Kako četvero ljudi može nadzirati 6.000 tijela javne vlasti?

24. rujna 2014.

Dok Povjerenica za informiranje uz pomoć Britanskog veleposlanstva umjesto mrtvog puhala izigrava Supermana, šef saborskog Odbora za Ustav posipava se pepelom priznajući da Vlada i Sabor nisu osigurali dovoljno sredstava za normalan rad njezina Ureda. No, stranački mu se kolega ministar uprave i dalje čvrsto drži ograde o tome da su drugi ti koji odlučuju o financijama što je i više nego zanimljivo jer da se Povjerenici osigura potrebna sredstva i novca bi za mnoge druge važne stvari bilo više. Pitanje je samo zašto vlasti do takve strateške investicije nije stalo? 

«Ne želimo biti mrtvo puhalo, ali postoji ta opasnost. Kako četvero ljudi može nadzirati 6.000 tijela javne vlasti?», zapitala se na konferenciji u Saboru ‘Pravo na pristup informacijama u Republici Hrvatskoj: novi izazovi, nova rješenja’ povjerenica za informiranje Anamarija Musa, koja je još jednom iznijela pregled aktivnosti svojega Ureda i predstavila prvi službeni adresar tijela javne vlasti (također zahvaljujući Britanskom veleposlanstvu) te promotivne spotove o pravu na pristup informacijama (zahvaljujući volonterskom doprinosu Blanka).

Priznavši, valjda ne samo radi zadovoljenja forme, da su Vlada i Sabor pogriješili jer Povjerenici za informiranje nisu osigurali dovoljna sredstva za rad Peđa Grbin, SDP-ov predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, kazao je: «Moramo to u proračunu ispraviti i za to ću se osobno zalagati jer osnivati jednu instituciju, a onda joj ne dati sredstva za rad – to ne znači ništa. No, to ne znači Povjerenica nije radila svoj posao, dapače, ali ovako bi ga mogla raditi još bolje, a Zakon o pravu na pristup informacijama donio je mnogo dobroga u hrvatski politički sustav, ukazavši da rad tijela javne vlasti mora biti javan i dostupan građanima». 

Nastojeći prisutne ostaviti u optimističnom uvjerenju da će Vlada naći sredstva, ali uz ogradu da «ne može obećavati u ime drugih», Arsen Bauk, ministar uprave i Grbinov stranački kolega, kazao je, i to tek pri kraju svojeg izlaganja da će «Vlada uzeti u obzir potrebu povećanja financija i da će ako bude trebalo on dati makar s razdjela Ministarstva uprave».

«Ulaganje u Ured Povjerenice za informiranje ne smije biti shvaćeno kao trošak, ne, ono će biti vraćeno najmanje dvostruko ili trostruko jer će tako biti spriječena korupcija, razotkrivena koruptivna djela i postati jasno gdje curi javni novac. Zakon se u nekim stvarima može poboljšati, ali se Povjerenici mora osigurati sredstva jer će time i Vlada pokazati da joj je doista stalo do borbe protiv korupcije», poručio je Dragan Zelić, izvršni direktor GONG-a, izrazivši Povjerenici čestitke na kvalitetnom radu uz gotovo nikakva sredstva i loše uvjete rada te uz zahvalu Britanskom veleposlanstvu što je prepoznalo važnost njezina rada premda se «moramo zamisliti zašto je tome tako». 

Kako svaki lijek ima nuspojave ...

No, kad već hrvatska vlast, koja ističe borbu protiv korupcije, ne shvaća ili ne želi shvatiti, kakvo moćno sredstvo pritom ima, uskočilo je Britansko veleposlanstvo, bez čije financijske podrške Ured Povjerenice za informiranje gotovo da ne bi mogao funkcionirati. Ni riječ zahvale, barem ne javno, na tu adresu od strane vlasti nije upućena, nju ipak muče neke druge stvari pa tako smišlja kako izmijeniti aktualni, inače jedan od najboljih u svijetu, Zakon o pravu na pristup informacijama jer «svaki lijek ima nuspojave» - kako reče Bauk.

Naime, činjenica je da postoje i oni koji Zakon zloupotrebljavaju ponavljajući upite pa je tako jedna istarska općina od samo jednog građanina primila 187 zahtjeva za pristup informacijama i na odgovaranje je «otišlo» dva puna mjeseca u radnim danima, požalio se Grbin: «Donoseći Zakon nismo prepoznali taj problem premda su neki na njega upozoravali, a s druge strane sve zemlje Europske unije imaju neki zaštitni mehanizam i stoga treba razmisliti o izmjenama, ali ne tako da on postane instrument kojim će tijela javne vlasti priječiti pristup informacijama».

A upravo zbog toga koliko je dugo tijelima javne vlasti trebalo da Zakon shvate i prihvate, nisu baš svi uvjereni da ga treba opet mijenjati. Mirjana Juričić, sutkinja Visokog upravnog suda, istaknula je da je «rad Povjerenice na Sudu prepoznat kao vrlo kvalitetan», a što se tiče promjene Zakona, govoreći u osobno ime upozorila je da se «općenito u državi kad nešto zašteka, odmah ide mijenjati zakone, a u ovom slučaju ne može se reći da imamo neke pokazatelje u njegovoj provedbi s obzirom na to da je Povjerenica jedva nekako uspjela ustrojiti svoj Ured i nema dovoljno ljudi, niti sredstava. Osim toga, nije stvar samo u tome da netko traži informacije, nego ih treba proaktivno objavljivati. Moramo se razvijati tako da pojedinačni slučajevi ne budu kočnica, već da se Zakon može provoditi u svoj svojoj punini».  

Na tom je tragu i povjerenica Musa, koja duboko svjesna problema, ipak ne smatra da Zakon treba mijenjati, već ističe da bi edukacija umnogome razjasnila stvari. No, tu se vraćamo priči s početka – novcu, a u tom slučaju pomoć će izgleda opet trebati tražiti u Britanskom veleposlanstvu, a David Slinn, britanski veleposlanik je poručio: «Naša suradnja na ovom polju nije nova, počela je prije otprilike četiri godine i kad me ljudi pitaju zašto je Velika Britanija tako predana pravu na pristup informacijama, iznenađen sam tim pitanjem. No, odgovaram ističući važnost snažnih institucija i vladavine prava u demokraciji i izgradnji prosperiteta te promociji ekonomskog i društvenog rasta jer transparentnost i odgovornost su temelj povjerenja te političkog, ali i ekonomskog i socijalnog napretka».

Poslovna tajna – «najslađa tajna»

U tom je smislu ususret Međunarodnom danu prava na pristup informacijama 28. rujna Transparency International Hrvatska pokrenuo incijativu za uvrštavanje kadrovskih pitanja u otvoreni dio sjednica Vlade jer građani kao minimum transparentnosti imaju pravo znati tko se i zašto imenuje ili razrješava s neke javne dužnosti.

No, što li je tek s izmjenama Zakona o tajnosti podataka, koje nikako da ugledaju svjetlost dana, a prijeko je potrebno njegovo usklađivanje sa Zakonom o pravu na pristup informacijama. «Mnoge institucije u ovoj zemlji mogu vrlo lako klasificirati dokumente i podatke, ali bez sustavne kontrole tko to radi i po kojoj osnovi te bez periodične potrebe. Tajnost mora biti iznimka, a ne pravilo i apeliram da se Povjerenicu uključi u buduće promjene Zakona o tajnosti podataka kako bismo dobili što bolja rješenja i da ga se ne zloupotrebljava, baš kao ni poslovnu tajnu», upozorio je Zelić.

Da poslovnu tajnu treba regulirati na moderan način, istaknuo je i Alen Rajko s Upravnog suda iz Rijeke, dok je Dubravka Bevandić iz Ureda Povjerenice za informiranje dala kratak pregled studije koju je izradila SIGMA (OECD) upravo na temu poslovne tajne na razini EU i SAD-a  i u kojoj se naglasak stavlja na ostvarivanje što bolje ravnoteže pristupa informacijama i poslovne tajne iako različite zemlje imaju različite pristupe.

Kako novac od kliničkih ispitivanja ide u „crnu rupu” proračuna?

«Pravo na pristup informacijama izuzetno je koristan alat za kontrolu rada tijela javne vlasti», naglasila je Natalia Mirković, pravna savjetnica u GONG-u, koja je dala kratak prikaz sad već devetog istraživanja provedbe ZPPI-ja koje prati ta organizacija civilnoga društva s ovogodišnjim naglaskom na to kako ZPPI može pridonijeti dobrom upravljanju.  Nakana je bila provjeriti dolazi li i do koje mjere do zloupotrebe instituta poslovne, porezne i bankarske tajne u javnim tijelima, pri čemu je u fokusu osim gospodarstva i financija (javna poduzeća, HAMAG, HBOR, Ministarstvo financija, Vlada RH), ključno bilo zdravstvo, odnosno javne bolnice, HZZO i Ministarstvo zdravlja.

Naime, zahtjevima za pristup informacijama GONG je zatražio informacije o vrijednosti kliničkih ispitivanja za potrebe privatnih farmaceutskih kompanija u 2013.  po bolnici i raspodjela prihoda od ispitivanja. Bolnice su odgovarale svakako i u svakakvim rokovima uključujući žalbe, a u dopisu Ministarstva zdravlja upućenom svim zdravstvenim ustanovama navodi se: «Svi podaci vezani uz poslovanje ustanove, organizacijske i financijske pokazatelje (sredstva), kao i svi podaci koji su predmet ugovornog odnosa između naručitelja ispitivanja, zdravstvene ustanove i glavnog ispitivača podliježu poslovnoj tajni što su ugovorne strane potvrdile svojim potpisom. Ti podaci ne mogu biti prezentirani javnosti, bilo od strane zdravstvene ustanove, kao niti regulatornog  tijela».

S obzirom na sve navedeno, podaci nisu potpuni, ali se svejedno pokazalo da se poslovnu tajnu i druge oblike tajne zloupotrebljava. Naime, zdravstveni sustav nema financijske koristi od kliničkih ispitivanja – novac ide liječnicima i u „crnu rupu” proračuna i ne postoji nadzor nad korištenjem bolničkih resursa za potrebe privatnog sektora. Bolnica (zdravstveni sustav) daje ljude, prostor, opremu i pacijente, a dobije prosječno 20 posto vrijednosti ugovora i ne postoji nadzor nad stvarnim radnim vremenom liječnika što postavlja i neka druga pitanja: ako je riječ o redovnom radnom vremenu – je li to opis posla i trpe li pacijenti (npr. povećanje liste čekanja?) A ako je izvan redovnog radnog vremena – zašto se povećava osnovica, gdje su pacijenti i koje je onda stvarno radno vrijeme liječnika?


izvor: GONG

Visoki troškovi niske demokratske kulture

«Otvorenost donosi transparentnost, društvenu i komercijalnu vrijednost te participativnu demokraciju i smanjenje javnih troškova», istaknuo je Tomislav Vračić iz Ministarstva uprave najavivši da bi do kraja ove godine konačno trebao biti gotov portal data.gov.hr (po uzoru na britanski data.gov.uk) kao platforma s bazama podataka svih tijela javne uprave.

Kad vlasti skrivaju informacije, građani ne mogu sudjelovati u odlučivanju, a jedan od najvidljivijih slučajeva jest pitanje okoliša i zato je važna Arhuška konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, no na tom se polju osobito iskazuje, kako je upozorila Željka Leljak Gracin iz Zelene akcije, doslovno, usko, gotovo mehaničko tumačenje pravnih normi bez pronalaženja njihove društvene svrhe.

«Studije utjecaja na okoliš moraju biti javni dokumenti, a važno je pritom pojednostavniti procedure umjesto plivanja u masi informacija potpuno nevažnih za projekt», istaknula je Mirela Holy, bivša ministrica zaštite okoliša. Međutim, čak i tamo gdje postoje jasne obaveze savjetovanja s javnošću poput Arhauške konvencije još jednom se pokazuje da, kako je upozorila Dušica Radojčić iz Zelene Istre: «Imamo zaista nisku demokratsku kulturu, a oni koji bi se trebali time baviti nemaju dovoljno vještina, niti se obrazuju i ljudi uopće ne razumiju što se dobiva sudjelovanjem javnosti i na kraju se sve svodi samo na poštivanje nekog zakonskog minimuma, no ja se nadam da će se i to promijeniti».

chevron-right