‘U politici i ratu nema druge šanse, ali povijest treba pisati utemeljenu na znanstvenim činjenicama’

Rad Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) bliži se svome kraju, no njegovo zatvaranje ne znači da će lokalna pravosuđa biti prepuštena sama sebi u procesuiranju ratnih zločina iako im je nakon gotovo dvadeset godina Haaški sud u nasljeđe je ostavio mnoštvo materijalnih dokaza, ali i legislativu o kojoj se tijekom studenoga raspravlja u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.

“Misija Haaškog suda nije svođenje događaja na brojeve i zakone.Moramo doći od točke gdje je bilo normalno otići do susjeda, ubiti ga, zapaliti mu kuću i da vas se nakon svega slavi kao heroja, do trenutka u kojem živimo u miru “, zaključio je Refik Hodžić, direktor Službe za komunikacije Suda, na konferenciji “Nasljeđe MKSJ-a u bivšoj Jugoslaviji”.

Rad Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) bliži se svome kraju. Odlukom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o usvajanju Rezolucije 166 u prosincu prošle godine, zaključeno je da bi Sud trebao poduzeti sve neophodne korake da se okončaju sva suđenja do kraja 2014. godine. No zatvaranje Međunarodnog suda ne znači da će lokalna pravosuđa biti prepuštena sama sebi u procesuiranju ratnih zločina, već da ćedio postojećih aktivnosti preuzeti novoosnovani rezidualni mehanizam te da će MKSJ i dalje biti taj koji će dovršiti započeta suđenja. Nakon gotovo dvadeset godina, Haaški sud domaćim pravosuđima u nasljeđe je ostavio mnoštvo materijalnih dokaza, ali i legislativu o kojoj se tijekom ovog mjeseca raspravljalo u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.

“Iako su nam lokalne vlasti u početku okretala leđa, Sud je tijekom gotovo dvadeset godina rada doveo 161 osobu pred lice pravde. Glasno smo svijetu poslali poruku da su dani nekažnjavanja i nedodirljivosti odbrojeni. Suđenja nisu bili pošteđeni najviši vojni zapovjednici, ali ni političari. No nasljeđe Suda biti će ispunjeno tek onda kada ono bude utjecalo na kreaciju hrvatske pravne države u punom smislu te riječi. Nakon onoga što se u ovoj zemlji dogodilo devedesetih, to je najmanje što dugujemo našoj djeci.Iako je od rata prošlo mnogo godina, svjestan sam da su rane još uvijek otvorene. Ali moramo biti svjesni da se budućnost ne može izgraditi, a da se prije toga ne suočimo s prošlošću. Naš mandat završava, ali vaš se nastavlja”, poručio je Carmel Agius, potpredsjednik MKSJ-a, na otvorenju zagrebačke konferencije Nasljeđe MKSJ-a u bivšoj Jugoslaviji.

Zakon o ništetnosti jedan od najlošijih hrvatskih zakona

Osim Zakon o ništetnosti, kojeg je Zlata Đurđević s Pravnog fakulteta u Zagrebu nazvala jednim od najkraćih, ali i najlošijih zakona koji nema pravni učinak i zapravo je neprovediv, postoji još cijeli set problema s kojima se hrvatsko pravosuđe mora suočiti ne bi li što kvalitetnije privelo kraju još 99 neriješenih predmeta s ukupno 519 optuženika. A koliko je loša situacija u tom području, najbolje su posvjedočile zamjenica predsjednika Vrhovnog suda Ana Garačić i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Jasmina Dolmagić koje su na konferenciju, kako je to zamijetio Eugen Jakovčić iz Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta, došle nepripremljene. Iako su na konferenciji bile prisutne i žrtve rata, predstavnice Vrhovnog suda i DORH-a u niti jednom trenutku nisu ponudile konkretne odgovore na pitanja kao što su zašto još uvijek nije donesena niti jedna presuda za vojno redarstvenu akciju Oluja, zašto još uvijek nije definiran status silovanih osoba u ratu te zašto još uvijek traje neprimjerena kampanja protiv civilnih žrtava rata koje ne mogu ostvariti obeštećenje.

“Ako se sve svodi samo na priču o zakonima i brojevima, onda to nije ispunjenje misije Haaškog suda. Trebamo razmišljati u okviru njegovog doprinosu poboljšanju društvenih odnosa. Moramo doći od točke gdje je sasvim bilo normalno otići do svog susjeda, ubiti ga, zapaliti mu i opljačkati kuću, silovati kćer i da vas se nakon svega toga slavi kao heroja, do trenutka u kojem živimo u miru bez obzira na nacionalnu, vjersku i političku pripadnost”, zaključio je Refik Hodžić, direktor Službe za komunikacije MKSJ-a.

Hodžić je konstatirao kako su zemlje iz regije od Haaškog suda imale kriva očekivanja. “Da se svi sudovi u regiji narednih osamdeset godina bave samo procesuiranjem ratnih zločina, ne bi uspjeli sve riješiti. Moramo biti svjesni činjenice da svi odgovorni neće biti kažnjeni“. S Hodžićem se složio i Mladen Stojanović iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek koji je potvrdio kako velik broj zločina u Hrvatskoj neće biti procesuiran jer je mnogo počinitelja još uvijek nepoznato.

Žrtve ne mole, nego imaju pravo na obečašćenje

Iako je napomenula da hrvatsko pravosuđe nikad ne bi moglo istražiti zločin počinjen na Ovčari na način kako ga je istražio MKSJ, Vesna Teršelič iz Documente upozorila je kako je Tribunal propustio procesuirati odgovorne za razaranje Vukovara. “Budući da je MKSJ zbog ograničenog vremena imao i ograničene kapacitete,napravljeni su i propusti poput puštanja Veselina Šljivančanina na slobodu na temelju iskaza samo jednog svjedoka. No s druge strane, MKSJ je vodio postupke koji na lokalnoj razini nikad nisu okončani poput onih za zločine počinjene u akciji Oluja. Bez obzira na odluku žalbenog vijeća koja će biti donesena u idući petak, okončanje suđenja generalima Gotovini i Markaču označit će i prvu pravomoćnu presudu za tu akciju”. Teršelič smatra da rad MKSJ-a važna osnova za garanciju ne ponavljanja zločina, no i da ono što preostaje na lokalnoj razini jest borba za obeštećenje svih civilnih žrtava.

“Nemojmo gledati na žrtve kao na one koji mole za ono što im se dogodilo. Prema međunarodnim obvezama, žrtve imaju pravo na obeštećenje pa ono što se po tom pitanju trenutno događa u Hrvatskoj treba podrobnije istražiti”, upozorio je Hodžić. Ksenija Turković, profesorica s Pravnog fakulteta u Zagrebu i sutkinja Europskog suda za ljudska prava, istaknula je da bi položaj žrtava u kaznenom postupku trebalo popraviti na način da on nalikuje standardima Međunarodnog kaznenog suda. S tim u skladu, smatra Turković, potrebno je otvoriti fond za obeštećenje žrtava.

Hrvatski mediji stvaraju mit o heroju

Kako se može manipulirati žrtvama ukazao je i novinarDrago Hedl koji je podsjetio na otkrivanje osječkog spomenika žrtvama rata. “Ove godine je u Osijeku osvanu spomenik za sve žrtve ‘velikosrpske agresije’, a na njemu su se našla i imena žrtava ratnih zločina počinjenih od hrvatske strane. To je provokacija i velika uvreda za žrtve, ali i za zdrav razum svih onih koji poštuju pravnu državu”, zaključio je Hedl.

Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava upozorio je kako se na ovdašnjim prostorima često manipuliralo činjenicama ili ih se jednostavno prešućivalo. “Hrvatska i Srbija su najbolji primjer da se prešućivanje može vratiti poput bumeranga u vidu buđenja ustaštva i četništva koji zagađuju našu sadašnjost. Stoga je suočavanje put u zaustavljanu tog zagađenja“, rekao je Pusić. “Koliko je MKSJ donio pozitivnih promjena najbolje možemo vidjeti ako prolistamo novine od prije petnaestak godina. Tada se pisalo o ‘rješavanju Srba’ s ciljem nastanka ‘ekološki čiste države’. Haaški sud nazivao se političkim i srpskim sudom koji izjednačava žrtve i agresore, a u ovoj populističkoj i agresivnoj propagandi angažirao se i sam vrh Katoličke crkve. Paradoksalno,MKSJ je na kraju bio taj koji je zbližio zagrižene nacionaliste s jedne i druge strane“, zaključio je Pusić.

Prema riječima novinara Borisa Pavelića, u današnje doba postoje rijetki novinari koji su zainteresirani za rad Suda, a budući da su mediji podložni različitim utjecajima, oni često namjerno zamagljuju istinu. “Mediji podložni komercijalnim interesima nisu pogodni za ustanovljenje istine, a oni javni ovakve teme obrađuju neprofesionalno”, rekao je Pavelić. “Suđenja za Herceg-Bosnu u hrvatskim medijima uopće nema, a u slučaju Oluja mediji su podbacili čak više od politike i javnosti. Umjesto da izvještavaju o samom sudskom procesu i žrtvama, hrvatski mediji stvaraju mit o jednom jedinom heroju iako dobro znamo da se u tom procesu nalazi više osumnjičenika“, zaključio je Pavelić. S njim se složio i Hodžić: “Umjesto da se bavimo dokazima, uzrokom i posljedicama zločina, pričamo o tome što jedu i s kojim hobijima se bave zatvorenici u pritvorskoj jedinici. Takav diskurs uvijek je bio u skladu političkom vizurom.”

Haaški sud će regiji u nasljeđe ostaviti i bogatu arhivu. Iako se građa UN-a inače arhivira u New Yorku, u regiji su postojale inicijative da se ona po zatvaranju suda dopremi na ove prostore. No Gordan Markotić, pomoćnik ministra pravosuđa, istaknuo je da su se vlade usprotivile takvoj ideji budući da se tako ne bi mogao osigurati jednak pristup građi svim nacijama, a i ona bi se na taj način mogla zlorabiti. No gdje god na kraju bila smještena građa, jasno je da bi ona trebala poslužiti za stvaranje objektivnog narativa koji će se nakon svega učiti u školama, zaključio je povjesničar Hrvoje Klasić.

S njim se složila i Turković koja je upozorila na nužnost revizije udžbenika. “Jednu istinu vjerojatno nikada nećemo imati, ali barem možemo pokušati živjeti s dvije različite strane priče“, zaključila je. Sličnog mišljenja je i Denis Knobel, veleposlanik Švicarske konfederacije u Hrvatskoj. “Suočavanje s prošlošću mora početi s ministarstvom pravosuđa, a nastaviti se s ministarstvom obrazovanja i kulture. U politici i ratu nema druge šanse, ali povijest moramo pisati utemeljenju na znanstvenim činjenicama kako buduće generacije više nikad ne bi dopustile da se dogodi rat na ovom području“.

Leave a Comment!