pri čemu su naglašene podaničke komponente i niska sklonost sudjelovanja u javnim poslovima».

«Vlada deficit političke kulture u odgoju i obrazovanju i škole su ideologizirane, prije marksizmom, sada nacionalizmom», upozorila je Branislava Baranović s Instituta za društvena istraživanja, a Dražen Lalić sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti osvrnuo se na ekstremne izjave i nasilje na nogometnim tribinama smatrajući da «to nije toliko političko pitanje i izraz ekstremnog desničarenja, koliko simboličan izraz subkulture i moralna poruka nepovjerenja u institucije sustava». Benjamin Perasović s Instituta Ivo Pilar smatra pak  da su zbivanja na stadionima stvar subkultura, čiji se «pripadnici protive modernom nogometu u koji je snažno uključen biznis».


izvor: EPA

Koga povijest još (ne) zanima?

S druge strane, zanimljivo je vidjeti i kakav je odnos mladih prema povijesti i kakva je kultura sjećanja, čime su se pozabavili Marko Mustapić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Nebojša Blanuša sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Pokazalo se tako da mlade «hmm ... povijest  ... pa zanima, ali ... ih i ne zanima» iako Drugi svjetski rat predstavlja transgeneracijsku traumu kao «rezultat socijalizacijskih procesa u kojima generacija koja je uspostavila doživljaj kolektivne tragedije prenosi na sljedeći naraštaj emocionalno zasićene narative koji mogu služiti kao identifikacijske odrednice i perceptivni filteri u političkom prosuđivanju i odlučivanju. Takve interpretacije uključuju „pamćenje“ patnje predaka i pretpostavljenu kolektivnu krivnju onih koji se definiraju kao uzročnici patnje i posljedično neprijatelji».

«Rezultati istraživanja od 2000. do 2012. pokazuju kako se s vremenom smanjuje broj onih koji se identificiraju s biografijama zaraćenih strana i svrstavaju svoje obitelji izvan sukoba što sugerira potiskivanje prošlosti. No, kod onih koji ostaju povezani s političkim naslijeđem svojih predaka i dalje su suprotstavljeni po nizu ideoloških i političkih indikatora (lijevo-desna samoidentifikacija, percepcija najvećih stranaka, percepcija bliske prošlosti, političke vrijednosti itd.), slično kao i ostatak populacije, što ih i dalje čini podložnima zazivanju utvara prošlosti od strane očajno nepoduzetnih političkih elita», upozorio je Blanuša.


izvor: EPA

Aktivizam vs. slaktivizam

U svemu ovome važnu ulogu igra društveno povjerenje kao posebno važno za održanje demokracije jer omogućuje postojanje slobodne javne komunikacije koja podrazumijeva slobodno iznošenje stavova i mišljenja, a ono nastaje s obzirom na tri razine – individualnu, socijalnu i institucionalnu. Pritom se, dakako, ne smije smetnuti s uma kako na mlade, kao uostalom i na svakoga djeluje vlastito proživljeno iskustvo te pritom stečena znanja i vrijednosti, a o tome govori istraživanje o biografskom učinku sudjelovanja studentica i studenata u prosvjedima protiv komercijalizacije obrazovanja koji su sudjelovali u blokadi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

«Za njih je blokada bila period učenja, „destabiliziranja“ i „demistificiranja“ odnosa moći i stvaranja novih prijateljstava i svi su taj period opisali kao transformativan», ističe Karin Doolan sa zadarskog Filozofskog fakulteta, dodajući da «takav tip angažmana ilustrira pojam „aktivističkog“ građanstva koje se poziva na društvenu pravednost i ometa ustaljeni poredak i prakse».

U aktivizmu danas, pogotovo kad je riječ o mladima, važnu ulogu imaju društvene mreže, no tu se kriju mnoge «zamke». Naime, iako su internet i 'virtualna demokracija' postali privlačni, jedno je ono što se zbiva u virtualnom prostoru, a vrlo često posve drugo ono što se zbiva u realnom društvenom prostoru. Upozorava na to i Dunja Potočnik s Instituta za društvena istraživanja u analizi «zasnovanoj na kritičkom pristupu koji navodi slaktivizam kao pojavu  koja oponašajući društvene i političke akcije u realnom prostoru maskira nizak stupanj političkog aktivizma mladih. Koncept slaktivizma implicira slabu povezanost online angažmana s promjenama i u vrijednostima i u društvenim učincima, uljuljkavajući njegove sudionike u lažan osjećaj društvenog angažmana i osnaživanja».


izvor: Hina

Mediji budućnosti 

«Nove tehnologije i nove medijske platforme otvaraju vrijedne potencijale društvenog dijaloga i političke participacije građana, a na tom tragu sve su veća očekivanja od trećeg medijskog sektora, koji nije ni javni ni komercijalni. Treći medijski sektor čine tzv. community mediji, odnosno neprofitni mediji, koje Europski parlament definira kao medije koji su „odgovorni zajednici kojoj služe te otvoreni svojim članovima za sudjelovanje, upravljanje i stvaranje programa“. Važnost neprofitnih medija ili medija zajednice jest prije svega u tome što oni „daju glas onima koji ga u mainstream medijima nemaju“ što znači onima koji smatraju da javni i komercijalni mediji ne zastupaju dovoljno njihove interese kao ni interese njihove grupe ili zajednice», istaknula je Nada Zgrabljić Rotar s Hrvatskih studija.

Međutim, ovdje je važno reći ono što se često (ne/namjerno) zaboravlja da baš kao ni građansko obrazovanje, niti neprofitni mediji ne mogu biti čarobni štapić, koji će sam po sebi riješiti sve probleme. Naime, valjalo bi utvrditi, iako se to svima čini jasno, koja je zapravo svrha medija u društvu što bi zahtijevalo i medijsku politiku koju nikako da dočekamo, a dosadašnji pokušaji «pomoći» iz resornog Ministarstva kulture, koliko god bili hvalevrijedni i treba ih podržati, ipak zahtijevaju široku raspravu i brojna poboljšanja.

No, s obzirom na dosad (ne)viđeno i na to da je riječ o posljednjoj godini mandata ove Vlade, teško da je ovo vrijeme u kojem se može očekivati značajne promjene, a nakon moguće promjene vlasti vjerojatno još teže.  A neprofitnim je medijima, između ostalog, potrebna sustavna i dugoročna podrška, koja se ne bi trebala oslanjati (samo) na državne dotacije i trebalo bi razmisliti o alternativnim modelima vlasništva i upravljanja, koji će uključivati i novinare te građane, a sve u cilju kako bi novinarstvo u njima doista (p)ostalo ne samo neprofitno, nego i nezavisno. 

chevron-right