Razmišljanja posvećena pokretu Occupy Wall Street i njegovim odjecima u Hrvatskoj nastavljamo tekstom Seada Alića, osnivača i direktora Centra za filozofiju medija. koji razmatra kakvu medijsku reformu zahtijeva oživotvorenje ideje direktne demokracije. Tekst je izvorno objavljen na H-alteru, 2.11.2011.
Kad biste nekome predložili da svoju lijepu umjetničku riječ, izložbu slika ili skulptura prezentira u kockarnici, vjerojatno biste zaradili pogled ispod oka, a možda i nešto teže: ljudi koji zalaze u kockarnice u pravilu su uskraćeni za senzibilitet odčitavanja umjetničkih stremljenja. Malo tko bi se usudio pred tvrdu strast kockara iznijeti biserje artizma, odnosno među automate za proizvodnju/parkiranje/betoniranje strasti smjestiti svoja umjetnička djela. Hipnotizirani mogućom zaradom i jarkim kolorima koji se usijecaju u psihu, kockari su izgubljeni slučajevi na vrpci traganja za polugom koja rješava sve. Prostor kocke prostor je negativne strasti.
Kontekst je oduvijek bio dio priče. Informacija je sa sobom uvijek donosila tegobe kanala komuniciranja. Oduvijek smo bili dio svijeta koji je ponajprije određen uvjetima i mogućnostima komunikacije, odnosno šumovima koji su s tom komunikacijom dolazili. No onako kako duha nema bez tijela, kako informacije nema bez kanalaVrijednim je postalo ono što je viđeno. Viđeno je ono što je netko svojom odlukom omogućio da bude viđeno. Taj netko u pravilu je igrač, smješten između političkih stranaka i interesa korporacija, političke i financijske moći komuniciranja, tako se isto i vrijednosti direktne demokracije neće razviti bez ukazivanja na značenje onih kanala komunikacije koji su šumovima najmanje opterećeni.
U tom su smislu zagovornici direktne demokracije zapravo zagovornici medijske reformacije, jer bez bitnih promjena u sustavu medijskog posredovanja ne može biti nikakve, a kamoli direktne demokracije. Ukoliko pak postoji razmišljanje da bi u horizontu političkoga moguće bilo utemeljiti i provesti ideju direktne demokracije, treba pripomenuti da će djecu takve ideje pojesti mediji.
Treba ozbiljno shvatiti teoretičare koji su s pravom govorili kako mi uistinu prije svega živimo u virtualnom, pa tek onda u realnom svijetu. I u zagovaranju direktne demokracije razlučuje se važnost ovoga stava: treba promijeniti temeljne odnose u sustavu proizvodnje virtualnoga svijeta, da bi se promijenili odnosi u realnome svijetu.
Sustavi masmedija i u Hrvatskoj i u svijetu preuzeli su sva važnija mjesta na kojima se utječe na važeće ljudske sustave vrijednosti.
Uz časne iznimke masmediji u Hrvatskoj (naizgled neočekivano i nepredvidivo) vode stada hrvatskih gledatelja i čitatelja u područja gdje će se moći jesti samo - slike same. Od toga se ne može živjeti. Masmediji su najveći krivci što su se neki političari i stranke toliko razmahale u smjeru nepotizma, korupcije i drugih zala. Hvalili su bahatost, imenima od milja nazivali kriminalce, zaboravljali već dokazane propuste/utaje/prepisivanja političara, odnosno uvijek bili na usluzi kada se trebalo s nekim obračunati (medijska krv uvijek je bila na cijeni)
Direktna demokracija kao još uvijek nedostižni cilj treba drugu vrstu novinara, treba angažirane ljude od stava koji neće pokleknuti pred prijetnjom otkaza, koji se neće prije nego potpuno izumru kao profesija, novinari imaju šansu podignuti glavu i s preostalom snagom suprotstaviti se pogubnim trgovačkim svjetonazorima korporacija za koje rade skriti pod skute supruge ili iza leđa djece. Treba biti hrabar i odbiti suradnju onda kada prihvaćanje znači uspostavu močvare.
Ako jedan čovjek povuče svoju ušteđevinu iz banke, službenik će se smiješiti, ali će vas već popodne nazvati drugi i pitati za razlog. Nazvat će vas jer se banke plaše viralnog marketinga, grude informacije koja se kotrlja, mase koja dolazi pred vrata po svoju ušteđevinu. Isto je i novinama i novinarima. Jedan ili nekoliko ne znači puno, ali ako se većina složi oko stava da se neće raditi u mutnoj vodi - nema te korporacijske ograde koja bi mogla zadržati promjene. Čitatelji su uz svoje novinare. Nedostatak snage i odlučnosti koji se ponekad može osjetiti kod novinara seli se izravno u čitatelje i gledatelje. Ako oni kalkuliraju (trguju, prodaju se i šute) što očekivati od onih koji već sjede i gledajući šute.
Činjenica je, međutim, i to da je politika omaškom u freudovskom smislu zaboravila ponuditi civilnom društvu nacionalnu koncesiju za radio ili televiziju. Studiji novinarstva, komunikologije i/ili medija na kapaljku studentima nude informacije o neprofitnim, community medijima, dakle o onom obliku medijske i demokratske pismenosti koja bi nam omogućila život u okružju bitno različitom od svijeta svađe potencijalnih i/ili dokazanih već kriminalaca u Saboru o tome tko je ukrao više ili tko je koga više uvrijedio izgovarajući istinite činjenice.
Sve dok se ne postave nove tračnice vozit ćemo se isključivo u smjeru određenom privatnim interesima političara kamufliranim u programe koji govore o općoj koristi,Hrvatskoj je potrebna potpora snažnijih neovisnih neprofitnih medija (na nacionalnoj razini) radi uspostavljanja građanskih okvira medijskog komuniciranja demokraciji, prosperitetu i drugim lijepim riječima.
Političari u pravilu ili traže u politici prostore za ekonomsko zbrinjavanje (na najvišoj razini) ili nastavljaju razvijati svoj biznis kojega bi bez političke potpore morali napustiti. Legitimitet naroda kroz političke odluke odlazi tako netragom iza ulaznih vrata korporacija pred kojima mora zastati svaki interes za zbivanja iza tih vrata. Korporacije kradu legitimitet naroda preko političara koji jednom izabrani na izborima nerijetko misle kako četiri godine mogu rasprodavati obraz i javna sredstva u cilju ponovnog izbora nakon četiri godine.
Koliko god to izgledalo nevjerojatno, na djelu je uistinu rasprodaja legitimiteta. Koliko god izgledalo da to može trajati u nedogled, potrebna je samo jedna snažna iskra za potpuno oduzimanje legitimiteta svima koji ga danas eksploatiraju.
Da ne bi do toga došlo korporacije i kroz političke stranke koordinirani interesi posredstvom PR agencija ulaze u sustave emitiranja javnih servisa, a posredstvom njih i u naše domove. Ponavljaju nam do iznemoglosti da nije istina to što je istina i što znamo, nego da je istina ono što će nam oni tako dugo ponavljati dok ne prihvatimo da je to istina.
Nimalo nije slučajno što se čelnici političkih stranaka koriste idejom lažnih proroka da bi ocrnili sve one koji se nisu uključili u koordiniranje interesa kroz političke stranke. Najopasniji su ljudi koji nikome ne pripadaju jer jedino oni mogu kritički i potpuno neovisno promišljati i djelovati. S takve je platforme vidljivo: Izlaz nije u novoj političkoj retorici nove političke orijentacije nove političke stranke. Izlaz je na ulazu. Tamo gdje s našim neprofitnim medijima na nacionalnoj razini ulazimo u ljepotu i tegobu igre direktne demokracije.
