Klimatski stres vodi u nove društvene konflikte – voda pitanje budućnosti

23. travnja 2014.

Premda je ljudski utjecaj na klimu jasan, mnogim zemljama pa tako i Hrvatskoj nedostaje koherentna klimatska politika uz gotovo posvemašnje neshvaćanje da bi ona trebala biti sastavni dio rasprave o gospodarskim problemima i budućim podjelama u društvu, u kojem će siromašni biti još siromašniji, a zdravlje i opstanak novih generacija svakim su trenom pod sve većim upitnikom. Je li prekasno i što se još može učiniti te ima li volje, napose one političke, za pokretanjem rasprave i pronalaskom rješenja, pokušali su otkriti sudionici panel rasprave „Znanost klimatskih promjena i Hrvatska" održane u Novinarskom domu u organizaciji Zelene akcije, Grupe 22 i Heinrich Böll Stiftung-Hrvatske

Koliko je stanje alarmantno, pokazuje izvještaj UN-ovog Međuvladinog panela o promjeni klime (IPCC), koji je u postupku objavljivanja svog petog globalnog izvještaja procjene klimatskih promjena (AR5). U rujnu prošle godine objavljen je prvi dio izvještaja koji se fokusira na fizikalnu znanost klimatskih promjena (WG1). Potom je krajem ožujka objavljen i drugi dio vezan za društvene i ekonomske posljedice klimatskih promjena (WG2), a ovih je dana objavljen i treći dio izvještaja koji se odnosi na mjere za ublažavanje klimatskih promjena (WG3).

Organizatori su tim povodom te povodom Dana planete Zemlje uz pomoć znanstvenika kratko predstavili spomenute izvještaje u nadi da će time pokrenuti javnu raspravu povodom povijesne konferencije UN-a o klimatskim promjenama u prosincu 2015. u Parizu. Naime, kako su istaknuli organizatori, „na toj će konferenciji svjetske vlade imati posljednju priliku za dogovor oko prvog univerzalnog obvezujućeg sporazuma koji bi jamčio radikalno smanjenje emisija stakleničkih plinova kako u slijedećih nekoliko desetljeća ne bismo prešli granicu nepopravljive razorne promjene klime“.

„Vlade svijeta su se složile o tome da je potrebno smanjiti temperaturu za dva stupnja kako bi se što više smanjilo utjecaj na poljoprivredu, ribarstvo te turizam i još uvijek možemo zadržati porast temperature, no za to je potrebna snažna transformacija trošenja i korištenja prirodnih resursa te načina proizvodnje hrane“, upozorio je Luka Tomac, voditelj klimatskog programa "Zelene akcije".

Je li u Hrvatskoj dobra klima za promjene?

Da je oglašeni alarm prepoznat, premda ne i dovoljno, govori „podatak iz ISSP istraživanja stavova hrvatskih građana i građanki iz 2013. godine prema kojemu čak 60 posto njih klimatske promjene smatra ozbiljnim problemom te ih isto toliko drži da Hrvatska čini premalo u globalnoj borbi protiv klimatskih promjena“, podsjetio je Mladen Domazet s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i član Grupe 22. Iako te brojke zvuče ohrabrujuće, problem je u tome što ljudi i političari još uvijek ne shvaćaju ili ne žele shvatiti da priča oko klimatskih promjena ne samo da je sastavni dio rasprave o gospodarskom i društvenom razvoju, nego i da u budućnosti može uzrokovati mnoge konflikte.


izvor: G22 

Nakon što je prvi dio izvještaja koji se fokusira na fizikalnu znanost klimatskih promjena predstavio jedan od njegovih recenzenata Mirko Orlić s Geofizičkog odsjeka PMF-a Zagreb, koji je predstavio nove i stare modele mjerenja temperatura te mnoštvo neodoljivo zamršenih jednadžbi koje mogu riješiti tek strojevi, a bez svega toga bismo teško mogli išta komparativno znati o klimi, zaredala su također zanimljiva izlaganja ostalih sudionika uz važnu naznaku organizatora: „Premda je Hrvatska članica EU, bilo bi pogrešno pretpostaviti da se hrvatska klimatska politika sada svodi samo na slijeđenje zajedničke vanjske politike EU i Hrvatska treba osvijestiti utjecaj klimatskih promjena na vlastiti razvoj te kreirati proaktivniju, distinktivnu i progresivniju klimatsku politiku nego do sada, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu“.

Razloga za to ima napretek, a na neke od njih u svojem je izlaganju ukazala Lučka Kajfež Bogataj s Biotehnološkog fakulteta u Ljubljani i jedna od urednica drugog dijela posljednjeg IPCC izvještaja, koja je kazala: „Za političare klimatske promjene ne znače primarno bavljenje futurističkim tehnologijama, nego osiguravanjem osnovnih resursa - vodom, hranom i energijom.  Problem je da bez vode nema energije i bez energije nema vode, a obje stvari trebamo sve više. Ista je stvar i s hranom, znamo koliko nafte treba klasična poljoprivreda, hrana i energija su povezane, no kako ćemo se dogovoriti čija je voda? A pitka voda je problem na Mediteranu i bez klimatskih promjena“.

„Međutim, ono što mi osjećamo posljednjih 13 godina klimatskih promjena samo je vrh ledene gore. Direktan utjecaj, naime, razumijemo i vidimo svi – toplina, poplave … , ali nismo svjesni indirektnih učinaka i problema koje stvara vrijeme i koje će utjecati na kvalitetu života, pogotovo uz gospodarsku krizu, i doći će do još većih razlika između bogatih i siromašnih. Osim jasnih promjena poput topline, tu je i fragmentacija prirodnih eko- sustava, u Alpama, Pirinejima, Skandinaviji i Karpatima najviše je izgubljenih vrsta, a tu su i promjene u moru – cvjetanje mora, invazivne nove vrste za koje ne znamo kako će se spojiti s lokalnima. Tu je i utjecaj na zdravlje, moguće su nove bolesti, a sve to važno je i za gospodarsku sliku – primjerice turizam u slučaju Hrvatske jer promjene cijena goriva utjecat će na pitanje dolaska turista do Hrvatske“, upozorila je Kajfež Bogataj te zaključila da će „klimatski stres donijeti i konfliktnije društvo kad nestane vode u drugih resursa“.


izvor: EPA

Rizici, a ne prilike ili?

„Na klimatske promjene koje donose više rizika, nego prilika, kao najveću prijetnju održivom razvoju Svjetska meteorološka organizacija upozorava  još od 1976. godine i riječ je o jednom od najvećih izazova s kojim se svijet suočava, a koji će u budućnosti biti još izraženiji kroz poplave, toplinske valove i šumske požare kada govorimo o Europi. Odgađanje uključivanja i zanemarivanje te nijekanje klimatskih promjena otvara nove rizike i ima dugoročan utjecaj na društveni razvoj. Iako je riječ o globalnom problemu, on najviše utječe na siromašne i stare koji imaju najmanje resursa i slabo zdravlje te je potrebno što više uključiti mlade“, poručio je Ivan Čačić, ravnatelj Državnog hidrometeorološkog zavoda.

«Riječ je o sudbini čovječanstva», poručio je Ivo Josipović, predsjednik RH, koji se osobno ukazao kako bi podržao skup te poručio da bi «industrijska strategija trebala uzeti u obzir sve rizike jer nije riječ samo o tome hoće li biti više poplava, nego o ozbiljnim socijalnim i političkim rizicima vezanim uz problem korištenja resursa poput vode te poljoprivrede i hrane pa je zaključio kako trebamo učiniti sve da buduće generacije žive u sigurnom i stabilnom svijetu».

«The heat is on, we must act!»

«Krajnje je vrijeme za akciju jer ćemo se s posljedicama morati nositi u svakom slučaju jer i da sutra «odrežemo» sve emisije stakleničkih plinova, a jasno je da će se one nastaviti, postojeće bi stanje imalo dugoročne implikacije. Pred nama su, između ostalog, veća učestalost toplinskih valova i suša, smanjenje padalina, za četiri do 20 posto smanjenje kukuruznih prinosa», upozorio je Igor Matutinović iz GfK-a, čiju prezentaciju, kao i one ostalih izlagača možete vidjeti ovdje.


izvor: FaH

Ipak - ima lijeka, naime, između ostalog, «treba spriječiti prenamjenu zemljišta, zakonski zabraniti stranim investitorima «land grabbing», a neiskorištena zemljišta da u najam malim poljoprivrednicima,  potaknuti mlade da se bave poljoprivredom, izgraditi opsežan sustav pametnog navodnjavanja te osigurati sredstva za istraživanje i razvoj usjeva otpornih na vrućine i izgraditi pametan prijenos ektrične energije. Međutim, za sve to potreban je konsenzus svih društvenih dionika o dugoročnim prioritetima jer riječ je o stvarima koje prelaze jedan izborni mandat».

Kako, dakle graditi budućnost? – pitanje je to koje je postavio i Domazet, govoreći o ekološkom otisku Hrvatske koji je dvistruko veći od globalno održivog, pola kojega otpada na emisije CO2 vezane uz proizvodnju hrane i energije. No, prosjek skriva velike nejednakosti, a one utječu na percepciju dobrobiti razvoja koji vučemo iz prirodnih resursa i smanjuju društvenu aktivaciju na zaštiti zajedničkog okoliša. Stoga, moramo razmisliti kako se želimo razvijati svjesni ograničenja klimatskih promjena u smjeru održivog razvoja, zelene ekonomije i zelenog rasta. No, za to će biti potrebno još mnogo edukacije, kako političara, tako i građana, a i svojevrsnih kazni u ovom ili onom obliku jer s obzirom na iskustvo – dok čovječanstvo ne dobije šamar, dotad se stvari ne mijenjaju. 

chevron-right