U kakvoj demokraciji živimo ili je vrijeme za napuštanje demokratske naivnosti? Zašto konstantno tragamo za spasiteljima ove ili one vrste, a ne prihvaćamo suodgovornost za stanje u kojem se nalazimo? Je li kapitalizam iskonsko zlo i gdje je nestala solidarnost?
Odgovore na ova i još neka pitanja potražili smo u razgovoru s Danijelom Dolenec, aktivisticom i kritičkom istraživačicom koja zagovara demokratizaciju i održivost. Osim što predaje komparativnu politiku i metodologiju društvenih znanosti na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Dolenec je trenutno i koordinatorica Grupe 22, progresivne zeleno-lijeve istraživačke i zagovaračke organizacije predane razvijanju alternativnih modela socijalno pravednih, demokratskih i materijalno održivih društava za 22. stoljeće.
Na što ste mislili kad ste u jednom intervju rekli da "treba napustiti demokratsku naivnost", naime, sličnu tezu ima i politolog Ivan Krastev koji kaže da je vrijeme da se „oprostimo od neograničenog oduševljenja za demokraciju“.
Kad sam spominjala napuštanje demokratske naivnosti, mislila sam na visoka očekivanja od demokracije na početku devedesetih. Ono čemu su se građani bivšeg Istočnog bloka, pa i Hrvatske, nadali jest da će se pridružiti zemljama zapadne Europe koja je u drugoj polovici 20. stoljeća postigla do tad neviđenu razinu ekonomskog prosperiteta, političkih i građanskih sloboda.
Tada nismo znali da je takva Europa već na početku devedesetih bila prošlost, svojevrsna izmiruća vrsta. S jedne strane, u punom su zamahu bili politički programi koji su postepeno demontirali izboreni klasni kompromis na kojem je nastala država blagostanja. Pod izlikom povećanja europske kompetitivnosti, teško izborena socijalna prava u području obrazovanja, zdravstva i mirovina erodirala su kroz procese deregulacije, privatizacije i uvođenje kvazi-tržišnih mehanizama. Istovremeno, paradoksalno, pad socijalističkih režima Istočne Europe dao je dodatni zamah europskom odustajanju od države blagostanja. Naime, njihovim raspadom jedina je življena alternativa kapitalističkom sustavu propala, dodatno osnaživši argumente o kraju povijesti i neumitnosti kapitalizma.
No, sve to mi i naši sugrađani nismo mogli znati na početku devesetih te je narednih godina neizbježno došlo do razočaranja ishodima s obzirom na početna očekivanja.
Što je uopće danas (predstavnička) demokracija, kojoj se često prigovara da predstavlja samo ponavljanje izbornih rituala svake četiri godine ili ako uleti neki referendum, a oboje nije moguće bez financijske moći koju ima vrlo malen broj ljudi? I to naspram velikog broja građana (premda mnogi od njih, i to ne samo mladi, nisu ni svjesni što uopće znači biti građanin) koji nisu predstavljeni, doduše, iz različitih razloga - je li to pravi problem, a ne sve druge stvari koje se (s)udaraju u javnom prostoru?
Ja sam uvjereni demokrat, to ću prvo reći. Danas živimo krizu predstavničke demokracije i nezadovoljni smo njezinim funkcioniranjem, ali smatram da možemo pronaći nebrojene empirijske potvrde da je to manje loš sistem od drugih mogućih.
Pitanje koje vi postavljate traži da o demokraciji raspravljamo ne kao o uže određenom političkom sustavu – znači, političkim institucijama, redovnim izborima, pravnoj državi i slično, nego da osvjestimo da su politička i ekonomska sfera neraskidivo povezane. Naime, možemo imati politički poredak koji svim svojim građanima ustavom garantira politička i građanska prava i slobode, što možemo reći da je slučaj u Hrvatskoj. No, ako taj politički poredak usporedno regulira ekonomsku sferu tako da ona proizvodi rastuće društveno raslojavanje, siromaštvo, nezaposlenost i druge oblike socijalne isključenosti – ti procesi podrivaju elementarne preduvjete za uživanje političkih sloboda i jednakosti.
Naši sugrađani čija je svakodnevica obojana nesigurnošću oko temeljnih egzistencijalnih pitanja ne glasuju, ne pridružuju se građanskim akcijama, nisu informirani, niti osnaženi - umjesto toga oni su prestrašeni, nezadovoljni i apatični. Ne samo to; ukoliko vam je svakodnevica obojana svakakvim manjim i većim nepravdama i poniženjima, nije neobično da povremeno „izgubite kompas“, potražite bilo koga koga možete okriviti, pa i pribjeći nasilju. Na taj način ekonomska kriza i postojeće politike štednje erodiraju demokratske principe tolerancije, a jačaju impulse isključivih i autoritarnih politika.
Koja je uloga stranačkih sustava u razvoju postkomunističkih demokracija i što smatrate najvećim postignućem hrvatske demokracije? Kako vidite odgovor na neki dan postavljeno pitanje "1990. smo dobili demokraciju - jeste li sigurni u to?"
Uz sve kritike poretku koje sam već izrekla, mislim da je neozbiljno trivijalizirati postignuća demokratskog razvoja. Ako kao substantivne ciljeve demokracije razumijemo razvoj političkih sloboda i političke jednakosti, mislim da ćemo neizbježno ustanoviti da je danas situacija bolja nego prije.
Živjeti u poretku koji vam garantira slobodu mišljenja i govora, slobodu okupljanja, udruživanja i političkog djelovanja – sada kad to imamo, tendiramo to uzimati zdravo za gotovo, no naši sugrađani koji su osjetili povrede svojih građanskih prava jako su dobro svjesni koliko su one temeljne za ljudsko dostojanstvo. Tu mislim ne samo na period Jugoslavije, nego i povrede građanskih prava tijekom 90-tih. Naše društvo baštini niz razdoblja u 20. stoljeću, uključujući i nedavne devedesete, u kojima su u sklopu političkih projekata dramatično kršena ljudskih prava - ljudi su zatvarani, ubijani, silovani, pljačkani, protjerivani i tako dalje. Prema tome, smatram da je neozbiljno umanjivati postignuća u zaštiti ljudskih prava i sloboda.
S druge strane, drugi je spomenuti cilj demokracije politička jednakost, koja je, kao što sam rekla, ugrožena u kontekstu rastuće ekonomske nejednakosti. Tu demokracija u Hrvatskoj podbacuje jednako kao i druge europske demokracije – velik dio naših sugrađana nema resurse za participiranje u politici, pa prema tome niti pretpostavke za uživanje svojih formalno garantiranih prava i sloboda.
Često se čuje da su klasične podjele na „lijevo“ i „desno“ nestale , no je li tome doista tako imajući na umu ekonomska i vrijednosna određenja? Ima li u Hrvatskoj "prave" i "krive" desnice i ljevice?
Društveno raslojavanje i rastuće nejednakosti o kojima pričamo istovremeno znači da se koncentrira politička i ekonomska moć, elite postaju homogenije. Stranačko natjecanje pretpostavlja da imamo izbor između različitih političkih ideologija. U europskom krugu to su u osnovi socijaldemokratska, liberalna te demokršćanska ideologija koja bi nam principijelno trebala nuditi alternative oko toga kako urediti društvo, kako na kulturno-identitetskom tako i na ekonomskom polju. Umjesto toga, značajne razlike se gube jer premrežavanjem političke i ekonomske moći elite postaju povlaštena klasa za sebe, bliskiji jedni drugima nego bilo kome od nas.
Mehanizam predstavništva u tom smislu zakazuje, štiti malobrojnu elitu koja ima moć i u ekonomskom i političkom polju. Moramo se prisjetiti da su socijaldemokratske stranke u 20.stoljeću nastale iz radničke borbe, borbe za univerzalno pravo glasa, te druga građanska i politička prava. Bez čvrste poveznice s društvenim pokretima, građanskim inicijativama i običnim građanima, političke stranke okoštavaju u elitističke grupe, homogene i na razini interesa i na razini ideja, te onda imamo situaciju gdje izmjenjivanje na vlasti ne donosi bitne razlike oko smjera kojim se društvo kreće.
Drugim riječima, stvarna alternativa pretpostavlja drugačije ideje o tome kako urediti političku zajednicu, kao i borbu protiv onih kojima je u interesu status quo. Običnim jezikom, emancipacijski projekt danas nužno mora težiti demokratizirati odnose moći. Takve projekte za sad vidimo u civilnoj sferi i društvenim pokretima, od Occupy Wall Streeta i Indignadosa, preko studentskih prosvjeda i borbe za Varšavsku do šireg povezivanja društvenih pokreta i inicijativa sa sindikatima i radničkim interesima. Ključno je pitanje kako mobilizacijsku snagu društvenih pokreta transformirati u organiziranu političku opciju koja će izazvati trenutne odnose moći. Bez poveznica s društvenim pokretima i građanskim aktivizmom, nema socijalističke pa ni socijaldemokratske politike.
„Umjesto straha i nepovjerenja, vlast treba prema građanima imati povjerenje, a u suprotnom nezadovoljstvo može fermentirati u vaninstitucionalne oblike“, upozorili ste sudjelujući u javnoj raspravi oko ustavnih promjena, koje su, doduše, u međuvremenu „zapele“ (ili su i one u stanju „produženog“ fermentiranja). Međutim, vi ste govorili o problematici referenduma koji nikako da dobije kvalitetan pravni okvir. Kako bi on prema Vama trebao izgledati?
Nedavna je epizoda vezano uz referendum o braku pomogla razotkriti ogromni jaz koji postoji između političkih elita i građana, svojevrsni prezir elita prema građanima za koje misle da nemaju dovoljno znanja, povjerenja ili čega već da izdrže sve nedaće pred koje ih vlast stavlja tvrdeći da nema alternative.
Nasuprot tome, smatram ključnim uvidom iz iskustva drugih zemalja, prvenstveno Švicarske koja ima daleko najrašireniju praksu direktne demokracije u Europi, činjenicu da tek olakšavanjem političke participacije postepeno stvaramo aktivne, informirane i politički kompetentne građane. U našoj ćete javnosti obično čuti obrnuti argument, često i od politologa, prema kojem Hrvate prvo treba civilizirati jer naša politička kultura nije na razini da bi dozvolila direktno demokratsko odlučivanje. Takve tvrdnje nemaju empirijske potvrde. Upravo suprotno, istraživanja koja postoje sugeriraju da sudjelovanjem u odlučivanju gradimo željenu političku kulturu sudjelovanja i tolerancije.
Poučeni iskustvom prošloga referenduma o braku dok se iščekuje hoće li biti sljedećega o ćirilici, a u oba je slučaja riječ o ljudskim pravima koja ne bi trebala biti podložna upitnicima takve vrste, ima li razloga strahovati od budućih referenduma u Hrvatskoj ili je problem ipak u nečem drugom?
Meni se čini da trebamo brinuti oko općeg trenda pojave autoritarnih politika, uključujući i pozivanje na „vlade stručnjaka“, a ne preusmjeravati pažnju na prakse direktne demokracije kao problematične. Dat ću vam primjer. Kad smo u javnosti raspravljali o referendumu o definiciji braka, unutar lijevog i liberalnog spektra postojao je konsenzus da pitanja prava manjina ne bi smjela biti predmetom referendumskog odlučivanja. No, što da se pojavi situacija u kojoj prijedlog ustavne definicije braka čini dio izbornog programa neke političke stranke? Ukoliko takva stranka dođe na vlast, ti prijedlozi mogu postati zakoni. Je li nam tada to prihvatljivo, jer je išlo regularnim institucijskim kanalima političkog predstavništva? Naime, upravo takav primjer imamo u susjedstvu, u Mađarskoj s vladom Viktora Orbana. Njegova je stranka Fidesz 2012. godine donijela novi Ustav kojim je učinila upravo to – proglasila brak zajednicom muškarca i žene.
Ono na što pokušavam ukazati jest da kad se u nekom društvu pojave oblici isključive, ksenofobne ili autoritarne politike, oni će se manifestirati u svim političkim kanalima, predstavničkim i direktnodemokratskim. Ukoliko nam je prvi impuls zabrana referenduma, hoće li drugi biti zabrana nekih stranaka? Znači, jasno je da bi se vladajući trebali baviti uzrocima jačanja politika mržnje i isključivanja, a ne represijom njihove manifestacije.
„Kad prihvatimo da je apsurdna količina iracionalnosti moguća "samo u Hrvatskoj", odustajemo od politike u njenom temeljnom značenju. Sve što se od nas traži jest da se prestanemo odupirati racionalnim rješenjima i prepustimo poslovnoj eliti da Apsurdistan pretvori u Floridu“, pišete u jednom od svojih tekstova. No, što s onima koji Hrvatsku ne vide kao Apsurdistan, niti žele da ona postane Florida? Zašto konstantno tragamo za stručnjacima kao spasiteljima koji bi nas jadne neuke trebali prosvjetliti i/li „pahuljasto“ odbijamo snositi dio odgovornosti za stanje u kojem se Hrvatska nalazi?
Ovdje je temeljno pitanje kako smatramo da dolazi do društvene promjene. Sama činjenica da je većini naših sugrađana u interesu drugačija politika od one kakvu sada imamo ne može automatski proizvesti kolektivno djelovanje. Da bismo stvorili širu političku mobilizaciju potrebna je simbolička reprezentacija, odnosno artikulacija problema i smjer rješenja koju će ponuditi neki politički akter. Kako kaže Bourdieu, tek kroz političku artikulaciju neka teoretska mogućnost postaje praktična ili realna.
Činjenica da potpora za dvije velike stranke stalno slabi ukazuje nam na to da građani traže alternative, otvoreni su novim mogućnostima i novim političkim akterima. Zato sad imamo dosta dinamičku situaciju s nekoliko novih igrača i trenutno je teško procijeniti kojima će građani dati priliku. Naime, u situaciji kada je javnost naklonjena novim akterima, u taj se prostor guraju razni oportunisti koji žele uhvatiti priliku za vlast. Jedan takav je i Nikica Gabrić, koji čini se smatra da ga vođenje poliklinike osposobljava za vođenje države. O politici ništa ne zna, što je manji problem, nego tvrdi i da ništa ne želi naučiti. Takav nipodaštavajući stav prema hrvatskoj javnosti u skladu je s njegovom vizijom razvoja Hrvatske, u kojoj svoj poslovni interes u privatnom zdravstvu pokušava prepakirati u opći interes – tako da nam ključni razvojni sektor postane, vidi slučajnosti, zdravstveni turizam. U njegovoj viziji razvoja Hrvatska je jedna velika poliklinika u kojoj ćemo svi raditi pomoćne nisko plaćene poslove, osim njega i nekoliko njegovih prijatelja, naravno „stručnjaka“.
No, ukoliko nas zanima obnova socijaldemokratskih principa i ranije spomenuti emancipacijski projekt, trebamo moći između tih novih aktera izabrati onoga koji pokazuje sposobnost povezivanja s društvenim pokretima i građanskim aktivizmom. To treba biti akter koji će jasno ocrtati razvojni projekt koji ne pogoduje postojećim ekonomskim elitama nego većini građana, koji će čvrsto stajati uz demokratske principe, uključivati građane u suodlučivanje na svim razinama od lokalne do nacionalne te koji će u svoj razvojni koncept inkorporirati principe održivosti i poštivanje ekoloških ograničenja.
Gdje je onda nakon dvije godine mandata aktualna "socijaldemokratska" vlast u toj priči i kako se ona nosi s izazovima današnjice kako na domaćem, tako i na vanjskom terenu, pogotovo kada uzmemo u obzir primjere Zakona o radu, monetizacije autocesta, Zakon o strateškim investicijama, „zaboravljene“ reformu javne uprave i decentralizaciju ... ?
Mislim da nakon svega što smo do sada rekle nema potrebe posebno argumentirati zašto trenutnu vladu ne možemo smatrati socijaldemokratskom.
No, je li kapitalizam iskonsko zlo kako se ponekad stječe dojam, je li on doista loš sam po sebi - što je s njegovim počecima koji su se temeljili na želji za inovacijom i natjecanjem?
Ovdje je ključno pitanje na što mislite kad kažete kapitalizam. Imate li na umu tržišno uređenje ekonomskih odnosa, ili pod kapitalizmom smatrate način proizvodnje koji se temelji na klasnim odnosima? Tržišta u smislu razmjene roba i usluga su postojala i postoje u raznim ekonomskim sustavima. Isto tako, ljudski poriv za inovacijom i razvojem nikako ne možemo poistovjetiti s kapitalističkim sustavima.
S druge strane, prodaja vlastitog rada kako bismo preživjeli jest temeljna institucija kapitalizma. Asimetrija političke moći, dominacija elita i nejednakosti koje nastaju iz odnosa između radnika i vlasnika kapitala su također temeljna institucija kapitalizma. Zahtjev za ostvarenjem profita, ovisnost o ekonomskom rastu i ugrožavanje materijalnih osnova života na planetu također su temeljne institucije kapitalizma. Mogli bismo dalje nabrajati... znači, ne radi se o „iskonskom zlu“ ili nekakvim drugim moralnim kategorijama, nego o povijesno specifičnom uređenju društva koje ima sustavne posljedice na ljudsko dostojanstvo, slobode i jednakosti u obliku iskorištavanja, ekonomske nesigurnosti, društvenog raslojavanja, ugrožavanja ekološkog opstanka itd.
Kako su pak promjene u paradigmi socijalne države utjecale na obrazovanje te gdje je i zašto nestala solidarnost? Gdje je kritička javnost ili neka (politička) snaga koja to prepoznaje i nastoji djelovati?
O ovome bismo mogle puno razgovarati, no dio povezanih tema već smo i spomenule. Promjene u obrazovnoj politici dio su šireg političkog zaokreta, odnosno odustajanja od politika države blagostanja kako je implementirana u drugoj polovici 20.stoljeću. Tu bih samo htjela pojasniti jedan aspekt tih promjena koji se u javnosti često krivo interpretira. Naime, navodi se kako se u sklopu tzv. neoliberalnih politika država povlači iz raznih sektora i djelatnosti, pod egidom da je tržište superiorniji mehanizam alokacije dobara i usluga. Tako se u polju obrazovanja tvrdi da ga je potrebno „prepustiti tržištu“, gdje će se ponuđači natjecati da što većom kvalitetom privuku studente, a studenti pak biti slobodni izabrati ono što im najbolje odgovara.
Umjesto ovog mita koji nam se nudi kao objašnjenje promjena koje se događaju, država zapravo direktno intervenira u polje obrazovanja, puno dublje i s dalekosežnijim posljedicama nego ranije – samo s drugačijim ciljevima. Umjesto omogućavanja slobodnom tržištu da funkcionira, država direktno stvara nova tržišta svojim propisima, pritom pogodujući pojedinim akterima nauštrb drugih. Istovremeno, javnom sektoru, kojem poručuje da se baci u tržišnu utakmicu, smanjuje financijsku potporu dok ga istovremeno sve čvršće nadzire i regulira. Država umnožava administrativne procese, uvodi nove nadzorne funkcije, oduzima moć odlučivanja samoj akademskoj zajednici i slično. Drugim riječima, kad malo izbliže pogledamo taj proces, vidimo da se nikako ne radi o povlačenju države i oslobađanju tržišta, nego o reorganizaciji sustava u kojoj će neki profitirati, a mnogi izgubiti.
