"Jedna politička stranka tavorila je u Urugvaju 96 godina u opoziciji, da bi nakon skoro sto godina konačno uspjela doći na vlast", tim riječima je nižepotpisanoj jedan od viđenijih članova najveće nam opozicijske stranke u šali i "optimistično" odgovorio na pitanje hoće li njegova partija u skorije vrijeme ponovno ući u Banske dvore.
HDZ je na vlasti već treći mandat u nizu. Nikada, doduše, s podrškom dovoljno zastupnika u Hrvatskom saboru da bi vlast obnašali samostalno, ali uvijek uspješan u pronalasku političkih opcija spremnih da svojim rukama prisnaže kako bi HDZ uspio dobaciti do magičnog broja od većinskih 76 zastupničkih ruku.
Ono što građanin vidi na TV-u
Nije da je HDZ tu baš izbirljiv. Nisu nešto izbirljivi niti sekundanti stranke koja godinama vlada Hrvatskom, bez obzira na to što su možda donedavno bili mrski neprijatelji i na to da će za domoći se kakve fotelje u vlasti nekad zauzeti čak i dijametralno suprotne stavove od onih s kojima su dobili povjerenje birača na izborima.
U takvim okolnostima jasno je da je politika prljava disciplina u kojoj je neizbježno da se svi koji se njome bave, ovaj ili onaj način valjaju u blatu. Ali, politika je i percepcija. A Sabor i naši narodni poslanici već predugi niz godina nemoćni su izvojevati boj protiv opće javne percepcije da se u tom visokom domu nakuplja prevelika hrpa lezilebovića, mediokriteta, uhljeba, koji za velike pare ne rade ništa.
Riječ je o tome da prosječni konzument vijesti na televiziji vidi u sabornici jedva četvrtinu saborskih zastupnika na svom radnom mjestu, osim kada je u pitanju neka od visokoprofilnih i vrlo tenzičnih političkih ili društvenih tema, pa će im onda opsovati, nabiti im na nos četiri, pet tisuća eura mjesečne plaće za nepuni radni tjedan i zaključiti da je riječ o gomili nikome potrebnih i važnih neradnika.
Svrstavanje na pravu ili krivu stranu povijesti
U saborskim klupama vide tek one koje je taj dan zapalo dežurstvo grijanja fotelje u sabornici. Veće stranke su uvele i dežurstva kako se ne bi moglo reći da na raspravi nema nikoga od njihovih. Ovdje bismo bili nepošteni i krajnje nepravedni kada bismo se priklonili prevladavajućem mišljenju javnosti da to što zastupnika nema u sabornici znači da baš ništa ne rade, iako u Saboru ne nedostaje i takvih.
Osim plenarnog rada, postoji više od dvadeset saborskih radnih tijela na kojima zastupnici razmatraju zakone koje im Vlada šalje na raspravu, zatim okrugli stolovi na kojima se bruse stavovi i odluke, pa onda i međunarodna parlamentarna suradnja i još niz aktivnosti koje javnost ne vidi. Građani, međutim, nisu dojma da se zastupnici kojima su ukazali povjerenje, dovoljno bore za njihove interese i zastupaju ih onako kako su očekivali u nadi pred izbornom kutijom.
Prva dva radna tjedna ovojesenjeg saborskog zasjedanja zastupnici su satima žustro, žestoko i nemilosrdno raspravljali samo oko pozdrava "za dom spremni" i priznanja Palestine. Dobro je da jesu o tome raspravljali i trebali su opako gristi jer su u pitanju bili društvena higijena i odluka uz koju stranu povijesti ćemo pristati i po čemu će nas pamtiti.
Ono oko čega se u Saboru neće tako žestoko zakrviti
U ta dva dana nisu ih toliko uzbibali čak niti glavni državni odvjetnik Ivan Turudić i njegovo izvješće, jer, kao što je primijetio jedan istaknuti oporbenjak: "Što još imamo raspravljati oko toga kad sve smo već rekli i ponavljamo isto i samo se vrtimo u krug?" Oko prve dvije teme zastupnici su se gadno počupali i, ne možemo dovoljno ponavljati, to je iznimno važno i potrebno iz vizure politike.
Međutim, optika prosječnog građanina u fokusu prvenstveno ima svoj novčanik koji će se u iznosu jednomjesečnog zastupničkog prihoda njima napuniti tek za četiri mjeseca. A građani nisu vidjeli da su se zastupnici tako "krvnički" počupali oko njihova standarda.
Zastupnici o tome, naravno, ne šute. Oni i o tome progovaraju, upozoravaju, nude svoja rješenja, ali na tu temu ipak ne grizu onako srčano i postojano kao što su to činili na dvije najvruće teme kojima je Sabor započeo svoje jesensko zasjedanje.
Brojka 151 nije uklesana u Ustav RH
To je razlog zašto se radnik domaći obični, tako dugo dok muku muči preživjeti od plaće do plaće, ne može identificirati sa svojim predstavnicima (i njihovim prevelikim plaćama), pomalo izgubljenog doticaja sa stvarnim životom. Tu možda leži razlog i zašto se očito ne razumiju oporba i oni građani koji misle da je u državi loše, ali ipak ne izlaze na izbore.
Boljoj slici Sabora možda bi pomogla i promjena Poslovnika i smanjenje minutaže besplodnih govora u kojima vladajući hvale nikad viđene uspjehe i dostignuća, a oporba ih napada iz svih oružja na svakoj temi. Moglo bi se razmisliti i smanjenju broja zastupnika, kojih je u ovom sazivu 151 (trenutačno 150 zbog nemogućnosti zamjene zastupnika koji je podnio ostavku).
Ustav propisuje da u Hrvatskom saboru može biti između 100 i 160 saborskih zastupnica i zastupnika. Iz oporbe su zadnjih godina već stizali o smanjenju njihovog broja. Jedan od njih predviđao je smanjenje sa 151 na 101 narodnih predstavnika i uz potpuno otvorene kandidacijske liste na parlamentarnih, tako da građani biraju svoje predstavnike za koje procijene da se doista bore za njihove interese, a ne da šefovi stranaka u parlament uhljebljuju svoje miljenike.
Još malo o Urugvaju
U zadnjih godinu dana od oporbenih političara u Hrvatskom saboru često ćete čuti, kako neslužbeno tako i sasvim javno pred mikrofonima i kamerama, da su građani "krivi" za to što HDZ Hrvatskom upravlja već treći uzastopni mandat. Gledano strogo tehnički, to je čak točno jer građani su oni koji na izborima ubacuju u kutuje listiće sa svojim odabirom stranaka i političara i na taj način svojim odlukama usmjeravaju formiranje buduće vlasti.
No, od nikoga od oporbenjaka nismo čuli zašto je tomu tako. Nitko da pojasni nisku izlaznost na izborima, na koju svi njurgaju zato što se zna da se na dan izbora do birališta prošetaju uglavnom stranačke vojske – članstvo i oni uvjereni da im egzistencija ovisi o pojedinoj stranci te ponešto entuzijasta.
Kako bi se povećala mogućnost da se onaj radnik ipak nekako identificira sa saborskim zastupnicima, možda ne bi bilo zgorega razmisliti i o smanjenju zastupničkih plaća za 30-ak posto, jer su njihove obveze daleko manje i odgovornije od ministarskih, ma što mi mislili o njima. Možda bi tada građani počeli zastupnike smatrati svojim pravim zastupnicima i osjećati da su im bliži.
U konačnici, i onaj gorespomenuti Urugvaj, unatoč tome što ima tek nešto malo manje stanovnika od Hrvatske, u svom predstavničkom domu ima 99 zastupnika i to im je dovoljno. Ponekad je manje više. I vjerojatno uvjerljivije.
***
Predbilježite se na besplatni tjedni Parlametar bilten OVDJE i dobivajte na jednom mjestu informacije o tjednim raspravama Hrvatskog sabora, s mjesečnim kolumnama i intervjuima, te drugim važnim događanjima.
***
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Parlametar.hr, digitalne platforme Gonga za praćenje rada saborskih zastupnica i zastupnika. Intervjue i komentare piše iskusna saborska izvjestiteljica Sandra Bartolović. Izneseni stavovi i mišljenja u članku su autoričini i ne odražavaju nužno Gongove stavove.
Sandra Bartolović bavi se političkim novinarstvom od početka 1990-ih. Od tada je sustavno pratila, izvještavala, analizirala i komentirala političke procese, stranke, izbore na svim razinama, rad Sabora, Vlade i Ureda predsjednika za Glas Slavonije, Vjesnik, Media servis, Nacional, Poslovni dnevnik, neprofitni portal Forum.tm i Hinu, u svim novinarskim formama, od vijesti preko intervjua do kolumni.
