"Neka Vukovar bude grad, a ne groblje"

17. listopada 2013.

Građanski odbor za ljudska prava i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću smatraju da skidanje ploča s latiničnim i ćirilićnim pismom u Vukovaru, koje je već izazvalo slične akcije u drugim mjestima Hrvatske, ugrožava ugled Republike Hrvatske prema van i temeljna ljudska prava u zemlji, a njihovu izjavu prenosimo u cijelosti: 

Nije prvi put da svjedočimo kako ima ljudi koji će svijesno ugroziti najvitalnije interese demokratskog društva, slobodu i sigurnost građana, ako procijene da im to trenutačno koristi. Sjetimo se samo „Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata“ koji je također zazivao rušenje Vlade i nasilje, a imao je snažnu podršku od istih struktura koje i danas podržavaju „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“

Tada je „izdajničko“, „protuhrvatsko“ djelovanje Vlade bilo u tome da je, nakon 10 godina, pokušala privesti na sud čovjeka koji je u Gospiću izvodio prestravljene civile iz skloništa, naređivao njihovo ubijanje i sam ih ubijao. Teško je zamisliti veću uvredu za Hrvatsku i normalne, poštene ljude koji su je branili od agresije, od proglašavanja tih zločina „dignitetom“ Domovinskog rata.

Kao što je teško zamisliti veću štetu za Vukovar, čije bogatstvo multietničnosti je uništio brutalni napad na taj grad, od nasilnog spriječavanja svakog pokušaja da Vukovar prestane biti talac grupa i političara kojima je mitologizacija prošlosti potrebna i korisna. Tko želi dobro Vukovaru trebao bi se zalagati ne da on postane „mjesto od posebnog pijeteta“, to je, na primjer, groblje, nego dinamičan grad koji koristi komparativne prednosti svog položaja, ugodniji za život svih svojih građana.

Pripadnici „Stožera“ bi se vjerojatno uvrijedili da im se kaže da svojim djelovanjem cementiraju „dostignuća“ onih koji su Vukovar i njegov tolerantni slobodarski duh razarali. Ali čine upravo to. Neki možda jer to ne razumiju, a drugi jer ih nije briga.

Neki politički analitičari poput prof. Ivana Rimca uspoređuju ovu situaciju s zadnjim danima Weimarske republike. Ekonomska kriza, velika nezaposlenost, snažne veteranske udruge, neke od njih radikalne, čiji predstavnici svako malo defiliraju u uniformama, što je više nego jasna poruka kakvoj vrsti društva su skloni, postojanje „dežurne“ manjine na koju se može nezadovoljstvo i strah od postojećih problema uvijek preusmjeriti, političke stranke u opoziciji od kojih su neke uistinu „opasnih namjera“, pravosuđe kojem nije dana šansa da se oporavi od čistke po etničkoj i političkoj podobnosti ... 

Kao naš specifikum moglo bi se dodati već otvoreno neprijateljstvo Crkve prema demokratski izabranoj Vladi i retorika nekih njenih čelnika koja ima sve manje veze s temeljnim krščanskim načelima ali puno s radikalno desnom politikom, najblaže rečeno. Srećom, okruženje je, barem za sada, bitno drugačije nego što je bilo početkom 30tih u Europi.

Nacionalistička atmosfera u pravilu znači poticanje netrpeljivosti prema nekoj manjini, smanjenje slobode, prava i sigurnosti pripadnika te manjine ali, u krajnjoj liniji, i pripadnika većinskog naroda. Oni se stalno uvjeravaju da žive u opasnosti od „onih drugih“ i, ako ne dijele to mišljenje, prozivaju se zbog manjka patriotizma. Tko ima oko toga dileme neka razmisli da li je Hrvatu danas u Vukovaru lakše javno reči da je za skidanje „dvopismenih“ ploča ili se usprotiviti njihovom skidanju ! Povijesna iskustva uče da su takve manipulacije krajnje opasne, a razvoj događaja u sadašnjosti pokazuje da ni najdemokratskije države i društva u Europi na njih nisu imune, podsjećaju GOLJP i Documenta.

chevron-right