POLITIČKE STRANKE – izvor korupcije

SLAVEN RAVLIĆ politički je sociolog, predavač na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U intervjuu kojeg prenosimo iz Novog lista govori o načinu funkcioniranja političkih stranaka u Hrvatskoj. Novi članovi ne regrutiraju se zbog ideologije u uvjerenja, već zbog interesa i koristi. Bez promjene u strankama neće biti revitalizacije demokracije – tvrdi Ravlić

Korupcijski skandali potresaju Hrvatsku već godinama, no tek u posljednjih godinu, dvije počeli su kao na tekućoj vrpci izlaziti na površinu. Kod jednog dijela političke elite, prvenstveno vlasti čiji se redovi upravo zbog otkrivenih korupcijskih afera sve više tanje ili su podložni krajnjoj sumnji, prevladava verbalno zaklinjanje u beskompromisni obračun s korupcijskom hobotnicom. Možemo govoriti čak i o svojevrsnoj euforiji, pa se dosad procesuirani slučajevi korupcije proglašavaju dokazom da će taj karcinom na društvenom tkivu konačno biti suzbijen.

Međutim dr. Slaven Ravlić, politički sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu koji je posljednje vrijeme proučavao upravo izvore političke korupcije u demokratskom poretku, ne dijeli tako ishitrene i neumjerene ocjene o konačnom udarcu korupcijskoj hobotnici u Hrvatskoj. Problem je, prema njegovom sudu, puno dublji i kompleksniji te zahtijeva i promjene u političkim sustavima suvremenih demokracija.

Kako zapravo pristupiti korupciji da bi joj se, slobodno govoreći, moglo stati na kraj?
  – Dva se pristupa čine važnim. Jedan je kulturološki, jer vidimo da je korupcija način života u nekim sredinama, i on zahtijeva široku lepezu zahvata u različitim segmentima društva. Drugi je sistemsko-institucionalni. Naime, znanstveni i stručni uvidi potvrđuju da određeni institucionalni ustroj potiče, odnosno omogućava i ohrabruje političku korupciju. A kad pogledate različite zemlje svijeta, od demokratski visoko razvijenih, gdje je korupcija relativno niska ili se drži pod kontrolom, do takozvanih tranzicijskih zemalja, onda vidite da su glavni sistemsko-institucionalni izvor političke korupcije političke stranke.

Koji su razlozi toga?
  – Prvo, u razvijenim europskim zemljama došlo je do preobrazbe jednog tipa političke stranke, koja se u literaturi naziva masovnom strankom, u jedan tip današnje stranke koja se naziva profesionalna biračka stranka, kartelska stranka ili nova kadrovska stranka, a koja je primarno usmjerena na izbore, birače i medijski tip kampanje. Ključna je razlika u tome što je masovna stranka, angažirajući veliko članstvo, dajući mu time i ulogu u samoj stranci, bila relativno demokratska. U najmanju ruku, ili članstvo samo ili jedan elitni dio članstva koji nije bio vezan uz stranački aparat kontrolirao je vodstvo stranke ili mu bio značajna brana. Drugi je element masovne stranke bio taj što je počivala na određenim socijalnim stupovima koji su joj garantirali stabilnost i trajnost, a takva ukorijenjenost stranaka u društvu te otuda njihova jasna ideološko-programska profiliranost, poticala je visoku razinu konkurencije između glavnih stranaka ili stranačkih blokova. I, kao treće, masovna stranka je bila vezana uz jasnu ideološku orijentaciju. Time je naravno članstvo bilo mobilizirano, a vodstvo je bilo orijentirano prema vrijednostima i idejama koje je zastupalo.

Što se promijenilo?
  – Suvremene stranke postale su slabo socijalno ukorijenjene i rastuće otuđene od društva te sve više oslonjene na državu. Postale su oligarhijske strukture, u kojima je članstvo sve malobrojnije i sve nevažnije. Masovno članstvo donosilo je jeftinije kampanje jer volonterski angažiraš svoje članove, a članarina je bila važan izvor financiranja i kampanja i svakodnevnog funkcioniranja stranke. Sada više nema masovnog članstva, pa nema ni sredstava iz članarine, ili ona više nisu toliko značajna. Stranke su prešle na drugi tip političke kampanje, medijski orijentiranu kampanju, koja je užasno skupa i zahtijeva dodatne izvore sredstava.

Te troškove ne mogu pokriti sredstva koje sve suvremene stranke u europskim demokracijama dobivaju iz proračuna?
  – Naravno da ne mogu, iako su ta sredstva sve veća.

Što zapravo izborne kampanje čini tako skupima?
  – Dvije stvari. Prvo što se troše užasno velika sredstva za oglašivanje u medijima, posebno televiziji, i, drugo, što se zato moraju angažirati medijski profesionalci, od stručnjaka za odnose s javnošću do popularnih i skupih spin-doktora, što je drugi naziv za ljude koji vladaju vještinama manipulacije javnim mnijenjem. Uz to, stranke su same po sebi postale skupe. Izgubile su članstvo, a razvile velike i skupe profesionalne aparate, čijim je pripadnicima, umjesto ideološke motivacije jedini realni poticaj za politiku postalo bogaćenje. To je podloga njihove sklonosti korupciji. No, za bujanje korupcije u novom tipu političke stranke ključno je što se stranačko vodstvo potpuno izmaklo svakoj kontroli članstva. Razvijen unutarnji stranački demokratski život u masovnim strankama, u kojima ideološko-programski, a ne interesno-karijeristički motivirano članstvo ili barem njegov aktivniji dio (stranački aktivisti) ima veliku ulogu, a moć lidera i aparata podložna je osporavanju i demokratskoj provjeri, bio je osnovna unutarnja brana protiv rizika korupcije stranačkih lidera i dužnosnika. Takvog unutarnjeg demokratskog mehanizma više nema, pa nema više prave kontrole unutar stranke. Kad, dakle, takva stranka i takvo njeno vodstvo dođe na vlast raspolaže golemom moći bez prave kontrole te materijalnim i financijskim resursima koji vlasti stoje na raspolaganju, što je naposljetku rodno mjesto korupcije.

                                                              Poslovni političari

Čak i u demokracijama sa stoljetnom tradicijom?
  – Sve su zemlje od sedamdesetih i osamdesetih postale izloženije korupciji. Afera tako više nisu bile imune ni Velika Britanija, Njemačka, Francuska, u novije vrijeme Finska… Sve je to posljedica istog procesa transformacija masovne stranke koji je bitan izvor korupcije. Možda više ne možemo vratiti masovnu stranku, ali ono što je nastalo danas, svi su više ili manje složni u dijagnozi, ne vodi dobrome. Čim imate neograničenu vlast unutar stranke, javljaju se popratne pojave. Lideri uvijek traže sljedbenike, traže one koji će ih slijediti i slušati. Novi članovi ne ulaze u stranku i u njeno vodstvo radi ideoloških, dakle vrijednosnih i idejnih motiva, nego radi karijerističko-interesnih motiva odnosno osobne koristi. Stvoren je takav stranački ustroj koji je stranke potpuno izložio korupciji.

Kako on u stvarnosti funkcionira?
  – U strankama, to su osobito ustanovili talijanski istraživači, poput Donatelle Della Porta, koji inače imaju sjajan »laboratorij« za promatranja takve vrste, pojavio se novi fenomen – poslovni političar, posrednik u stranačkom financiranju. To su obično stranački blagajnici ili stranački dužnosnici slične ili čak niže razine (ponekad čak nisu ni to) koji posreduju u korupcijskoj razmjeni. Njezin su instrument. Vođa stranke naslonjen je direktno na takve osobe koje onda skupljaju novce…

…svaka sličnost sa Sanaderom i Barišićem (ni)je slučajna?
  – Svuda je model isti. U Italiji je to fantastično pokazano na slučaju Berlusconijeva prethodnika Bettina Craxija. On je točno odredio mete, 20 velikih tvrtki od kojih se izvlače »donacije«. Tu se političke i državne odluke direktno mijenjaju za novac. U strankama je legalno vodstvo pomalo potiskivano na račun vođe i kruga oko njega. Pojavilo se ono što je Della Porta nazvala skrivena struktura

Može li se povjerovati nekim članovima vodstva HDZ-a koji tvrde da nisu ništa znali o tome što i kako Sanader radi?
  – Doista je moguće da je jedan dio vodstva HDZ-a znao što se događa, a da je drugi dio bio isključen iz toga. Teško je reći da isključeni nisu baš ništa znali. Morali su bar naslućivati što se događa. Odnekud je dolazio ilegalni novac koji nije imao pokrića u stranačkim financijama, a to se ne može sakriti. Ali je sigurno da je bilo onih koji nisu bili uključeni u to ilegalno prihodovanje i »raspodjelu«, odnosno u proces korupcijske razmjene. Što ih, dakako, ne oslobađa političke odgovornosti.

Ipak, može se primijetiti da nisu sve europske zemlje podjednako izložene korupciji. Zašto?
  – Zato što su prethodno, uz višu razinu političke kulture, izgradile odgovarajuće zaštitne mehanizme. Tu su najvažnija dva institucionalna mehanizma. Prvi je neovisno i kompetentno pravosuđe. To je svuda glavni uvjet. Gdje god postoji relativno neovisno i kompetentno pravosuđe u najmanju ruku je postavljena jaka brana korupciji ili su, prije ili kasnije, različite korupcijske mreže bile procesuirane. Drugi mehanizam, a on se često ne zapaža, jest profesionalna javna uprava relativno imuna na stranački klijentelizam. Upravo je javna uprava svojom ulogom u sustavu, primjerice pripremanjem i provođenjem odluka, užasno izložena korupciji. Ako postoji, a primjer za to su skandinavske zemlje, prethodno već izgrađena profesionalna, kompetentna i neovisna javna uprava onda je prostor korupciji značajno smanjen. U tim je uvjetima nemoguće, bilo kako se transformirale, da političke stranke mogu kolonizirati državu i biti tako razoran izvor korupcije.

                                                      Ohrabrujući znakovi


Što bi, osim posvećivanja pažnje tim dvama spomenutim institucionalnim mehanizmima, kod nas još trebalo napraviti da se spriječi korupcijski potencijal stranaka?
  – Neki mehanizmi koji su posljednjim izmjenama ugrađeni u Zakon o financiranju političkih stranaka svakako će spriječiti jedan dio korupcije. Nešto će se tu učiniti. Ali, ako se uz te mjere, koje idu k uspostavljanju neovisnog nadzora i ograničenja dotoka novca koji se slijeva prema strankama, ne promijene same stranke i od oligarhijskih ne postanu kakve-takve demokratske stranke, apsolutno na dulji rok nemamo šanse. Povratno će oligarhijska stranka uvijek djelovati tako da će održavati korupcijsku kulturu. U Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama osnovna jezgra korupcijskog sustava je nedemokratska stranka koja kolonizira sve sfere države, prije svega javnu upravu i pravosuđe, čineći ih politički ovisnima i profesionalno nemoćnima. Tu su stranke uglavnom poslušne mašine dužnosnika u rukama lidera, a poslušnost se održava raznovrsnim položajima i povlasticama, što zahtijeva velika sredstva koja se ilegalno izvlače iz države i javnog sektora ili pribavljaju od privatnih donatora. Takav nedemokratski ustroj treba promijeniti.

Je li to moguće izvesti?
  – Neki znakovi djeluju ohrabrujuće. Na primjer one naizgled male izborne reforme u SDP-u, pri čemu osobito ističem pokušaj da članstvo samo bira kandidate za javne funkcije. Primjerice, članstvo je izravno biralo predsjedničkoga kandidata stranke. To mi se čini značajnim pomakom, ako se naravno održi.

Moguće je da članstvo na taj način izabere i nekoga tko će ga »zavesti« pa će se poslije pokazati kako je riječ o pogreški?
  – Istina. Eventualno probijanje nekog čisto populističkog političara kod takvog načina biranja često obeshrabruje. Međutim, to je sastavni dio početnih dječjih bolesti, ali i rizik demokracije. Taj proces izbora stoga treba pretvoriti u sistem koji će biti trajan, i od stranke, uz ostale nužne promjene u načinu njenog funkcioniranja, stvoriti demokratsku organizaciju, ili kako se danas govori, novu demokratsku masovnu stranku. Teško je reći koliko će i hoće li uopće to uspjeti. Druga stvar, naše ključne točke i dalje će biti pravosuđe i uprava. Oni se apsolutno moraju reformirati i to nije stvar koja se rješava kampanjama. Za to je potreban dugi postupni proces koji vodi i do kompetentnosti i pravosuđa i uprave, i do neke vrste promjene političke kulture unutar koje su te institucije do sada djelovale. Kad imaš pravosuđe koje je uvijek bilo ovisno, i koje je živjelo u takvoj atmosferi, sjetimo se samo tzv. Pašalićeve komisije, onda se taj mentalitet teško mijenja.

Jesu li političke stranke još uvijek središnja institucija političkog sustava? Vodi li nepovjerenje građana u stranke i političare na put njihova odbacivanja?
  – Za stranke u demokratskom političkom sustavu trenutačno nema zamjene, pogotovo u većim i kompleksnijim društvima kao što su današnja. Možemo zamisliti neku sasvim malu zajednicu, poput pacifičkih državica gdje je primijećen izostanak stranaka, u kojoj stranke neće biti potrebne. Inače, iole kompleksnije društvo zahtijeva stranke koje mogu artikulirati različite interese i predstaviti ih na političkom planu. Praktički, moramo računati da ćemo živjeti sa strankama, da su stranke izvorno bile, i još jesu, demokratske institucije. One su nastale kao faktor demokratizacije zapadnih društava. Javile su se onog trenutka kada širok krug građana, osobito niži slojevi, ulazi u politički život. Bez obzira na snažne oligarhijske tendencije u strankama, one se mogu značajno demokratizirati. To je po meni izvor i njihove snage i revitalizacije predstavničke demokracije. Bez promjena u strankama, i samih stranaka kao političkih institucija, zapravo neće biti revitalizacije demokracije. Stranke danas izgledaju kao grobari demokracije, ali to ne mora biti njihova budućnost.

ŠTO JE KORUPCIJA

U određenju pojma korupcija obično se polazi od definicije Svjetske banke da je korupcija zloupotreba javnih ovlasti u privatnu korist, pa se pojmom političke (visoke) korupcije označava zloupotreba koju čine političari koji donose odluke ili sudjeluju u njihovu donošenju, za razliku od administrativne (sitne) korupcije koja se odnosi na zaposlenike javne uprave koji provode odluke i propise. U novije doba više se rabe tržišno usredotočene definicije koje korupciju razmatraju kao razmjenu novca za političke odluke, u kojoj privatni akteri žele steći (potražnja), a javni agenti spremni su prodati (ponuda), izbjegavajući da budu uhvaćeni (odgovornost). Time se upozorava na složenost fenomena i razne aktere u korupcijskom odnosu, ali se zanemaruju pravna, politička i etička pitanja. Donatella Della Porta i Alberto Vannucci političku korupciju definiraju kao upotrebu ilegalnog djelovanja (poglavito podmićivanja) kako bi se utjecalo na donositelja javnih odluka. Uz podmićivanje, u korupcijske oblike ubrajaju se iznuđivanje, trgovanje utjecajem, pranje novca te nepotizam. Osim stranačke, Della Porta i Vannucci razlikuju još tri oblika korupcije: klansku, gangstersku i poduzetničku. Klanska korupcija nastaje kontrolom stranački imenovanih šefova nadupravnim tijelima i slabim političkim strankama u uvjetima gdje je stranačko zaposjedanje javnih i polujavnih institucija i tijela rasprostranjeno, a stranke su organizacijski slabe. Gangsterska korupcija razvija se na području na kojem se dugo rabe resursi zastrašivanja (organizirani kriminal), često u povezanosti s političkim strankama koje su iznutra podijeljene. Poduzetnička korupcija cvate tamo gdje postoji monopolska kontrola važnih tržišta koja omogućuje uspon poduzetnika sposobnih za kontrolu političkog odlučivanja, a nema zapreka monopolu i sukobu interesa, pa politički patroni mogu osiguravati poduzetničkom kartelu dobivanje i podjelu ugovora za javne poslove.

SREDSTVA IZ PRORAČUNA POSPJEŠUJU STRANAČKU KORUPCIJU

Proračunsko financiranje stranaka, koje se mnogima danas čini krajnje spornim, povezano je sa shvaćanjem politike kao djelatnosti kojom se artikuliraju zajednički interesi (javno dobro), sa shvaćanjem stranke kao ključne institucije u posredovanju društvenih konflikata i održanju stabilne demokracije, ali i kao zaštita od opasnosti da takve institucije postanu posve ovisne o privatnoj darežljivosti korporacija i bogatih pojedinaca, a time i o njihovim posebnim interesima te da postanu dostupne običnim ljudima i njihovim interesima. No, današnje su stranke krajnje udaljene od društva, vezane za državu i njezine resurse, ideološko-programski sve sličnije te sve više izložene korupciji kroz posebne odnose s partikularnim interesima (velikim poduzećima). Neki misle da je lijek za stranačku korupciju u potpunom ukidanju proračunskih sredstava. No to je lijek gori od bolesti. On bi stranke definitivno pretvorio u privatna poduzeća. Ako vas zanima kako bi to izgledalo, pogledajte Berlusconijevu stranku i politiku.
Moć neovisnog i kompetentnog pravosuđa pokazuje talijanski slučaj, gdje je isključivo zahvaljujući neovisnosti pravosuđa od političke kontrole početkom devedesetih došlo do pokretanja velikih antikorupcijskih procesa (»čiste ruke«) koji su doveli do niza osuda visokih dužnosnika i potpunog sloma vodećih stranaka korupcijskog sustava, demokršćana i socijalista. I danas je to pravosuđe glavna brana Berlusconijevom nastojanju da državne institucije i politiku podredi sebi i svojim poslovima.

PROMJENA POLITIČKE KULTURE

Mnogo je pisano o tome koliko treba za promjenu političkog sistema, a koliko, i to znatno više, za promjenu političke kulture. To je dugotrajan i mukotrpan put promjena iz autoritarno-podaničke u demokratsko-participacijsku političku kulturu. To nije stvar kampanja. Tu je potrebna politička volja, ali prije svega prakticiranje nekih tipova svakodnevnog djelovanja, ponašanja i navika koje mijenjaju samu političku kulturu.
Neke su promjene nakon siline obznanjenih korupcijskih afera i kod nas očite. Očito da više ovakvi tipovi korupcije, grublji i siroviji, koje smo mi iskusili neće više biti mogući. Ali, ako ostane sve na kampanji, koja ne može dugo zadržati visok intenzitet, korupcija nam se može vratiti kroz neke sofisticiranije i još razornije oblike.

* Intervju je izvorno objavljen u NOVOM LISTU 28. 5. 2011.

Leave a Comment!