U Hrvatskoj kao zemlji kojom vlada kultura tajnosti probijanje tog okoštalog mentaliteta dugotrajan je posao pred budućim povjerenicima za informiranje zajedno s drugim tijelima javne vlasti te civilnim društvom i akademskom zajednicom kako bi građani doista mogli ostvariti Ustavom im zajamčeno pravo da znaju – poručeno je s okruglog stola organiziranom ovoga četvrtka u Saboru povodom 10 godina koliko Hrvatska ima Zakon o pravu na pristup informacijama.
Građani imaju pravo znati, ali premda im je ono zajamčeno Ustavom u praksi ga ne ostvaruju nimalo lako što se unatoč određenom napretku višekratno pokazalo u 10 godina koliko Hrvatska ima Zakon o pravu na pristup informacijama. No, otkako je konačno izabrana prva hrvatska Povjerenica za informiranje, očekivanja su još podignuta premda je upitno što će i od toga biti s obzirom da se vlast nije pobrinula da Povjerenici osigura sredstva potrebna za kvalitetno obavljanje posla. A koliko je Saboru stalo do te institucije, ponešto govori i činjenica da na okruglom stolu u visokom domu povodom desetljeća „hrvatskog“ prava na pristup informacijama zastupnika osim „jednog i pol“ njihovih kolega nije bilo.
Ah, možda je „vatrena“ rasprava o ustavnim promjenama koja se odvijala u sabornici na katu iznad ipak bila previše važnija pa su sudionici skupa, od kojih mnogi „veterani“ prava na pristup informacijama o problemima, mogućim rješenjima i očekivanjima zborili bez realizatora političke volje.
Nijedna vlast ne voli neugodna pitanja
„Institucija povjerenika dio je mreže u kojoj ima centralnu poziciju, a na koju su upućene sve institucije i sustav javnog upravljanja u sklopu borbe protiv korupcije. Tu spada i Agencija za zaštitu osobnih podataka, Digitalni informacijsko-dokumentacijski ured, Ministarstvo uprave, sudstvo, Ustavni sud, Sabor, Vlada, civilno društvo i akademska zajednica. Važno je podizanje javne svijesti i glavni cilj jest ojačati svijest da građani imaju pravo znati“, kazala je prva hrvatska Povjerenica za informiranje Anamarija Musa, izloživši kratak pregled izmjena kroz koje je prošao Zakon o pravu na pristup informacijama u deset godina postojanja.
„Donošenje Zakona o pravu na pristup informacijama bila je velika novina i hrabar iskorak zakonodavca, no trebalo je puno truda. Nijedna vlast ne voli da joj se postavljaju neugodna pitanja, svaka želi reći ono što joj pogoduje, tako je bilo prije i tako će biti i ubuduće“, konstatirao je Antun Palarić, jedan od sudaca Ustavnog suda i bivši državni tajnik Središnjeg državnog ureda za upravu, tijela koje je nekad „bdjelo“ nad ZPPI-jem u njegovim začecima.
„„Da je pravo na pristup informacijama jamstvo demokracije i uvjet za borbu protiv korupcije“, istaknula je Dubravka Dolenc, trenutna zamjenica ravnatelja Agencije za zaštitu osobnih podataka, Agencije u čiju je zadaću do izbora Povjerenice za informiranje prebačena briga o pravu na pristup informacija te dodala: „Agencija za zaštitu osobnih podataka nastojala je razvijati praksu i maksimalno smo radili na transparentnosti i edukaciji građana te tijela javne vlasti te upozoravali na problem nemogućnosti uvida u klasificirane podatke“.
Kako se izvući iz blata?
Nezavisni saborski zastupnik Josip Kregar, ispripovijedavši priču o barunu Münchhausenu koji je upao u blato i sam se iz njega vukući se za kosu izvukao, prisjetio se kako je teklo „stvaranje jedne sasvim nove filozofije“ i odao priznanje civilnom društvu „koje je iniciralo i brinulo te je najzaslužnije za sadašnje rješenje. Sada je, međutim, pitanje kako će Povjerenica s obzirom na to da nije dobila budžet, raditi svoj posao, a bitno je i pitanje političke volje koja nije neki mitski izraz. Ovaj Zakon ne zaslužuje nekoga tko će se o njemu samo rutinski brinuti i mjerit će se prema svijesti javnosti o tome da ima pravo znati“.
Zakonom o pravu na pristup informacijama novinari su dobili bolji pravni okvir u nekim rješenjima od matičnog Zakona o medijima i često se u pogledu roka dostave informacija pozivaju na ZPPI, upozorila je Slavica Lukić, ugledna istraživačka novinarka, potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva i vanjska članica saborskog Odbora za medije, informatizaciju i informiranje. Izrazila je žaljenje što se toliko dugo moralo čekati na uspostavu institucije Povjerenika za informiranje, a iako je Zakon u mnogim stvarima ostao mrtvo slovo na papiru ipak predstavlja prvi korak u razbijanju mentaliteta tajnosti.
Međutim, tu je Lukić i stala s nabrajanjem "komplimenata" na račun ZPPI-ja jer kako reče: „Kao novinara me čudilo kad bih slušala Vladina izvješća o provedbi ZPPI-ja jer sam stekla dojam da Vlada i ja, ne da ne živimo u istoj državi, nego niti na istom kontinentu. Naime, same brojke ne znače ništa, a s obzirom na to kakve „odgovore“ ja kao novinar dobivam, mogu samo zamisliti kakve odgovore dobivaju građani“.
„Također, nema niti jednog glasnogovornika koji respektira usmeno postavljeno pitanje, oni traže da im pitanja napišete što znači da ćete dobiti pisane odgovore, ali u njima dobijete sve i svašta, a i to traje i traje. Za službe za odnose s javnošću i PR-ove to je pribjegavanje lagodnoj komunikaciji, a mi novinari smo ostali bez usmene komunikacije kada možete razgovarati i uhvatiti nekoga u kontradiktornostima. Bilo bi dobro da sve te osobe koje smo pozapošljavali u odnosima s javnošću meni kao novinaru omoguće da dođem do osobe koja ima informaciju, a ne da mi taj put zakompliciraju“, upozorila je Lukić.
„Sveto pisano“ traženje i „dobivanje“ odgovora
Naime, iza statistike se skriva povoljniji dojam nego što jest pa tako izostaje šira slika u kojoj bi se trebalo vidjeti kako to izgleda kad vam tijela javne vlasti odbiju dati traženu informaciju i ograničenje prava na pristup informacijama jako rado koriste i to u vrlo ekstenzivnom tumačenju. „Kad dođe do žalbenog postupka, on može trajati godinama, a ako se slučaj i razriješi vama u korist, već ste i vi zaboravili što ste tražili“, konstatirala je Lukić.
Podsjetila je pritom na slučaj novinarke Jelene Berković koja već nekoliko godina čeka odluku Ustavnog suda oko objave dnevnih redova sa svih zatvorenih sjednica Vlade što se u međuvremenu počelo događati pa nije baš jasno što Ustavni sud čeka. A tu je i slučaj novinara Ivice Grčara koji je od Ministarstva pravosuđa 2007. tražio popis osoba koje su članovi više od jednog nadzornog odbora, no tražene podatke, unatoč presudama na Upravnom i Vrhovnom sudu nije dobio da bi naposljetku, premda uzaludno, išao sve do Europskog suda za ljudska prava. Stvari bi možda bile drugačije da je Hrvatska odmah imala Povjerenicu za informiranje, a divan primjer funkcioniranja te institucije priča je iz Slovenije o kojoj više možete pročitati ovdje.
Što može Barack Obama, a ne može Zoran Milanović?
Zanimljivo je da i Slovenija ovih dana slavi 10 godina prava na pristup informacijama o čemu je govorila zamjenica slovenske informacijske pooblaščenke Kristina Kotnik Šumah, koja je istaknula važnost ZPPI-ja za modernizaciju javne uprave te borbu protiv korupcije naglasivši koliko je potrebno da i ostali propisi poput, primjerice zakona o tajnosti podataka i javne nabave te rješavanje problema poslovne tajne tvore kvalitetan pravni okvir. „Princip transparentnosti mora imati veliku podršku od strane vlasti jer od nas ona počinje i ako ministar, primjerice, nije sklon transparentnosti, ni službenici ispod njega neće ju ozbiljno shvaćati“, poručila je Kotnik Šumah.
Aktualna hrvatska Vlada jako se hvali svojom transparentnošću, međutim, kako je po tko zna koji put upozorila Lukić: „Niste otvoreni i nije dobro da imate pogrešan dojam o tome, vi niste Vlada zaokreta, nego kontinuiteta. Premijer i njegov Ured nisu dostupni svim novinarima pod jednakim uvjetima. Nema premijerovih konferencija za medije, on je dostupan samo pojedinim medijima, a informacije se iz Vlade distribuiraju selektivno i riječ je o puno spinova. Hrvatsko novinarsko društvo vas je pozvalo da prekinete tu praksu, naime, ako ih mogu imati premijeri starih europskih zemalja i Barack Obama, ne vidim zašto ih ne može imati premijer Zoran Milanović. Onemogućavate nam da koristimo jedno od naših osnovnih alata – pitanja. Od Ivice Račana nismo imali redovite konferencije premijera za medije i to je znak duboke patologije u komuniciranju s javnošću“.
Zamjenik predstojnika Ureda Vlade Dalibor Dvorny nije previše trošio riječi u obranu, nego je samo konstatirao da je ovdje riječ o Zakonu o pravu na pristup informacijama, o kojemu je ranije i govorio, a ne o Zakonu o medijima i ne vidi da je ovo stvar ovoga skupa.
Što čeka Povjerenicu za informiranje?
Da se s problemima oko prava na pristup informacijama bore i zastupnici te neka tijela poput Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, upozorila je njegova predsjednica Dalija Orešković podsjetivši da oni još uvijek muku muče s popisom tko su to sve dužnosnici koje imenuje Sabor, a to je samo dio područja u kojemu je potrebno udruživanje snaga.
Važan zadatak pred Povjerenicom, ali i svima onima koji će pratiti i pomagati joj u radu je i proaktivna objava informacija te njihova ponovna upotreba u smislu registara i baza podataka, naglasila je Vanja Škorić, pravna savjetnica u GONG-u.
Đorđe Gardašević, profesor ustavnog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu, kazao je da institucije Povjerenika za informiranje predstavlja optimalno najbolje rješenje i to je bitna promjena u ovih 10 godina te je istaknuo važnost prava na pristup informacijama kao osnovu za ostvarivanje drugih prava poput prava na izražavanje, a poručio je i da bi zadatak Sabora trebao biti ratifikacija Konvencije o pristupu službenim dokumentima Vijeća Europe.
