Ustrajno kreiranje kaosa

Sabor je odluku o tzv. sindikalnom referendumu delegirao Ustavnome sudu, čime se politička kriza nastala igrama oko referenduma produlbljuje. Na djelu je „politizacija referenduma“, tvrdi Vesna Kesić, čiji tekst prenosimo iz časopisa "Banka" (http://www.banka.hr/Naslovnica.aspx)
Vesna Kesić je predsjednica Vijeća GONG-a

Nazvati  nešto  u Hrvatskoj  „političkom krizom“,  značenjski je podjednako neprecizno koliko i nazvati vremensku nepogodu prirodnom pojavom. Kriza je, naime, postala trajno stanje, a sam je pojam postao tzv. lebdeći označitelj, ispražnjen od značenja, u kojeg se trpaju svekolike političke fantazme. 

Ako malo raščlanimo tu popularnu sintagmu, uvidjet ćemo da su političke krize postale supstrat političkog života. U stvari, jedva da i  postoji  suvremeno društvo koje se ne nalazi u trajnom stanju  političke krize.

Djelomično, zahvaljujući medijima i njihovoj potrebi da sve bude kriza ili  katastrofa (ako već nije melodrama).  
Uvid u to kako se te krize generiraju, a kako prevladavaju mnogo je relevantniji  pokazatelj funkcioniranja nekog društva i djelotvornosti njegove politike od puke konstatacije da smo opet jednom u političkoj krizi.

I tzv. sindikalni referendum već neko vrijeme u javnosti funkcionira kao prvorazredna politička kriza. Kroničari i komentatori, podjednako iz redova političara i medijskih analitičara, uglavnom se bave  političkom dimenzijom referendumske krize: tko će tu koga, HDZ-SDP (ili obrnuto), sindikalisti Vladu (ili obrnuto), poduzetnici radništvo, ili radnici preko sindikata jurišaju ravno na državnu vlast (bilo je, naime, i takvih sugestija).

Ukratko, na djelu je  „politizacija referenduma“,  što bi bila samo još jedna isprazna fraza kojom se pokazuje prijezir hrvatske javnosti  spram svakog oblika politike i političkog djelovanja –  da ovdje, konačno, nije sjela  na pravo mjesto.

Dakako da je kriza i politička, jer u krajnjoj liniji, politika  je disciplina kojom se pokušavaju razriješiti društveni sukobi i usmjeravati procesi unutar jedne političke zajednice. Ali pitanje provedbe referenduma kao jednog od osnovnih mehanizama izravnog odlučivanja građana u predstavničkoj demokraciji, mnogo je prije institucionalno, zakonodavno i, dakako, demokratsko, negoli političko pitanje.

Stoga je i kriza mnogo više institucionalna, ustavna i zakonodavna.

Kako je nastala

A stvorena je, kao i mnoge druge domaće političke krize, kontinuiranim postupkom donošenja loših, „šupljih“ i nedorečenih zakona ( strategija, javnih politika i drugih temeljnih smjernica i dokumenata). U takvim uvjetima, uvijek preostaje  neiscrpan prostor „politike“ , na scenu stupa „politička volja“ (sic!) i političko nadmudrivanje oko interpretacija temeljnih državnih dokumenata i načela. I,  što drugo, do li još  jedna politička kriza.

O mogućnosti ustavne krize, u svojim javnim istupima nešto je za sada natuknuo prof. Branko Smerdel, jedini ustavni  stručnjak koji se povodom referendumske krize trajno javlja u javnosti, iako bi u javnosti trebalo voditi trajan i produbljeni  dijalog u kojem bi se oglasili ne samo političari i sindikalisti, kao predstavnici dviju, naizgled, jedinih zainteresiranih strana, nego i pravnici, politolozi, sociolozi i drugi poznavatelji političkog sustava. 

Za sada, najznačajnije državne institucije – od predsjednika države, do nadležnog parlamentarnog  Odbora (za Ustav i politički sustav), od premijerke do opozicijskih lidera, u kakofoniji s pravnim stručnjacima,  nisu u stanju dati jednoznačno tumačenje Ustava i  Zakona o referendumu, kao ni pokrenuti /predložiti proceduru u skladu s ta dva temeljna državna dokumenta, iz čega proizlazi da su nam čak i temeljni propisi toliko proizvoljni da gotovo svaka nedoumica može proizvesti ustavnu i institucionalnu  krizu.

Trenutno je kriza prolongirana tako što ju je Saborski odbor za Ustav, zakonodavstvo i politički sustav, čiji je predsjednik ujedno potpredsjednik Sabora, i povijesni ustavotvorac , uz minimalnu većinu (7:6) delegirao Ustavnom sudu od kojeg je zatražio tumačenje treba li se referendum održati u situaciji u kojoj je, navodno, prestao razlog za njegovo raspisivanje.

Prenormiran zakon

Ustavni je sud, dakako, i prema Ustavu i prema Zakonu o referendumu pozvan da nadzire ustavnost i zakonitost državnog referenduma , u prvom redu ustavnost referendumskog pitanja i način izjašnjavanja birača. No zanimljiv je detalj da je upravo Ustavni sud, 2006. godine, kao neustavan ukinuo članak 8h Zakona o referendumu koji je glasio:

Kada zaprimi zahtjev za raspisivanje referenduma Hrvatski sabor može u roku od 30 dana zatražiti da Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdi je li referendumsko pitanje, odnosno način izjašnjavanja birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma u skladu s Ustavom i zakonom.

Ako Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdi da referendumsko pitanje, odnosno način izjašnjavanja birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma nije u skladu s Ustavom i zakonom referendum se neće raspisati.

Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda (Odluka USRH U-I-177/02 NN 58/06 od 26.05.2006.g.) razabiremo da je zakonodavac “prenormirao” Zakon unijevši  u njega odredbe koje nisu u skladu s ustavnim odredbama ovlasti Ustavnog suda.

Prevedeno na laički jezik, Zakon o referendumu ne predviđa mogućnost da Ustavni sud ocjenjuje ovako stvorenu „političku krizu“ – naprasni izostanak razloga za referendum, no na njegovu ćemo odluku, dakako morati još pričekati i to nedefinirano vrijeme, jer Ustavni sud nema ograničene rokove za svoje odluke.  
Zakon o referendumu, pak, ne predviđa situaciju neodržavanja referenduma ako su ispunjeni temeljni uvjeti – izjašnjavanje više od 10% birača za njegovo raspisivanje, na za to zakonom predviđeni način. 

Podsjetit ćemo i na druge dionice kojima prolazi ova ustavna i/ili politička kriza. U Gospodarskom vijeću u kojem se postiže tripartitni dogovor između sindikata, Vlade i poslodavaca, sindikati nisu prihvatili izmjene ZOR-a (o kojima se sada raspisuje referendum), čime nije ispunjeno načelo participativnosti i europske socijalne politike, a što su Vlada i poslodavci očito olako zanemarili. 

Odgovor sindikata, ujedinjenih kao nikada ranije, bio je pokretanje inicijative za raspisivanje referenduma (a ne pozivanje na ulice, kako to danas forsiraju neki komentatori korporativnih medija).  

Nakon što nisu uspjeli postići tripartitni dogovor unutar sustava (GSV-a) sindikati su, iznenadivši valjda i sami sebe, protiv izmjena Zakona o radu koje bi ukinule kolektivne ugovore i neka stečena radnička prava,  prikupili gotovo dvostruko više (813.016) od Zakonom propisanih, vrlo  visokih 10 posto potpisa za pokretanje referenduma.

Desilo se to unatoč, ili možda čak upravo zbog činjenice da prigodom posljednjih izmjena Ustava  nije prihvaćen prijedlog da se prag od 10% potpisa smanji.

Loš proceduralizam

Sve to  treba gledati u kontekstu druge,  također nedavno izmijenjene ustavne odredbe o referendum (čl. 86) prema kojoj više nije neophodno da na referendum izađe više od polovice birača, a ishod odlučuje većina onih koji su se odazvali, već sada o ishodu referenduma odlučuje većina onih koji su izašli na referendum, pa makar to bilo i samo 10 posto građana.

Ako uzmemo o obzir da je referendum jedan od rijetkih oblika izravnog odlučivanja građana u predstavničkoj demokraciji, onda bi, da se očuva duh tog instituta, trebalo važiti suprotno pravilo – što veća mogućnost primjene referenduma, ali i što veća suglasnost građana oko važnih pitanja za koja se referendum raspisuje.
Vratimo li se temi povjerenja u institucije, onda ovakva rješenja samo produbljuju  obostranu sumnjičavost: Vlade  spram političke volje građana i nepovjerenje građana prema Vladi i svim drugim institucijama. 
Građani prepoznaju dnevno-politički oportunizam i spremnost da se temeljni zakoni prilagođavaju aktualnim potrebama – pa makar se, u ovom konkretnom slučaju, radilo i o strateški doista važnom državnom pitanju – ulasku u EU.

Vlada, a i dobar dio opozicije, nije baš bio uvjeren da će euroskeptični Hrvati tek tako podržati njihovu stratešku EU koaliciju. Umjesto da osmisle uvjerljivu i informativnu kampanju i strategiju kojom bi osigurali suglasnost građana, prilagodili su Ustav i uvjete za referendum, a sindikalna inicijativa za referendum prometnula se u aklamaciju nezadovoljstva Vladom.  Nakon čega je uslijedio rat interpretacijama, poigravanje  procedurama, odnosno loš  proceduralizam, ono što je zastupnik Dragutin Lesar nazvao „fiškalijama“ . I „politička kriza“. 

Softver je kriv za sve!

Predloženo referendumsko pitanje proglašeno je nejasnim, građani navodno nisu znali što potpisuju. Premijerka, unatoč ishodu inicijative i nominalnih 813.000 sakupljenih potpisa koje je organizacijski odbor predao predsjedniku Sabora,  14. srpnja (što je inače datum obilježavanja Francuske revolucije i pada Bastille), poručuje da neće povući prijedlog ZOR-a, a valjanošću potpisa i načina njihova prikupljanja, umjesto Državnog izbornog povjerenstva, koje bi se prema Zakonu moglo smatrati pozvanim,  počinju se baviti tijela državne vlasti – Ministarstvo uprave i policije – a da javnosti uopće nije poznato tko je i s kojim formalnim opravdanjem materijale uputio – policiji.

Politički kompromitantna situacija u kojoj dva ministra osporavaju valjanost potpisa na tiskovnim konferencijama kulminirala je objavljivanjem imena potpisnika na internetskim stranicama Ministarstva uprave, što je u suprotnosti s ustavnom odredbom o tajnosti glasanja, s člankom 6 Zakona o referendum (Na referendumu birači odlučuju neposredno tajnim glasovanjem) i sa Zakonom o  tajnosti osobnih podataka.
Za sve je na kraju okrivljen softver. Premijerka – koja se u političkom životu sve češće pojavljuje kao deus ex machina, pronalazi novi način guranja rješenja u glib loše proceduralnosti i objavljuje urbi et orbi da će odluku o raspisivanju referenduma, na kraju, ipak donijeti Sabor (bingo!).

Ostaje i dalje nejasno treba li Sabor uzeti u obzir „nalaze“ dvaju ministarstva koji su u jednom trenutku sugerirali da valjanih potpisa ima tek oko 300.000, ili bi ministri možda trebali podnijeti ostavke zbog eklatantnog petljanja u nešto što zakon ne predviđa. No, od takvih smo manifestacija političke odgovornosti odavno odustali i u najhrabrijim političkim fantazmama.

Vlada potom objavljuje odluku koja bi valjda trebala biti Solomunsko rješenje – iz procedure povlači sporni ZOR. Time je interpretativni vakuum zgusnut do kraja, jer je naknadno stvorena situacija koju Zakon ionako niti ne predviđa, a naša je demokratska praksa notorno deficitarna da bi ponudila zadovoljavajuće političko rješenje.

Sindikalisti i oporba tvrde da referendum ipak treba održati – što zbog političkih, što zbog preventivnih razloga, dok Vlada, pa i predsjednik države tvrde da je volja naroda izvršena, te da su politički dogovori primjerenije rješenje i ušteda sredstava. 

Josipović pri tome još sugerira neku sigurnosnu klauzulu, odnosno deklaraciju kojom se Sabor obvezuje da će provesti referendum ako se uvjeti ponovo izmijene, to jest Vlada vrati u proceduru osporavani ZOR.

Odbor za Ustav naknadno nas obavještava da je inicijativa za referendum sakupila  717.000 valjanih potpisa, ali cijela priča ipak završava na Ustavnome sudu.

Po kojem zakonu?

Koliko još nastavaka slijedi teško je predvidjeti, jer ako Ustavni sud i donese odluku prihvatljivu Vladi, sindikati najavljuju čitav niz novih aktivnosti koje bi išle ka raspisivanju novog referenduma, izazivanju prijevremenih izbora, pa čak i izlaska na ulicu. Najsvježiji interpretativni izazov kojeg je Vlada dobacila je izjava da će se sindikalni referendum, ako ga potvrdi Ustavni sud, održati prema „starom“ Zakonu o referendumu, a  koji zbog administrativne inercije još nije usklađen s novim Ustavom.

To znači da na sindikalni referendum, da bi bio valjan i  bez obzira kad će ga Sabor raspisati, mora izaći polovica registriranih birača, dok bi na referendum o pristupanju EU, koji bi se stjecajem okolnosti – ovisno o ažurnosti Ustavnoga suda – mogao održati i prije sindikalnog,  biti dovoljno da izađe i pukih 10 posto birača, manje od onih koji su potpisali inicijativu za pokretanje sindikalnog referenduma.

Kako god bilo, politička je kriza opet na vidiku, a građani, zacijelo, nisu toliko umorni i apatični od samih kriza, koliko od toga da gotovo niti jedna  nije okončana na način koji bi povratio njihovo povjerenje u notorne „institucije sistema“ i pravnu državu.

Što bi moglo dovesti do zaključka da je permanentna politička kriza, zahvaljujući naporima da se ne prevlada nego zakomplicira,  prerasla u mnogo opasniju institucionalnu krizu.

Leave a Comment!