Ima li mjesta za građansko obrazovanje i obrazovanje za ljudska prava u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja – pitanje je na koje su pokušali odgovoriti sudionici okruglog stola u organizaciji Kuće ljudskih prava potaknuti slučajem Ivane Radačić, kojoj su hrvatski znanstveni krugovi iako je međunarodno prepoznata stručnjakinja za ljudska prava, odbili izbor u zvanje znanstvene suradnice.
Ima li mjesta za građansko obrazovanje i obrazovanje za ljudska prava u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja – pitanje je na koje su prošloga ponedjeljka pokušali odgovoriti sudionici okruglog stola u organizaciji Kuće ljudskih prava potaknuti slučajem Ivane Radačić, kojoj su hrvatski znanstveni krugovi iako je međunarodno prepoznata stručnjakinja za ljudska prava, odbili izbor u zvanje znanstvene suradnice.
Ivana Radačić završila je pravni studij na Sveučilištu u Zagrebu 2001., a godinu dana kasnije magistrirala je kriminologiju na Cambridgeu te potom 2003. pravne znanosti na Sveučilištu u Michiganu, te je 2008. doktorirala pravne znanosti na University College London, gdje je u međuvremenu postala gostujuća profesorica, kao i pri European Inter-University Centre for Human Rights and Democratisation u Veneciji.
Radi na Institutu Ivo Pilar, a prije toga radila je na Europskom sudu za ljudska prava. Piše i predaje o sadržajima ljudskih prava i feminističkih pravnih teorija te je objavila velik broj članaka u međunarodnim i domaćim časopisima i uredila je dvije knjige i jedan zbornik. Predaje ljudska prava i ljudska prava žena na Hrvatskim studijima te u Centru za ženske studije u Zagrebu, Centru za mirovne studije u Zagrebu te u Institutu za ljudska prava žena u Sofiji. Osim akademskim, bavi se i aktivističkim radom u području ljudskih prava te je stručnjakinja Vijeća Europe za ljudska prava.
Sve navedeno, međutim, hrvatskim znanstvenim krugovima ne znači previše, osim što su pokazali da ne prepoznavaju ljudska prava u priznatim granama prava, naime, problemi Ivane Radačić započinju još 2009. kad je Stručno povjerenstvo na zagrebačkom Pravnom fakultetu izdalo mišljenje i prijedlog da se ne izabere u zvanje u polju prava. Objašnjenje je bilo da njezino područje rada, a to su međunarodna ljudska prava žena, ne pripada niti jednoj grani prava prepoznatoj u Hrvatskoj te je Povjerenstvo predložilo da je se izabere u područje rodnih studija.
Izgubljeni u (ne)prepoznavanju – kočnica napretka
Međutim, rodni studiji u Hrvatskoj nisu sustavno uvedeni, a Radačić je pravnica koja je svoje obrazovanje stekla na pravnim fakultetima u Hrvatskoj i inozemstvu. Stoga je zatražila izbor u grani međunarodnog prava koje je sadržajno najbliže ljudskim pravima, ali ovaj put na osječkom Pravnom fakultetu gdje je Povjerenstvo donijelo prijedlog da se izbor odobri. Međutim, za konačno odobravanje bila je potrebna potvrda Matičnog odbora za pravo koji je u lipnju ove godine odbio potvrditi tu odluku.
Ivana Radačić navodi da su ovakvim postupkom povrijeđena njena ljudska prava te joj je značajno usporeno, ako ne i onemogućeno daljnje napredovanje u karijeri, i to ne zbog toga što se dovodi u pitanje kvaliteta njenih radova, nego zbog toga što hrvatski pravni krugovi ne prepoznaju ljudska prava kao granu prava. Sada joj preostaje samo pokretanje upravnog spora, ali njime se donesena odluka može samo poništiti, a ne donosi se nova, pa joj na taj način neće biti potvrđen izbor.
Slučaj Ivane Radačić potaknuo je raspravu održanu na okruglom stolu u organizaciji Kuće ljudskih prava, a sudionici kojega su propitkivalirigidnost i nesposobnost hrvatskog visokog obrazovanja da adekvatno drži korak s razvojem novih područja. Kao i netransparentnost postojećih procedura koje novim i/ili mladim znanstvenicima i znanstvenicama otežavaju napredovanje ako nemaju podršku unutar već renomirane znanstvene zajednice. Međutim, dodatnu zabrinutost je potaknula činjenica da je područje ljudskih prava i građanskog obrazovanja očigledno ozbiljno zanemareno u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju.
Kakvo obrazovanje želimo i što činimo da bismo ga ostvarili?
Vedrana Spajić-Vrkaš s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iznijela je pregled 15-godišnjeg nastojanja uvođenja ljudskih prava i građanskog obrazovanja u hrvatski obrazovni sustav na svim razinama. Opisala je kako su tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća uglavnom strani financijeri podržavali programe uvođenja građanskog obrazovanja u osnovne i srednje škole dok je Hrvatska malo u to ulagala, iako je sveobuhavatan Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo Vladinom odlukom donesen još 1999.
U međuvremenu, Spajić Vrkaš izradila je kurikulum za uvođenje građanskog obrazovanja i obrazovanja o ljudskim pravima na sveučilišnoj razini, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gotovo bez financijskih sredstava djeluje Istraživačko – obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Uz financijsku podršku Republike Austrije 2005./06. izrađen je i proveden eksperimentalni sveučilišni program - poslijediplomski studij za ljudska prava i demokratsko građanstvo, koji unatoč zadovoljstvu i dobrim rezultatima evaluacije nije nastavio s provođenjem zbog nedostatka interesa i otpora hrvatske akademske zajednice.
Iako je i na sjednici Rektorskog zbora održanog u Puli još prije dvije godine podržana inicijativa za sustavno obrazovanje i istraživanje u području ljudskih prava na sveučilišnim razinama, čini se da u praksi građansko obrazovanje i ljudska prava još nisu pronašli svoje mjesto u hrvatskom visokom obrazovanju. Stoga se postavlja pitanje tko će podučavati učenike osnovnih i srednjih škola građanskom obrazovanju kad se sustavnije bavljenje ovom temom zanemaruje tijekom obrazovanja budućih učitelja i nastavnika.
