Da bi mladi u Hrvatskoj imali kvalitetno i svima dostupno građansko obrazovanje, potrebna je politička volja vladajućih, dugoročna strategija i društveni dogovor oko uloge škole u razvoju demokratske kulture. Potrebno je stvoriti jedinstveni, obvezni i inkluzivni model građanskog odgoja i obrazovanja (GOO) koji se može provoditi u svim školama, bez obzira na vrstu programa ili lokaciju - zaključak je Gongove analize Lokalne inicijative i europski primjeri: Put prema kvalitetnijem građanskom obrazovanju, autora dr. sc. Nikole Bakete, znanstvenog suradnika Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i člana Vijeća Gonga.
Ova analiza donosi pregled trenutačnog hrvatskog modela GOO i izazova poput dostupnosti ovog sadržaja, jednakih obrazovnih mogućnosti za sve učenike i utjecaja novih reformu strukovnog obrazovanja na političku socijalizaciju mladih.
Građanski odgoj i obrazovanje u RH trenutačno nije poseban ni izborni predmet već se na razini RH provodi kao međupredmetna tema, što znači da učenici teme iz ovog područja, poput demokratskog odlučivanja, ljudskih prava, zaštite okoliša, mogu učiti kroz različite predmete (Hrvatski jezik i književnost, strane jezike, Povijest,...). U praksi takva provedba izrazito ovisi o entuzijazmu pojedinih nastavnika i školskih timova, bez jasne institucionalne podrške.
Godinama nakon uvođenja međupredmetne teme građanskog odgoja i obrazovanja, još ne postoji sustavna evaluacija. Zato bi važan korak obrazovnih institucija bio uspostavljanje mehanizama koji bi pratili kako se ovaj model primjenjuje, kakav je utjecaj na učenike i na temelju tih podataka kontinuirano unapređivali kurikulum za GOO.
S druge strane, zbog nedostatka političke volje da na razini cijele države GOO postane dostupan sadržaj svim učenicima u svim školama, gradovi (Zagreb, Rijeka, Čakovec, Križevci, Labin, Makarska, Osijek, Vrbovec, Sisak, Opatija, Pazin, Poreč, Pula, Rovinj i Umag) i županije (Istarska, Primorsko-goranska, Krapinsko-zagorska i Međimurska) pokrenuli su inicijative za uvođenje GOO kao izvannastavne aktivnosti.
Iako su ove inovativne i korisne, one imaju ograničen geografski doseg te ovise o političkoj volji i proračunskim mogućnostima lokalnih samouprava. Tako sustav dodatno stvara nejednakosti u pristupu građanskom obrazovanju jer nije obvezan za sve učenike, već je dat kao izbori onima koji, u nizu drugih izvannastavnih aktivnosti, odluče birati baš taj sadržaj.
Dodatan problem u provedbi GOO u Hrvatskoj je to što nastavnici nisu dovoljno pripremljeni za kvalitetno izvođenje ove nastavne te je udio onih koji su prošli edukaciju o različitim temama vezanih uz građansko obrazovanje značajno ispod međunarodnog prosjeka.
Zato je potrebno je uvesti kontinuirano stručno usavršavanja nastavnika o temama kao što su ljudska prava, politička pismenost, interkulturalnost itd.
Baketa sugerira da se sagledaju pouke i primjeri iz drugih europskih država, posebice iz Francuske, Švedske i Njemačke, koje pokazuju da je sustavan, inkluzivan i vrijednosno utemeljen pristup građanskom odgoju ne samo moguć već i nužan ako Hrvatska želi razvijati politički kompetentne i odgovorne građane i građanke.
Za bolji GOO, Hrvatska bi mogla slijediti francuski model Građanskog usmjerenja. To podrazumijeva uvođenja zasebnog, obveznog predmeta, čime bi se osigurala jednakost pristupa i standardizirani sadržaji. Značajna pozornost treba biti usmjerena na uključivanje učenika strukovnih škola, osobito trogodišnjih programa, koji su trenutačno gotovo u potpunosti isključeni iz građanskog obrazovanja.
Koristan bi nam bio i švedski model “demokratske misije škole” koji se fokusira na demokratsku kulturu u praksi - od učeničkih vijeća, preko participativnog odlučivanja, do svakodnevnih odnosa u školi. Hrvatski kurikulum bi trebao jače naglasiti ovaj pristup i osigurati razvoj školskih okruženja u kojima učenici aktivno sudjeluju u donošenju odluka i vježbaju demokratske procese.
U konačnici, njemačko iskustvo s “učenjem zalaganjem u zajednici” može poslužiti kao inspiracija za implementaciju projektno orijentiranog učenja koje povezuje nastavni sadržaj s angažmanom u lokalnoj zajednici. Hrvatski kontekst bi mogao integrirati ovaj model unutar postojećih predmeta ili kroz izborne module, pri čemu bi suradnja s organizacijama civilnog društva i lokalnim zajednicama bila ključna komponenta.
Iako se ovi modeli razlikuju, svi su usmjereni ka cilju kojem treba i Hrvatska težiti, a to je aktivno, kritičko i odgovorno sudjelovanje u demokratskom društvu.
