Za provedbu prava na pristup informacijama potrebna je promjena zakona, ali i političke kulture

Sedam godina nakon donošenja Zakona o pravu na pristup informacijama, te tri godine nakon što je tadašnja potpredsjednica, a sadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor obećala izmjene toga Zakona, GONG je u Saboru organizirao raspravu o Konačnom prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama.

Sedam godina nakon donošenja Zakona o pravu na pristup informacijama, te tri godine nakon što je tadašnja potpredsjednica, a sadašnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor obećala izmjene toga Zakona, GONG je u Saboru organizirao raspravu o Konačnom prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravu na pristup informacijama.

Cilj skupa bio je da stručnoj i zainteresiranoj javnosti omogući prilika da ocijeni je li taj prijedlog, iako jest iskorak, uistinu zadovoljavajući odgovor na probleme koji su se pokazali u provođenju aktualnoga Zakona. Konkretno, postavljena su pitanja:
– u kojoj su mjeri ove izmjene korak naprijed, a gdje postoji realan prostor za poboljšanje?
– je li Agencija za zaštitu osobnih podataka vjerodostojan izbor kad je riječ o neovisnom tijelu koje bi trebalo provoditi te nadzirati provedbu Zakona?
– hoće li ovakav Zakon omogućiti jednostavnu, jasnu i učinkovitu proceduru prema kojoj svaki građanin ove zemlje može i zna zatražiti informaciju od tijela javne vlasti?
– hoće li ovakav Zakon onemogućiti tijelima nepružanje informacija koje bi trebale biti dostupne?

U nastavku slijedi neautorizirani transkript poruka sudionika javne rasprave.


Suzana Jašić, članica Vijeća GONG-a:
Nakon pet godišnjih istraživanja o implementaciji Zakona koje je uključivalo od 100 do 150 predanih zahtjeva godišnje tijelima javne vlasti na svim razinama i vođenjem niza žalbenih postupaka i upravnih sporova, GONG je zaključio kako Zakon ne ostvaruje svoj smisao, odnosno da Zakon o pravu na pristup informacijama ne jamči ostvarivanje tog prava ukoliko tijelo javne vlasti ne želi informaciju učiniti dostupnom. To se najčešće čini spretnom kombinacijom nepoštivanja rokova, šutnje administracije, pružanjem formalnih, ali ne i sadržajnih odgovora, traženjem razloga za traženje informacije te pozivanjem na njenu tajnost. Uporniji tražitelj informacije biva zapleten u višemjesečne, pa i višegodišnje procedure, odnosno zahtjeve, žalbe, šutnje, ispravke i dopune, sporove, a u toj birokratskoj igri apsurda potrebno je iznadprosječno pravno znanje i veliko strpljenje, što na kraju ne mora biti dovoljno da bi se do informacije i došlo.

Na javnoj raspravi održanoj 28. svibnja 2010. u Ministarstvu uprave većina prisutnih iz nevladinog i državnog sektora podržala je verziju s povjerenikom. Međutim, u lipnju je Vlada prihvatila, a Sabor potom raspravio prvi, minimalistički, prijedlog s objašnjenjem ministra Mlakara „kako Vlada nije mogla prihvatiti prijedlog drugostupanjske zaštite na pristup informacijama kroz povjerenika za informacije jer bi to nepotrebno stvorilo trošak u trenutku kad Vlada provodi program gospodarskog oporavka i štednje“.

U međuvremenu su mnogi reagirali, kako javno, tako i na sastancima s nadležnim institucijama. Tvrdnju o štednji nazvali smo opasnom jer su troškovi i šteta koji proizlaze iz korupcije, neznanja te pada povjerenja građana u institucije države nemjerljivi i najskuplji. Poštivanje ljudskih prava, borba protiv korupcije i sam koncept uređene i civilizirane zajednice ne mogu biti mjereni jednostavnom plus-minus računicom.

Na kraju, Konačni prijedlog uključio je većinu primjedbi i preporuka koje su posljednjih godina dolazile od organizacija civilnoga društva, oporbe, tijela javne vlasti, ali i EU (širenje pojma “tijela javne vlasti”, pravodobnost informacije, uvođenje testa javnog interesa i proporcionalnosti, efikasniji žalbeni postupak, uvođenje kriterija za naplatu stvarnih troškova i oslobađanje od upravnih pristojbi, kazne), dok se umjesto povjerenika za informacije, kao tijelo za žalbeni postupak i nadzor nad provedbom Zakona postavlja Agencija za zaštitu osobnih podataka, što je ujedno i ključna, ali ne i jedina, razlika u odnosu na Prijedlog izmjena iz prvog čitanja u srpnju.

Vanja Škorić, pravna suradnica GONG-a:
Konvencija o pravu na pristup službenim dokumentima usvojena je pred Vijećem Europe 27. studenoga 2008. godine, te je otvorena za potpisivanje državama članicama Vijeća Europe od 18. lipnja 2009. godine. Trenutno se u europskim državama provodi kampanja za potpisivanje Konvencije čime bi države pokazale svoju podršku pravu na pristup informacijama, no Hrvatski sabor još je nije ratificirao.

Novi prijedlog nacrta Zakona o pravu na pristup informacijama pokušat će zadovoljiti sve uvjete Konvencije: u samom tekstu nacrta Zakona uvodi se oslobođenje od plaćanja upravnih pristojbi, a uvodi se test javnog interesa i proporcionalnosti. Dodatno, uvodi se centralno drugostupanjsko tijelo za rješavanje žalbi građana, a postupak tužbe pred Upravnim sudom ostaje. No, udovoljavanje uvjetima Konvencije ovisit će prvenstveno o efikasnom i otvorenom radu educiranih tijela javne vlasti, kao i o radu tijela za rješavanje žalbi (Agencije za zaštitu osobnih podataka i Upravnog suda) i nadzoru nad provođenjem Zakona.

Edmond Miletić, državni tajnik u Ministarstvu uprave:
Iako je konačni prijedlog izmjena i dopuna Zakona o pravu na pristup informacijama uvršten u dnevni red Hrvatskog sabora, otvorena je mogućnost da se iz ove rasprave izvuku korisne ideje koje bi se, kroz amandmane koje bi predložilo Ministarstvo uprave, mogle predložiti za usvajanje uz konačni tekst izmjena.

Đorđe Gardašević, član Vijeća GONG-a i asistent na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Ovim zakonom se ne rješavaju sva pitanja, međutim, puno je napravljeno već izmjenama Ustava, s obzirom da je u članak 38. uvršten stavak 4. „Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom.“ Eksplicitno uvrštavanje općeg prava na pristup informacijama u tekst Ustava podrazumijeva da se time omogućuje i dodatna zaštita od strane Pučkog pravobranitelja, kao i Ustavnog suda u postupcima koji bi eventualno bili pokrenuti ustavnom tužbom. Nadalje, bitne ovlasti daju se i Upravnom sudu.
U odnosu na pitanje testa proporcionalnosti, s obzirom da on već postoji kao ustavna odredba, bilo bi najjednostavnije kada bi se sadržaj članka 38. stavka 4.Ustava uveo kao novi stavak članka 6. (koji mijenja članak 8. ZPPI). Naime, osoba koja traži informaciju ne mora dokazivati pravni interes, a još manje treba traženje informacije temeljiti na zakonom utvrđenoj svrsi. Stoga bi trebalo odustati od potencijalno štetnog prijedloga u članku 6. stavku 4., koji uključuje argument da se informacija daje kako bi se „nužno postigla zakonom utvrđena svrha”. Stoga, u končanom obliku, taj bi članak trebao izgledati ovako: „Iznimno, tijelo javne vlasti nadležno za postupanje po zahtjevu omogućit će pristup informaciji iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, ukoliko za to postoji prevladavajući javni interes.”

Iako postoje jaki argumenti iz redova civilnog društva da nadzor nad provedbom Zakona provodi poseban povjerenik, u komparativnom pravu nije neuobičajeno da onaj koji brine o zaštiti osobnih podataka ujedno radi i poslove u vezi objave podataka, što bi u hrvatskom slučaju, dakle, bila Agencija za zaštitu osobnih podataka. Njemačka ne bi trebala biti uzor jer Hrvatska ima barem dvije godine više iskustva, dok Francuska ima sasvim drugačiji sastav tog tijela. Ono što je potrebno Hrvatskoj kako bi takav posao Agencija uistinu mogla obavljati, to su izmjene zakona o Agenciji za zaštitu osobnih podataka kako bi se ojačala njena nezavisnost, pri čemu je ključan način izbora čelnika te Agencije, te njena praksa. Optimalno bi bilo da izbor među nekoliko kandidata obavlja predstavničko tijelo, dakle Sabor koji pritom ne bi smio biti vezan ničijim prijedlogom, niti Predsjednika Republike niti Vlade.

Franjo Lacko, ravnatelj Agencije za zaštitu osobnih podataka
Prijedlog izmjena je dobar iskorak i korak naprijed, te nije slučajno što se ta problematika nalazi u Poglavlju 23 i to unutar grupe pitanja koja se odnose na borbu protiv korupcije.

Ako Agencija dobije posao koji joj se predviđa ovim prijedlogom, onda to neće biti lagan posao, ali Agencija će se truditi da ga dobro izvršava. Agencija sada raspolaže kvalitetnim kadrom, ali se mora dodatno ekipirati i naučiti raditi analize. Bilo bi bolje kada bi Agencija mogla dobiti više ljudi za obavljanje tih poslova – Vlada je odobrila još jednog čovjeka, a još jedan će biti omogućen kroz projekt IPA, vrijedan dva milijuna eura, što ga je Agencija prijavila na natječaj.
Kategorički se odbija dovođenje u pitanje neovisnosti Agencije – ona jest neovisna od Vlade, otvorena je za nadzor i od europskih institucija i od Pučkog pravobranitelja – koji nisu imali nikakvih primjedbi, te je članica svih nadležnih međunarodnih institucija u koje se ne ulazi automatski, nego nakon zadovoljavanja preduvjeta i procedura koji utvrđuju neovisnost.

Ipak, izbor čelnog čovjeka Agencije može se poboljšati prilikom izmjena i dopuna Zakona o zaštiti osobnih podataka, što je Hrvatska u obavezi prema EU do kraja iduće godine.

Što se tiče konkretnih slučajeva, Agencija je prema nekim pravilnicima koji su donijeli ministri bila negativna, njeni predstavnici su sudjelovali u nekim pregovorima i mijenjali prvobitne tekstove. U odnosu na problematiku Registra branitelja, radi se o dva pisma koja se praktički ne razlikuju, samo je drugo malo preciznije – u suštini, nema objave Registra dok se ne promjeni zakon, što je uostalom u stručnom časopisu Informator na dvije stranice elaborirao i dr. Alen Rajko.

Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva
Novinari podržavaju što jači zakon i što više neovisnosti tijela koje će nadzirati njegovu provedbu, pa stoga smatraju da bi uvođenje povjerenika bilo najbolje rješenje. U odnosu na aktualni prijedlog izmjena, u svakom slučaju čelnik Agencije trebao bi biti biran u Saboru, a ne u Vladi. K tome, kad je riječ o testu javnog interesa i testu proporcionalnosti, bilo bi primjerenije da se koristi postojeće Ustavno određenje.

Poseban izazov su kazne za one koji ne dostavljaju potpune, točne i pravovremene informacije – trenutačno se nikakve kazne ne provode, a i za budućnost ostaje nejasno hoće li Agencija uistinu pokretati takve postupke.

U odnosu na nemogućnost žalbe na drugostupanjski postupak u slučaju rješenja Vlade ili Ureda Predsjednika, nejasno je zašto se te institucije privilegira tim više što su novinarima i javnosti upravo upiti prema Vladi jako značajni i bitni.

Mirjana Juričić, sutkinja Upravnog suda
Iako je bolje imati ikakav nego nikakav zakon, na temelju sedmogodišnjeg iskustva može se zaključiti da nismo zadovoljni bilo kakvim zakonom, nego da nam je potreban kvalitetan zakon. No, kakav god da on bio, ako ga se neće provoditi u duhu toga zakona, onda će opet biti mrtvo slovo na papiru.

Fantastično dostignuće u ovim promjenama je činjenica da čelnik tijela javne vlasti više neće biti ta osoba koja odlučuje o žalbi na rad tijela kojemu je čelnik jer je praksa Upravnog suda pokazala da takve žalbe u pravilu nisu uvažavane.

Međutim, ostaje upitna hitnost, razumljivosti cijena sudskog postupka. Što se tiče rokova, oni su produženi s 15 na 30, pa čak i na 60 dana; procedura je i dalje komplicirana, dugotrajna i nerazumljiva; stranke će i dalje trebati odvjetnika i bit će puno odbačenih tužbi zbog nedostatka procesnih pretpostavki. K tome, iako je predviđeno da se ne plaćaju upravne pristojbe, ne predviđa se oslobađanje i od sudskih pristojbi, pa ako izgubite spor na Upravnom sudu platit ćete sudsku pristojbu na tužbu 500 kuna i na presudu 500 kuna – što je puno više nego pristojbe prema Zakonu o upravnim pristojbama.

U odnosu na članak 6. kojim se mijenja članak 8. ne dolazi u obzir predložena formulacija prema kojoj se pristup informaciji može ograničiti ako je klasificirana stupnjem tajnosti na temelju „općeg akta“ – to se može onemogućiti samo na temelju zakona, dok se općim aktom to ograničenje može samo razraditi.
Sama definicija informacije nepotrebno se komplicira – u nekim sudskim postupcima upravo se to pokazalo kao ograničavajuća odredba jer se time daje povod za diskrecionu ocjenu o tome što informacija jest, a što nije. Jednostavno rješenje bilo bi minimalni standard kako je definiran u Konvenciji: „službeni dokumenti znače sve informacije zabilježene u bilo kojem obliku kojeg su sastavile, primile ili drže tijela javne vlasti“.

U odnosu na prekršajnu odgovornost, koja se ni dosad nije provodila jer je postupak vrlo kompliciran, nema značajnih promjena. Ako stranka želi da netko bude kažnjen jer joj je uskratio temeljno ljudsko pravo na informaciju, onda ona i dalje neće znati ni što ni kako ni kome ni u kojim rokovima se treba obratiti, pa je nužno pojednostavniti taj postupak. Iako se i dalje predviđa mogućnost kažnjavanja čelnika tijela javne vlasti, to će opet biti mrtvo slovo na papiru –osim kad svake četiri godine zazvoni zvono za odgovornost.

Što se tiče prava žalbe u drugostupanjskom postupku na odluke Vlade, Predsjednika Republike, Vrhovnog suda, Ustavnog suda i Glavnog državnog odvjetnika, procedura se zapravo na neki način ubrzava jer se žalbu na vrhove te tri grane vlasti ulažu direktno Upravnom sudu, koji onda odlučuju o zakonitosti njihovih akata. K tome, Vladu se definira kao zasebnu pravnu osobu, dakle, to se ne odnosi na pojedinačna ministarstva.

Zaključno, čak i najbolja zakonodavna rješenja kroz lošeg tumača i needuciranog provoditelja neće dati dobre rezultate, pa treba gledati suštinu – zakoni se moraju tumačiti u duhu zakona, u skladu sa svrhom i ciljem zbog kojeg su doneseni, a ne formalistički.

Senka Orlić Zaninović, sutkinja Upravnog suda
Upravni sud je dosad zaprimio ukupno 484 tužbe u vezi sa ZPPI-om, od čega je uvaženo tek 90 predmeta, uglavnom zbog šutnje administracije. Stoga će ove promjene, koje su dobar i velik iskorak, smanjiti broj tužbi radi šutnje uprave, jer će to prethodno rješavati jedno drugo tijelo.

Međutim, treba nadopuniti konačni prijedlog članka 17. koji govori da će Upravni sud procjenjivati test javnog interesa protiv rješenja Hrvatskog sabora, Predsjednika Republike, Vlade RH, Vrhovnog suda, Ustavnog suda i Glavnog državnog odvjetnika jer od 1.1.2012. Upravni sud RH više neće postojati, nego će ga zamijeniti regionalni upravni sudovi te Visoki upravni sud.

Što se tiče testa javnog interesa i proporcionalnosti, bilo bi svrsishodno koristiti ustavno rješenje.

Ružica Vuger,savjetnica za odnose s javnošću guvernera Hrvatske narodne banke
Prema istraživanju američkog sveučilišta John Hopkins, HNB je svrstana među 16 najotvorenijih centralnih banaka u svijetu, pa iz takve pozicije ističe dojam da se konačni prijedlog izmjena Zakona bavi formalističkim, a ne suštinskim pitanjima – kao da je rađen samo sa ciljem da se zadovolje formalni uvjeti za EU.

Građani se ne bi morali pozivati na zakon kako bi ostvarili pravo na pristup informacijama jer je to apsurdno. Izvješće o provedbi zakona također ne smije biti formalističko, tako da suština izostane- nema smisla da se radi zapisnik i uzimaju podaci građanina za svaki telefonski upit jer je u duhu zakona da građanin što prije dobije informaciju, ili ga se uputi na instituciju koja je posjeduje ili da dobije objašnjenje ako je riječ o tajnoj informaciji.

Bilo bi bolje kada bi nadležne institucije provodile edukativno-informativne akcije i prema građanima i prema ljudima koji obnavljaju poslove odnosa s javnošću u tijelima javne vlasti.

I dalje nije jasno zašto bi Vlada bila izuzeta od mogućnosti da se drugostupanjsko tijelo žali na nju.

Marija Portner, Ured vijeća za nacionalnu sigurnost
Kao posljedica starih zakona, postoji veliki broj klasificiranih dokumenata, ali od 2007. kada je usvojen Zakon o tajnosti podataka, radi se na smanjenju broja takvih dokumenata, te ograničavanju prava tijela da podatke proglašavaju klasificiranima.

Prema Zakonu o tajnosti podataka, ovlast za klasificiranje podataka i procjenu interesa javnosti da deklasificira taj podatak daje se vlasniku podatka, što je uža definicija od tijela javnih vlasti kako ih definira Zakon o pravu na pristup informacijama. U prijedlogu izmjena ide se i korak dalje tako da se ta ovlast daje i nekome drugome – neovisnome tijelu u žalbenom postupku, a onda i Upravnom sudu, dakle, proizlazi pitanje mjera i standarda informacijske sigurnosti, te certificiranja osoba koje će biti uključene u postupak da imaju pristup tim klasificiranim informacijama. Ujedno se otvara i pitanje hoće li, s obzirom na Zakonu o općem upravnom postupku, i žalitelj imati isto pravo na uvid u takve klasificirane informacije.

Nenad Stazić, saborski zastupnik SDP-a
Predloženim izmjenama Zakona ne rješava se niti jedna problematična situacija iz aktualnog Zakona: tijela javne vlasti ne dostavljaju informacije građanima; odgovaraju samo formalno, a ne suštinski; pozivaju se na tajnost bez obrazloženja i zakonskog uporišta i ne poštuju rokove.

Radi se o kozmetičkim promjenama – neki mali napredak postoji, ali ne i stvarna želja za promjenom i rješenjem problema – građani će ostati u istom položaju kao i dosad, nitko neće moći doći do relevantne informacije, dok će Vlada i parlamentarna većina imati ispriku.

SDP je još u lipnju 2010. u saborsku proceduru uputio prijedlog zakona kojim bi se uveo povjerenik za informacije, ali se taj prijedlog šeta po dnevnom redu s očitom namjerom predsjednika Sabora da nikada ne bude raspravljen. Uvođenje povjerenika predlaže se kako bi odlučivao o izdavanju obvezatnih naloga tijelima javne vlasti, žalbama protiv tijela javne vlasti među kojima i protiv rješenja Agencije za zaštitu tajnosti podataka, te kako bi prosuđivao javni interes prilikom objavljivanja podataka, čega nema u Vladinom prijedlogu promjena. Možda i nije problem u tome obavlja li taj posao povjerenik ili agencija, no bolje je da to radi povjerenik kojega imenuje Sabor, jer je Agencija Vladino tijelo i Vlada je ta koja imenuje čelnika Agencije.


Šime Lučin, saborski zastupnik SDP-a
Posljednji izvještaj o provedbi ZPPI-a govori da treba uvesti posebno drugostupanjsko tijelo, međutim, ovaj prijedlog ne garantira nikakve ozbiljnije pomake.
Ne zna se kolika su dodatna sredstva potrebna za provedbu ovog zakona. S druge strane, novac koji bi se namaknuo provođenjem kaznenih odredbi iz zakona mogao bi osigurati ne samo da pravobranitelj ne bude trošak, nego štoviše, da on tako namiče novac u državni proračun.

Za razliku od primjedbi na rad pravobranitelja koji su očito zaživjeli kao neovisne institucije, na račun rada agencija iz parlamentarne većine u posljednja dva saziva Sabora nije se mogla čuti niti jedna primjedba. Znajući kako funkcioniraju agencije u Hrvatskoj, nitko ih ne poima kao neovisne, nego kao Vladine jer, bez obzira na institucionalna rješenja, Vlada je ta koja ih sipa iz rukava, a onda metlom mete i spaja.

Što se tiče konkretno Agencije za zaštitu osobnih podataka, ona je u slučaju Registra branitelja potezom pera premijerke promijenila mišljenje i time dokazala da kao institucija nije neovisna.

K tome, u Hrvatskoj ima općina u kojima vijećnici ne mogu dobiti uvid u svoj proračun, pa je veliko pitanje kako je tek građanima. Nadalje, 40 posto javne uprave danas može određene podatke proglasiti tajnom, polutajnom ili službenom ograničenom informacijom, pa je pitanje zar će Agencija biti ta koja će im govoriti što to može biti proglašeno tajnom.

Zaključno, tek će se 2012. moći procjenjivati kako će ove izmjene zakona funkcionirati, no tada će situacija biti takva da će SDP biti u poziciji da ovu problematiku rješava povjerenik.

Goran Beus Richembergh, saborski zastupnik HNS-a
Ove izmjene možda predstavljaju korak naprijed, ali treba pogledati istini u oči i priznati da se ništa dramatično promijeniti neće jer će se u prvoj godini Agencija uhodavati, a onda će Vlada zbog krize smanjiti njen budžet.

Vlada, tj. Ministarstvo uprave elegantno će se izvući iz dosadašnjih obaveza i prebaciti ih na Agenciju, s time da će zadržati pravo da se prema njenim izvješćima postavlja bezobrazno kao i prema izvješću Pučkog pravobranitelja kojega redovito „prima na znanje“.

Ministarstvo uprave i Agencija za zaštitu osobnih podataka teško su se kompromitirali u konkretnim slučajevima– u identičnim slučajevima Velike Gorice i Vukovara Ministarstvo izdaje potpuno suprotna rješenja, a u odnosu na kaznene odredbe prema tijelima koja Ministarstvu ne dostavljaju izvještaje o provedbi ZPPI-a, ono nije podnijelo niti jednu prekršajnu mjeru.

Što se tiče Agencije, ne zaboravlja se skandal s objavom Registra branitelja kada je Agencija prvo rekla jedno, nakon čega je premijerka poslala pismo, da bi Agencija potom rekla nešto sasvim drugo. U konkretnom slučaju u općine Stari Mikanovci, vijećnici četiri godine za redom ne mogu dobiti informacije o radu gradske uprave, pa čak ni prijedlog proračuna.

Tonči Majica, član Hrvatskih laburista – stranke rada
U raspravama o provedbi aktualnog Zakona često se zanemaruje jedan važan aspekt koji ni u prijedlogu promjena nije adresiran, a odnosi se na prekršajne odredbe: u trenutku kad stranka pred sudom pokreće upravni spor, trebala bi istovremeno podnositi i optužni prijedlog.

Naime, sankcije tijelima javne vlasti i odgovornima unutar njih pokreću se kao prekršajni postupak, tako da oštećenik može samostalno pokrenuti optužni akt – čime kontrolira dotični spis, tako da može tražiti uvid u njega, slati požurnice i zapravo gospodariti tim predmetom. Drugi način je da se podnese prekršajna prijava Državnom odvjetništvu, pri čemu ona postaje briga DORH-a, ali oštećenik gubi doticaj sa spisom.

Edmond Miletić, državni tajnik u Ministarstvu uprave:
Promjene koje se predlažu su suštinske, iako ima i kozmetičkih. U prvom prijedlogu, rješenje je uključivalo uvođenje povjerenika, ali Vlada to ne prihvaća, što se sada ne može obrazlagati. No, aktualno rješenje je ipak manje loše od dosadašnjeg, ako ne i skoro jednako kao povjerenik za informacije.

Ovlasti povjerenika za informacije što ih ističu zastupnici oporbe nisu navedene u jednom, nego u nekoliko članaka konačnog prijedloga koji se odnose na budući rad Agencije. Njen položaj je takav da je ona neovisna o Vladi i da odgovara Saboru.

Što se tiče kaznenih odredbi, ne zna se hoće li se one provoditi, ali ako se budu provodile, onda predstavljaju dobar instrument da natjeraju one koji su dužni davati izvješća nadzornom tijelu da to zaista i učine.

Suzana Jašić, članica Vijeća GONG-a:
Zaključno, u raspravi se razgovaralo na tri razine: političkoj, nomotehničkoj i provedbenoj.

U odnosu na političku razinu, u kojoj prevladavaju odnosi između vladajućih i opozicije, može se zaključiti da u ovoj zemlji uvijek nedostaje političke volje, pa ju je opravdano propitivati.

Što se tiče samog teksta prijedloga izmjena i dopuna zakona, postoji opravdana nada i očekivanje da će konačni prijedlog zakona uistinu biti nadopunjen amandmanima kako je to najavio državni tajnik Edmond Miletić.

Najviše straha i nepovjerenja, i to s razlogom, pokazalo se u raspravi o implementaciji zakona. Tijekom sedam godina provedbe aktualnog Zakona, iskustvo GONG-a je pokazalo da što su tijela javne vlasti bolje poznavala taj zakon – to su bila perfidnija u svojim odgovorima, i bolje znala kako skrivati informacije.

Zaključno, bez educiranih tijela nadzora i tijela javne vlasti, bez promjene mentaliteta i političke kulture, ni promijenjeni zakon neće biti ništa bolji od prethodnog.
Upravo stoga, GONG će odmah nakon izglasavanja predloženih promjena pojačati intenzitet praćenja provedbe ZPPI-a – kako bi što brže i kvalitetnije utvrdili jesu li uistinu pokrenute suštinske promjene aktualne birokratske igre apsurda ili se promjenama pristupilo formalistički, radi površnog zadovoljavanja uvjeta koje Hrvatskoj predstavlja Europska unija u Poglavlju 23.

Leave a Comment!