Kako vlasti u Hrvatskoj (ne) poštuju prava građana?

24. svibnja 2013.

Agencija za zaštitu osobnih podataka saborskim je zastupnicima podnijela izvještaj o ostvarivanju (ustavnog) prava građana na pristup informacijama u 2012. godini, koji je u Saboru branio ravnatelj AZOP-a Dubravko Bilić, a više o njemu možete doznati iz teksta Tonija Gabrića, urednika portala h-alter.org, u kojemu se navodi nekoliko bitnih "naglasaka" koji pobliže opisuju kako vlasti u Hrvatskoj poštuju ili ne poštuju pravo građana na pristup informacijama.

AZOP je i ovoga puta istaknuo vlastite neadekvatne kapacitete, koje bi mu trebala osigurati država iz proračuna. Objašnjavajući razloge nerješavanja dijela predmeta u prošloj godini, napomenuo je "dio neriješenih žalbi rezultat nedovoljnog broja rješavatelja predmeta". Pri kraju izvještaja navodi i da se "tijekom 2012. godine nalazila u poteškoćama zbog kadrovskih i financijskih nedostataka, a također i zbog uočenih nedostataka u samom Zakonu. Nedostatak administrativnih kapaciteta i povećani broja predmeta u odnosu na 2011. godinu doveo je do produljenja vremena koje je u prosjeku potrebno za rješavanje žalbenog predmeta. Predanim radom i zalaganjem te organizacijom posla, stvaranjem i kreiranjem vlastite prakse na osnovu profesionalnog znanja i iskustava, djelatnici Odjela za zaštitu prava na pristup informacijama su nastojali prevladati nedostatak rješavatelja predmeta. Dovoljan broj zaposlenih, te odgovarajući i dostatan poslovni prostor nužni su preduvjeti za nesmetan rad svake institucije."

S druge strane, činjenica da se građani iz godine u godinu sve više obraćaju AZOP-u za pomoć, žalbama na rješenja tijela vlasti kojima im se odbijaju zahtjevi za informacijom, ili na njihovo puko ignoriranje ukazuje na "podizanje razine znanja među žaliteljima o njihovim pravima i u radu odnosno nepostupanju tijela javne vlasti po zahtjevima za pristup informacijama u zakonskim rokovima. Isto tako, konstantan porast broja žalbi, a također i izjavljivanje žalbi od strane istih fizičkih osoba ukazuje i na povjerenje koje stranke u postupcima imaju u rad Agencije." Dakle, građani postaju sve osvješteniji o svojim pravima, ali toj, osviještenoj grupi ne pripadaju i nadležni u tijelima vlasti - službenici za informiranje, a vjerojatno i njihovi šefovi, čelnici tijela javne vlasti - koji bi im trebali omogućiti ostvarivanje tih prava. O sporosti i ignorantskom odnosu tijela vlasti govori i slijedeći citat iz AZOP-ova izvještaja:

"U 2012. godini je nastavljena praksa dostave žalbe direktno Agenciji u slučaju odbijajućih rješenja, i to oko 90 posto slučajeva. U tim slučajevima Agencija je žalbe prvostupanjskom tijelu i tražila dostavu spisa, a što je ponekad značilo duže rješavanje žalbe jer tijela javne vlasti nisu u primjerenom roku dostavljala žalbe i spise predmeta, te je Agencija morala upućivati tijelima javne vlasti i po nekoliko požurnica kako bi dobila prvostupanjski spis predmeta. U slučaju kada nije dostavljen spis predmeta, Agencija je o tome izvješćivala Upravnu inspekciju Ministarstva uprave. Kao posljedica izjavljivanja žalbe direktno Agenciji i nepostupanja tijela javne vlasti u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku (primjerice Medicinskog fakulteta) protiv Agencije su podnijete četiri tužbe zbog tzv. šutnje uprave."

Službenici za informiranje u tijelima vlasti manifestirali su i ove godine slabo poznavanje važećih propisa, posebice u slučajevima žalbi: "U žalbenim postupcima je uočeno slabo poznavanje odredbi Zakona o općem upravnom postupku u svim fazama postupka, počevši od izrade rješenja, koja često nisu sadržavala sve sastavne dijelove, dostave spisa, nedostavljanja zatraženih informacija koje su sastavni dio spisa, problema kod dostave rješenja putem prvostupanjskih tijela. Sve je to rezultiralo time da je Agencija morala pisati požurnice i obavještavati Upravnu inspekciju Ministarstva uprave." Nameće se pitanje što je Upravna inspekcija dalje radila po pristiglim AZOP-ovm obavijestima. Ali to nije sve:

"Evidentno je da tijela javne vlasti ne poznaju dovoljno Zakon jer u nekim slučajevima ne postupaju sukladno članku 15. stavku 3. Zakona kada odbijaju zahtjev za pristup informaciji, odbijaju zahtjeve bez utemeljenja na zakonskim razlozima, primjerice temeljem kataloga informacija ili službene tajne, koja više ne postoji. Agencija je izvijestila Vladu Republike Hrvatske kako se u rješavanju žalbi o ostvarivanju prava na pristup informacijama suočava s poteškoćama u radu s pojedinim ministarstvima, i to zbog nepostupanja po konkretnim rješenjima ili drugim aktima ove Agencije i Upravne inspekcije Ministarstva uprave. To se osobito odnosilo na Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo pravosuđa i u jednom dijelu na Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture. Agencija je izvijestila Vladu Republike Hrvatske da je iz konkretnih žalbenih postupaka vidljivo da navedena ministarstva, a također i ostala ministarstva moraju uložiti dodatne napore kako bi se Zakon provodio u potpunosti prema korisnicima prava na informaciju, a također i prema Agenciji za kao drugostupanjskom tijelu i nadzorom tijelu, te Ministarstvu uprave u provedbi inspekcijskog nadzora nad primjenom Zakona."

Bahata birokratska ignorancija prava na informaciju od strane tijela vlasti seže i u druge pore: "U žalbama zbog tzv. 'šutnje uprave' u nekoliko su slučajeva određena tijela javne vlasti ignorirala zahtjeve Agencije za dostavom obavijesti o razlozima nerješavanja zahtjeva, te je i u tim slučajevima Agencija slala i po nekoliko požurnica i obavještavala Upravnu inspekciju Ministarstva uprave. Tijela javne vlasti ne drže se danih rokova za postupanje po nalozima za rješavanje zahtjeva i donošenja rješenja u ponovnom postupku, pa je i u tim slučajevima Agencija morala slati požurnice, upozoravati na prekršajne sankcije, te podnositi optužne prijedloge. Ovakvo postupanje nije u skladu sa Zakonom, te se Agenciju dodatno onemogućavalo da rješava žalbe u zakonskim rokovima. "Vidljivo je da tijela javne vlasti nakon 9 godina primjene Zakona nemaju izgrađene temelje kako bi se mogli nositi sa izazovima kod složenijih zahtjeva", zaključuje AZOP.

Ove opće opaske ilustrirane su s dvadesetak primjera među kojima prenosimo po dva GONG-ova i H-Alterova slučaja.

1.     Zloupotreba zakona o tajnosti podataka

"Udruga GONG je zatražila presliku Ugovora o pružanju usluga pravnog savjetovanja sklopljenog između Ministarstva pravosuđa i odvjetničke tvrtke Patton Boggs LLP, te preslike dodataka Ugovoru ukoliko postoji. Ministarstvo pravosuđa je odbilo zahtjev temeljem odredbe članka 15. stavka 3. točke 1., a u vezi članka 8. stavka 1. Zakona, zbog toga što je zatražena informacija klasificirana stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO", iz razloga zaštite interesa obiju ugovornih strana. Agencija je poništila rješenje i predmet vratila na ponovni postupak budući da se Ministarstvo pravosuđa kod rješavanja zahtjeva za pristup informacijama i donošenja osporenog rješenja rukovodilo činjenicom da se u ovom slučaju radi o ugovoru koji je sklopljen između dviju strana, te da treba štititi interese obiju ugovornih strana, a nije uzelo u obzir što se stupnjem tajnosti „POVJERLJIVO" klasificiraju podaci čije bi neovlašteno otkrivanje naštetilo vrijednostima iz članka 6. Zakona o tajnosti podataka."

2.     HRT je tijelo javne vlasti!

"Udruga GONG je od Hrvatske radiotelevizije zatražila sljedeću informaciju: Koji odvjetnički uredi pravno zastupaju HRT te koliki je novčani iznos HRT isplatio tim odvjetničkim uredima za pravne usluge od 1.1. 2010. do 11.5. 2012.? Hrvatska radiotelevizija je obavijestila žalitelja kako više nije obveznik Zakona. Agencija je predmet vratila prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Agencija je u žalbenom postupku utvrdila kako HRT od Ministarstva kulture prima određena financijska sredstva za proizvodnju programa. Agencija također smatra kako je mjesečna pristojba HRT-a izjednačena sa državnom potporom, te se kroz čitav Zakon o HRT-u naglašava obveza djelovanja HRT-a u javnom interesu. Budući da su zatraženi podaci sadržani u nalazu Interne revizije, HRT je naveo da su kao takvi klasificirani kao poslovna tajna. Agencija iz svoje pozicije ne može nikako vidjeti na koji način zatraženi podaci mogu predstavljati poslovnu tajnu, odnosno kako javna ustanova koja djeluje u javnom interesu i koja odgovara javnosti uopće može takve podatke proglasiti poslovnom tajnom, pogotovo jer je pitanje novčanih isplata prema odvjetničkim uredima vrlo osjetljivo financijsko pitanje čije bi prikrivanje izazvalo sumnje u preglednost poslovanja tijela javne vlasti.

3. Sigurnosno zbunilo

T.G. je zatražio presliku zatražene informacije: Ugovor o pružanju usluge prijevoza plovilima za potrebe izvođenja predstava Kazališta Ulysses, na Malom Brijunu. Ministarstvo

obrane je odbilo zahtjev zbog toga što neki dijelovi tražene informacije sadrže određene podatke za koje tijelo javne vlasti drži da nisu dostupni trećim osobama na uvid iz sigurnosnih razloga odnosno jer bi neovlašteno otkrivanje takvih informacija naštetilo djelovanju i izvršavanju zadaća Ministarstva obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske. Agencija je poništila rješenje

Ministarstva obrane i naložila dostavu preslike zatražene informacije žalitelju. U žalbenom postupku je utvrđeno je da tražena informacija nije klasificirana stupnjem tajnosti, a također je potpuno nejasno stajalište prvostupanjskog tijela o odbijanju zahtjeva iz sigurnosnih razloga, ako je dokument koji sadrži neke od zacrnjenih informacija, već dostavljen žalitelju.

4. Ismijavanje prava na informaciju

T.G. je od Grada Zagreba zatražio popis kandidata/portala prijavljenih na Javni natječaj za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2012. godinu, koji je bio raspisan od strane gradonačelnika dana 23. srpnja 2012. godine. Grad Zagreb je isključio primjenu Zakona te konstatirao kako se u ovom predmetu primjenjuje članak 84. Zakona o općem upravnom postupku. Agencija je poništila osporeno rješenje, te je vratila predmet prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Kako je većina informacija koje posjeduju tijela javne vlasti proizašla iz nekog pravno uređenog postupka, kada bi korisnici prava na informaciju tražili pristup nekom rješenju iz završenog upravnog postupka, sudskoj presudi ili dokumentu proizašlom iz nekog drugog postupka, automatizmom bi ih se odbilo iz  razloga jer nisu stranke u postupku ili nisu iskazali pravni interes, bez obzira što je takva informacija po svojoj prirodi javna i nema nikakvih razloga za njezinim izuzećem.

AZOP navodi da je, zbog nepostupanja tijela vlasti po nalogu za rješavanje zahtjeva za pristup informacijama, u prošloj godini podnio pet optužnih prijedloga, i to protiv Zagrebačkog holdinga, tvrtke Gradina Baška Voda, dva optužna prijedloga protiv Veleučilišta Nikola Tesla, te jedan protiv Agencije za elektroničke medije.

"Nakon dvije godine rada na provedbi Zakona možemo zaključiti da su vidljivi rezultati poboljšanja zakonodavnog okvira pristupa informacijama. Građani i ostali korisnici prava na informaciju koristili su institut prava na pristup informacija češće nego prethodnih godina, što je sa aspekta ljudskih prava pozitivno i ohrabrujuće. S druge strane, činjenica većeg broja žalbi, osobito zbog tzv. 'šutnje' uprave, ukazuje da tijela javne vlasti moraju uložiti velike napore kako bi se zahtjevi za pristup informacijama rješavali u zakonskim rokovima i kako bi što uspješnije donosili odluke prilikom rješavanja zahtjeva, rukovodeći se načelom da je dostupnost informacija pravilo, a da je uskrata informacija izuzetak koji se mora koristiti u skladu sa zakonskim ograničenjima", kažu u AZOP-u.

Na kraju izvještaja AZOP se opet vraća problemu nedovoljnih državnih ulaganja u ostvarivanje ustavnog prava građana na pristup informacijama, s kojim će se suočiti i novi povjerenik za informiranje koji bi uskoro trebao biti izabran u Saboru: "S obzirom da se Povjereniku za informiranje kao neovisnom državnom tijelu za pristup informacijama daju veće ovlasti i proširuje djelokrug rada, a uzimajući u obzir povećanje opsega posla i složenost posla, potrebno je osigurati dovoljno materijalnih resursa potrebnih za nesmetano funkcioniranje Ureda Povjerenika za informiranje, kako bi se Zakon mogao provoditi. Također je potrebno daljnje sustavno jačanje administrativnih kapaciteta neovisnog državnog tijela za pristup informacijama daljnjim zapošljavanjem kao i dodatnim usavršavanjem sadašnjih zaposlenika, te osiguranje prostora i ostalih sredstava koji su neophodni za rad, posebice za obavljanje inspekcijskih poslova.

Ako se ne osigura dodatno zapošljavanje, nove ovlasti iz Zakona bit će svedene na listu lijepih želja i frustraciju građana zbog nemogućnosti da se do informacija dođe na brz i učinkovit način.

chevron-right