SLAVONSKI BROD: između transparentnog proračuna i visoke korupcije*

Kako je moguće da jedan grad, koji je uz to i regionalno administrativno središte, zadovoljava očekivanja svojih građana kad su u pitanju njihove svakodnevne potrebe, investicije, rashodi i kontrola trošenja resursa, dok je samo desetak kilometara dalje, jedna mala općina do temelja opljačkana?

* Tekst je izvorno objavljen u Magazinu Banka, 26. 7. 2011.

Tokom ovog ljeta, u jeku tzv. sezone kiselih krastavaca, unutar nepunih mjesec dana pojavile su se dvije vijesti povezane sa Slavonskim Brodom. Najprije je došla dobra vijest: Brod je  osvojio prestižno prvo mjesto u istraživanju  Instituta za javne financije o transparentnosti proračuna u 33 veća hrvatska grada u 2010. godini. Ispitivana je  kvaliteta informacija koje građani dobivaju o gradskim proračunima, te i otvorenost gradskih proračunskih procesa javnosti. Medijski odjeci nisu izostali, direktorica Instituta Katarina Ott uručila je priznanje gradonačelniku Broda, Mirku Duspari i pozvala druge gradove u uđu u nadmetanje s Brodom. U prigodnim TV anketama građani Broda, pomalo iznenađeni, ipak su se smješkali  s izrazom ponosa i zadovoljstva, toliko potrebnog našoj već poslovično apatičnoj i mrzovoljnoj javnosti.

Druga je vijest odjeknula kao bomba. Uhićen je i pritvoren general-pukovnika Mladen Kruljac, zapovjednik Kopnenih snaga Hrvatske vojske, drugi čovjek vojne hijerarhije, podrijetlom brođanin. Zajedno s njim uhićen je „kontroverzni poduzetnik“ Ivan Rimac s nacionalnim renomeom, te  četvorica „uglednih“ građana, lokalnih dužnosnika i poduzetnika iz Sl. Broda:  Čelnik županijskog HDZ-a, načelnik Općine Sibinj, jedan bivši član Općinskog vijeća te općine i lokalni autoprijevoznik. Vijest je doduše bila tempirana bomba,  jer malo tko nije načuo o nasilničkim pohodima generala i njegove svite po slavonskobrodskim ali i zagrebačkim kafićima i klubovima. Mediji već godinama pišu o Kruljčevoj upletenosti u obračune kriminalnog miljea na ulicama Broda.

Kako je to uopće bilo moguće?

Javnost se uglavnom bavila dvjema dimenzijama ove vojno-političko-poduzetničke afere. S jedne strane, iznosoči su se detalji o dva generalova lica, jednim „besprijekornom vojnim“ i drugim civilnim,   koje se eufemistički naziva „incidentnim“. Istodobno, propitivalo se funkcioniranje vojnog sustava – kako to da  već ranije nije djelovala njegova interna kontrola? Ako je za generalove „incidente“ znala bolje upućena javnost, morao je to znati i vojni sigurnosni sustav. Objašnjenje, neslužbeno i utoliko tek rezultat medijskih investigacija  glasil da je riječ o  „visokom pokroviteljstvu“   bivšeg predsjednika Stipe Mesića koji je Kruljcu pružao političku zaštitu, nakon što ga je ovaj podržao pri smjeni hercegovačkog generalskog lobija. Vrhovni zapovjednik trampio je, dakle, vojnu i političku „sigurnost“ za slobodu vojno-privatnog poduzetništva, u čije su malverzacije bile uključene i državne i lokalne političke elite.  Na djelu je bio tipičan primjer koruptivnog ponašanja koje se javlja u ratom i konfliktima narušenom sustavu sigurnosti i suspendiranoj demokraciji u kombinaciji sa privatizacijom i transakcijama državnim vlasništvom. Fenomen je poznat pod nazivom kronizam  i nije neka hrvatska specifičnost. Atipično je što se to u Hrvatskoj događa i petnaestak godina nakon rata.

Dilemu – kako je to bilo moguće i to u vojsci koja je u međuvremenu navodno sređena i postala sastavni dio NATO snaga,  prepustit ćemo – kako se to s nemalom primjesom sarkazma obično kaže – nadležnim državnim  institucijama. Jedna, VNS,  se je u međuvremenu već i sastala.  No, ono što možemo zaključiti i bez uvida u podatke o detaljima istrage, ili nekakve vojne i državne tajne,  je to da nikakvi mehanizmi unutarnje i vanjske kontrole vojnog sustava nisu funkcionirali. A to ukazuje na ozbiljan deficit u demokratskom ustrojstvu države i tipu vladavine i nakon 2000. godine.

Pitanje koje nam se ovdje nameće glasi – je li moguće da jedan grad, koji je uz to i regionalno administrativno središte, zadovoljava očekivanja svojih građana kad su u pitanju njihove svakodnevne potrebe, investicije, rashodi i kontrola trošenja resursa, dok je samo desetak kilometara dalje,  jedna mala općina do temelja opljačkana. Kruljac je, na kraju,  „pao“ zbog malverzacija državnim zemljištem i osumnjičen je da je, eksploatirajući besplatnu vojnu inženjerije i radnu snagu, omogućio privatnim poduzetnicima i lokalnim političkim moćnicima stjecanje ogromne dobiti na štetu lokalnog proračuna.  Riječ je o političkoj korupciji na štetu javnih financija i javnog interesa upravo u sferi za koju je Brod osvojio prestižan status najtransparentnijeg grada u zemlji. Što opet jednom priziva pitanje – kako je to uopće bilo moguće?

Krajnje formalizirani odgovor mogao bi biti jednostavan. Istraživanje Instituta za javne financije, u čije namjere, stručnost i metodologiju  ne treba sumnjati,  ipak se je bavilo isključivo jednim indikatorom dobrog upravljanja –  transparentnošću i dostupnošću dokumenata i podataka o proračunu Slavonskog Broda. Pregledna web stranica gradske uprave i susretljivi gradski službenici još uvijek ništa ne govore o proračunskoj pismenosti i sposobnosti građana da taj proračun razumiju, nadziru ili na njega bilo kako utječu. Drugi bi odgovor bi mogao glasiti da je riječ o istraživanju iz 2010. godine, dok su se malverzacije sa zemljištem u Sibinju događale 2007. godine. Na kraju,  proračun grada koji je županijsko središte  i male općine u susjedstvu ne moraju biti povezani.

To pokazuju i rezultati jednog drugog, sličnog istraživanja. GONG je 2009. godine u projektuLOTUS istraživao transparentnost rada lokalne i regionalne samouprave u svih 556 jedinica lokalne samouprave  – 127 gradova i 429 općina. Istraživanje nije bilo ograničeno na dostupnost proračuna, već je obuhvaćalo indikatore i za druga područja upravljanja:  javnost sjednica vijeća/skupština, javnost odluka jedinica lokalne samouprave, suradnju s civilnim društvom, poštivanje Zakona o pravu na pristup informacijama ( ZPPI),  te ustroj mjesne samouprave. U tom istraživanju, Slavonski Brod postigao je rezultat koji ga smješta u kategoriju “transparentnih”, ali ne i “izrazito transparentnim” gradova i sa 6.60 od mogućih 10 bodova, zauzeo je 27. mjesto na rang listi općina i gradova. Općina Sibinj, pak, našla se je u zoni „nedovoljno transparentnog upravljanja“, na 388. mjestu s 2,80 bodova. Rezultati tog istraživanja pokazuju da se u gradovima i većim mjestima u pravilu vlada i upravlja transparentnije nego u općinama i malim mjestima, no da to nije nužno tako, jer su se i neke vrlo male općine, poput Viškova iz Primorsko-goranske regije, našle na samom vrhu rang liste. Autori istraživanja napominju da veličina mjesta ili visina proračuna nisu odlučujući faktori, već su to vjerojatnije pritisci i nadzor koji nad mjesnom upravom vrše opozicijske stranke, lokalna glasila i organizacije civilnog društva. Čak je i gradonačelnik Duspara, primajući priznanje, naglasio da veliku zaslugu za ovakav rezultat  snose opozicijske stranke koje stalno nadziru i pritišću gradsku upravu.  Iz toga bismo mogli zaključiti da je za dobro upravljanje na razini lokalne samouprave razvijena demokracija podjednako, ako ne i zaslužnija od famozne političke volje vladajućih.

Transparentnost uprave – važan, ali nedovoljan uvjet

Simptomatično je pri tom da u GONG-ovom istraživanju hrvatski gradovi i općine postižu najslabije rezultate u dimenziji suradnje lokalnih vlasti sa civilnim društvom i u primjeni Zakona o pravu na pristup informacijama.  Tek nešto više od trećine jedinica lokalne samouprave ima savjetodavna tijela sastavljena od predstavnika civilnog i/ili gospodarskog sektora, slično je i sa drugim vidovima suradnje i  poticanja razvoja organizacija civilnog društva. To, kaže se u izvještaju o projektu LOTUS,  ukazuje na još uvijek dominantno negativan stav među liderima jedinica lokalne samouprave spram potrebe uključivanja predstavnika drugih sektora u procese odlučivanja o lokalno važnim pitanjima, a time i u politički i društveni život zajednice. Jedinice lokalne samouprave ostvarile su, u prosjeku, najlošiji rezultat od svega 25% mogućih bodova u primjeni ZPPI-a, što je poražavajuće s obzirom da je taj zakon najznačajniji mehanizam osiguravanja transparentnosti rada državnih i lokalnih tijela javne vlasti.

Nedavno je objavljen iIzvještaj GONG-a o transparentnosti rada Vlade RH u 2010. godini sa zaključkom kako nema značajnijih promjena u njenom radu u odnosu na prethodne godine, kada je ocjenjeno da se Vlada nije držala načela transparentnosti.

No, vratimo se regionalnoj kontroverzi i slučaju Sibinj. Činjenica je da su  svi za sada poznati akteri pretvorbe državnog zemljišta u općinsko, pa potom njegove kriminalne privatizacije, osim poduzetnika Rimca, stanovnici,  ili  poput Kruljca, kojeg se naziva i jednim od slavonskobrodskih šerifa, podrijetlom iz Broda. Tamo su i sjedišta njihovih firmi koje su, formalno u vlasništvu bliskih rođaka, mahom sudjelovale u poslovima sa sibinjskim zemljištem. Svi oni u Brodu posjeduju i vrijedne nekretnine, koje, kao ni general Kruljac, nisu mogli steći dužnosničkim plaćama, ma kako uspješne bile njihove karijere. Malo je vjerojatno da su unosni poslovi i sumnjive transakcije milijunske vrijednosti mogli ostati nevidljive nadležnim službama grada šampiona u transparentnom upravljanju gradskim budžetom.

Svjetska iskustva govore da pritisak javnosti na transparentnost proračuna često kreće iz manjih i lokalnih administrativnih jedinica gdje se zadovoljavaju neposredne potrebe građana i čiji stanovnici puno izravnije osjećaju posljedice lošeg upravljanja resursima. To je jedan od  razloga zašto moderne demokratske države, pa tako i cijela EU, ustraju na decentralizaciji i autonomiji lokalne samouprave kao jednom od temeljnih načela demokratskog ustrojstva državne zajednice (načelo subsidijarnosti), ali i načina ograničavanja političke i svake druge korupcije na lokalnoj  i na državnoj razini. U Hrvatskoj je, međutim, sve moguće okrenuti naglavačke, pa tako i grad sa najtransparentnijim  upravljanjem javnim sredstvima može istodobno biti sigurna luka visoke političke korupcije u koju su uključene lokalne i centralne vlasti. Plus vojska.

Formalna transparentnost i dostupnost proračuna jednog grada osrednje veličine veliki je korak za taj grad, ali kao što vidimo, može biti potpuno irelevantan u napretku države prema konsolidiranoj demokraciji, pogotovo kad jedan od ključnih dijelova sustava,  vojska,  ostaje izvan  dosega civilne i građanske kontrole.

Načelo transparentnog i dobrog upravljanja (good governance) očito je mnogo kompleksnije pitanje od same „transparentnosti“ u smislu dostupnosti.  Ono podrazumijeva pravo građana na uvid u dokumente  i procedure djelovanja vlasti, ali i njihovu educiranost i volju da sudjeluju u po sebe bitnih odluka, kao i u kontroli provedbe tih odluka. Iz ovog konkretnog slučaja, koji zacijelo nije jedinstven i zahtijeva dublju politološku analizu i bolje poznavanje raspodjele političke moći  u cijeloj regiji, možemo jedino zaključiti da je Hrvatska toliko ogrezla u korupciji i organiziranom kriminalu da parcijalne reforme i mali koraci više nisu dostatni, iako mogu biti prvi na putu od sedam milja. Znanost upravljanja državom i njenim dijelovima trebala bi proučiti slučaj do u detalje i uočiti sve propuste, a politika ponuditi reforme koje u temeljima onemogućuju  ovakvu političku korupciju koja razara samo tkivo i države i društva.

Što je važnije: državni razlozi ili sigurnost i dobrobit građana?

Koncept transparentne državne vlast  antipod je apsolutističke doktrine tzv. državnog razloga (raison d’etat) koji je po prirodi stvari tajanstven i nedokučiv javnosti i građanima. Državne razloge često je u svojoj literaturi spominjao još Krleža, pokušavajući rasvijetliti srednjoevropsko političko nasljeđe kao zaostalo i provincijalno u odnosu na ostatak Europe. Od vremena K.und K., preko prve i druge Jugoslavije, do demokratske Hrvatske, izgleda da se politička kultura nije bitno promijenila. U takvom okružju i nacionalistički diskurs o ugroženosti države i/ili nacije funkcionira  kao retorika kojom se legitimira neprikosnovenosti i  tajnosti državnih poslova,  a na štetu javnosti i interesa građana.

O uzvišenim državnim razlozima slušali smo i povodom  haških procesa – bilo da se radilo o dokumentima i podacima koji bi optuženima išli u prilog, bilo da se dizala dreka zbog suđenja „našim generalima“ i nepravdi međunarodne zajednice, dok je slavna pobjednička vojska tonula u korupciju.  Slični argumenti izvlače se i sada kad kvalificirana javnost zahtijeva bolji uvid u sadržaj pregovora s Europskom unijom, a raison d’etat, potezan je čak i u slučaju nesretne Antonije Bilić. Ministar pravosuđa „situaciju u regiji“ identificirao  je, naime, kao glavnog krivca što su države u regiji veću vrijednost pridavale svetoj kravi nacionalnog  državljanstva, nego li konceptu sigurnosti i zaštite  građana.

Raspravu o međunarodnim ugovorima, formalno pravnim uvjetima svega i svačega i besprijekornim vojnim karijerama u kontrastu sa problematičnim ličnostima generala (jer Kruljac nije jedini)  trebalo bi čim prije nadograditi političkom debatom o demokratskom ustrojstvu društva i države i funkcioniranju javne sfere u cjelini –  od  Vlade i velikih državnih sustava poput vojske i policije, preko jedinica regionalne i lokalne samouprave, do obrazovanja i medija.

I na kraju, nakon dobre i loše vijesti, pristigla je još jedna, koja se pretvorila u ne-vijest.  Sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost je održana, ali se našla u donjim kvadrantima unutrašnjih stranica novina. Se što je javnost mogla saznati  bilo je da istraga ide dalje, bilo je devijacija, ali vojska je u temeljima „zdrava“ institucija. Je li netko u to povjerovao? Sumnjam, čak i ako ova istraga ode mnogo dalje od sličnih afera koje se povezuju, spomenimo samo najpoznatije s generalom Rojsom, poduzećem Alana, Čermakom, Zagorcem, Koradeom…

Vladajući nam ne moraju otkrivati niti vojne tajne, ni detalje istraga, koji  ionako cure na sve strane baš zato što sustavi ne funkcioniraju. Ali nas, u svakom konkretnom slučaju  moraju obavijestit što su uradili, što namjeravaju uraditi i kako napredujemo u konstituiranju otvorenog i demokratskog društva. U kojem se javno mnijenje uvažava.

Situaciju poput ove svaka bi demokratska vlast, kao i opozicija, iskoristila da nadahnuto i po mogućnosti uvjerljivo raščlanjuje uzroke kriminala i nastalog kaosa i najavljuje reforme kojima će se s time uhvatiti u koštac. Mi smo, međutim, u udarnim terminima vijesti slušali infantilna prepucavanja oko datuma izbora i dobivamli detaljne informacije, u 3D grafici, kojim bi sve putovima i prometnim sredstvima mogao Sanader prijeći granicu. Kako to da nam se je mogao dogoditi i Dr. Ivo, ali i Dr. General i Mr. Kruljac još nitko od aktualnih i potencijalnih upravljača proračunom ove zemlje nije pokušao objasniti, a do izbora, afera bi mogla već pasti u zaborav, ili će ju potisnuti nove kojima se opet nitko neće temeljitije pozabaviti.

Leave a Comment!