Zašto opet jednom pričamo o korupciji

O korupciji se kod nas puno govori, a korupciju bi zapravo trebalo sprječavati i ukinuti, ili barem svesti na razumnu mjeru. To bi mogla biti spontana reakcija na još jedan okrugli stol i razgovor o korupciji u Hrvatskoj. Nekoliko riječi o tome zašto je protiv korupcije potrebno još više činiti, ali i govoriti.

Kad smo, glavni urednik časopisa Banka,Željko Ivanković i ja krajem prošle godine počeli razmišljati o ovom okruglom stolu, a kasnije nam se pridružio i kolega Milan Koštro iz UN GCH-a, o korupciji se zapravo i nije mnogo govorilo, barem ne na način koji bismo smatrali relevantnim. Uz standardne aktivnosti nekoliko OCD-a,  povremenih intervjua eksperata iz akademske zajednice i sporadičnog  oglašavanja institucija, uglavnom alibiranog potrebama zatvaranja poglavlja 23, nije bilo javnog kritičnog razmišljanja, istraživanja i edukacije građana o uzrocima, dubini, razmjerima i posljedicama korupcije, kao ni promišljanja djelotvornosti postojeće antikorupcijske strategije. Mala je vjerojatnost da prosječan hrvatski građanin uopće zna da takva strategija postoji iako je informiranje i edukacija građana jedan od njenih ciljeva. U javnosti je dominirao diskurs medijskog senzacionalizma i proizvodnje afera,  glavni akteri visoke korupcije šetali su u dizajnerskim odijelima crvenim tepihom političkih skandala a njihovi glamurozni satovi, vile i drugi statusni dodatci prikazivani u maniri časopisa za visoku modu ili luksuzne interijere. Time ne želimo umanjivati ulogu istraživačkog novinarstva, naročito pojedinaca u otkrivanju korupcije, ali mediji čiji su izdavači i vlasnici upleteni u koruptivnu spregu s politikom i biznisom ne mogu odigrati svoju ključnu ulogu u suzbijanju korupcije koja, osim otkrivanja afera, podrazumijeva i stvaranje informiranog i aktivnog građanstva.

Korupcija se objašnjava fatalističkom frazom o „nedostatku političke volje“, spekulacijama o mentalitetu i nasljeđu, a univerzalna dijagnoza stanja svodi na klišej – institucije ne rade svoj posao. Karikaturalna strana te fraze je u tome da ju najčešće izgovaraju sami ljudi iz institucija – os Sabora do političkih stranaka i gradskih poglavarstava. Mi, dakako, imamo na umu drugačiji javni govor: onaj koji informira, objašnjava, omogućava razumijevanje konteksta i tako utječe na formiranje aktivnog građanstva koje će i samo sudjelovati u stvaranju te famozne političke volje. Nazovimo to prosvjetiteljskim govorom koji će građanima pomoći da mobiliziraju hrabrost i odlučnost kako bi izašli iz stanja koje Kant naziva „samoskrivljenom nezrelošću“.

U međuvremenu, stvari su se doista počele mijenjati: proglašena je nulta stopa tolerancije, ne možemo više tvrditi niti da ključne institucije sustava ne rade svoj posao; Procesi su započeti, istražuje si i kazneno progoni i tzv. visoka, politička, ili državna korupcija i mala je vjerojatnost da taj proces može biti zaustavljen, osim ako se opet jednom ne promijeni ta famozna politička volja – tako razmišljaju građani.

Mala je, naime, vjerojatnost da se je išta od ovoga čemu svjedočimo dogodilo zbog akumulirane volje građana da utječu na formiranje političke volje. Njeno uskrsnuće čudotvorno je koincidiralo je s bijegom bivšeg premijera iz zemlje. Pa ipak, dvije državne institucije, USKOK i Ministarstvo pravosuđa – Odjel za suzbijanje korupcije, prezaposlenost su naveli kao razlog nesudjelovanja na ovom okruglom stolu, iako je edukacija kroz suradnju sa organizacijama civilnog društva dio strategije suzbijanja korupcije. Utoliko se, kao legitimno, nameće i pitanje da li oni provode političku volju, ili zakone i nacionalnu strategiju suzbijanja korupcije

Promijenio se je i javni diskurs. Dakako da je znanstvenih istraživanja bilo i ranije, kao i kompetentnih javnih nastupa, ali da bi oni utjecali na širu javnost u smislu prosvjetiteljske edukacije građana, nije nevažno da je u relativno kratkom vremenu objavljeno i nekoliko važnih publikacija:„Korupcija u hrvatskom zdravstvu“,dr. Dražena Gorjanskog i suradnika, koja jedva da je naišla na javnu recepciju, „Izgradnja institucija: Etika i korupcija“, Josipa Kregara i suradnika i posljednja u nizu, nadamo se ne i zadnja „Korupcija i povjerenje“,autora Kregar, Sekulić, Šporer. Korupciji je posvećen i jedan segment u tromjesečniku FPZG-a „Političke analize“, kao i još nekoliko tekstova u znanstvenim časopisima. Medijski pokrovitelj ovog skupa, Banka u nekoliko je navrata objavljivala pojedinačne ili blok tekstove o korupciji, a zacijelo bi se pomnim pretraživanjem pronašlo i još ponešto.    

U manje od tri mjeseca održat će se, uključujući ovaj, četiri skupa koja se bave korupcijom:

·        IV. Konferencija hrvatskih menadžera sigurnosti: Antikorupcijsko djelovanje i partnerstvo javne, privatne i korporativne sigurnosti, u studenome 2010.

·        TIH-ova konferencija – Transparentnošću i otvorenim upravljanjem protiv korupcije, u veljači 2011.

·        KonferencijaHrvatski mediji u borbi protiv korupcije u organizaciji Ministarstva pravosuđa i Delegacije EU, ožujak 2011.

Ministarstvo pravosuđa i samo je počelo pratiti indeks percepcije korupcije, čiji nedavno objavljeni rezultati pokazuju da je u usporedbi s rezultatima istog istraživanja iz 2007. došlo do povećanja percepcije korupcije u svim sektorima:

1.    državni službenici rješavaju probleme samo uz mito – povećanje od 15%,

2.    dobivanje radnog mjesta u zamjenu za mito – povećanje 15%,

3.    uloga kumova u politici – 13%, uloga obiteljskih veza u zapošljavanju – 12%, dužnosnici i političari koji toleriraju organizirani kriminal u zamjenu za novčanu vrijednost ili protuuslugu – 11%.

Razlog za optimizam, međutim daje podatak da 2010. samo njih 5%  građana smatra da se protiv korupcije ništa ne može učiniti, dok je 2005. taj postotak iznosio 17%. Većina građana drži da se je protiv korupcije potrebno boriti strožim zakonima i presudama te strožim kontrolama, ali i edukacijom u vidu odgoja i obrazovanja, pozitivnim primjerima i transparentnošću.

Da su se stvari počele mijenjati stoji i u Izvješće o radu Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije za razdoblje od 01. lipnja 2009. do 30. lipnja 2010. koje je nedavno podneseno Saboru, a čiji predsjednik Željko Jovanović javno iskazuje da imamo kvalitetan normativni i institucionalni okvir. 

O čemu je onda riječ? Proradila je politička volja, institucije su počele raditi svoj posao, imamo dobre zakone i institucionalni okvir. Građani, po svemu sudeći, ne vjeruju da su korupcija i sve njene posljedice obuzdani. Dokazuju to ovih dana i na ulicama.

Predsjednik GRECO-a,Dragan Kos sudjelujući nedavno u radu već spomenute TIH-ove konferencije, koristio se podacima jednog švedskog istraživanja koji pokazuju uzajamnu povezanost ključnih varijabli kad je riječ o suzbijanju korupcije u demokratskim društvima. Transparentnost rada tijela javne vlasti i pristup građana svim važnim informacijama, jedan je od ključnih uvjeta dobrog upravljanja, a time  i suzbijanja korupcije. No istraživanje pokazuje da sama transparentnost, ili dostupnost informacija  ima mnogo manji učinak, ako građani ne razumiju o čemu je riječ ostaju nezainteresirani promatrači i apatični građani. Tako je i u društvima s mnogo boljom demokratskom tradicijom od naše. Edukacija mora biti sveobuhvatna i voditi ka razumijevanju sveukupnih političkih i društvenih procesa. Antikorupcijske kampanje koje se zaustavljaju na razini PR-a, jumbo plakata, jinglova i tv spotova, neće dokinuti korupciju. Mogu, kao što smo saznali tijekom istrage o najvećoj aktualnoj korupcijskoj aferi – poslužiti i kao leglo korupcije. U državnoj antikorupcijskog kampanji, sudjelovala je svojim učincima i agencija FIMI mediji.  

O korupciji, njenim uzrocima, učincima i rasprostranjenosti stoga i dalje treba govoriti, misliti i istraživati na svim razinama.  Bez obrazovanog, informiranog i aktivnog građanstva, sve bi se opet jednom moglo svesti na hirovitost i voluntarizam političke volje, stoga javne politike koje ciljaju na suzbijanje i prevenciju  korupcije moraju stvoriti i strukture i kanale koji uključuju educirane i informirane  građane.

 

 

 

 

 

Leave a Comment!