Navikli smo već kroz mandate na najšire lepeze odnosa predsjednika Vlade i predsjednika Republike prema novinarima koji s njima ne opće iz puke dosade, dokolice ili razbibrige, nego kao glas javnosti koji im je dužan podastrijeti sve relevantne činjenice i postaviti sva pitanja za koje je javnost zainteresirana.
Prodefilirao je tu čitav spektar relacija i emocija dvojice najvažnijih dužnosnika u zemlji – od poštovanja, uvažavanja, razumijevanja do podcjenjivanja, izrugivanja, ponižavanja, vrijeđanja pa i svađa s novinarima pred kamerama. Anali bilježe i poneki, doduše, rijedak slučaj zabranjivanja novinaru da dođe na press-konferenciju. No, tako, manje-više izgledaju stvari u našoj političko-novinarskoj kasabi kada je riječ o narečenim dužnosnicima.
Poseban su slučaj, međutim, saborski zastupnici, izvjestitelji iz Hrvatskog sabora i njihova interakcija, u kojoj uvijek iza nekog grma čuče PR-ovci zaduženi za peglanje njihove slike u javnosti.
Poseban odnos 150 ljudi prema medijima
Kao nultu točku u ovom zapisu treba imati na umu da je riječ o ljudima koji, ni krivi ni dužni, nit' kopali nit' orali, zarađuju između četiri i pet tisuća eura mjesečno, a, onako po duši govoreći, nekima od njih bi čovjek na ulici dao za kiflu koliko odišu beznačajnom, nevažnom, nezainteresiranom i ignorantskom arijom. Čovjeku dođe prosto milo kada tu izgubljenu saborsko zastupničku čeljad vidi kako se muva tamo gdje joj nikako pripadati nije.
Zanemarite ovu sažalnu digresiju. Ipak je riječ o ljudima koji se na svom radnom mjestu ne moraju pojaviti niti sekunde u mjesecu kako bi dobili punu plaću i prateće prinadležnosti. Za razliku od većine vas koji za tu cifru morate krvavo rmbačiti četiri mjeseca.
Ista ta grupa od 150 radoholičara razvila je i poseban odnos prema medijima, za što smo velikim dijelom krivi i mi sami novinari, jer smo im to dopustili, u kojem oni medije razumiju kao svoju poslugu, pri čemu im žestoko sekundiraju PR agencije, bez kojih je malo tko od njih više u stanju samostalno izgovoriti dvoje proširene rečenice.
Uhapsilo tog dana visokog dužnosnika...
I da vam dočaramo taj šum u komunikaciji, evo izmišljenog primjera. Bezmalo koji dan uhapsilo visokog državnog dužnosnika, neovisno iz koje je grane vlasti i koja je stranka, a baš se nekako potrefilo da se taj dan obilježava Svjetski dan pčela koje su od iznimna značaja za održanje našeg ekosustava.
I kako to obično biva kad ima uhapšenih velikih zvjerki, novinari se nakupe u grozdovima i vođeni jednim od temeljnih novinarskih postulata "if it bleeds, it leads", na ulazu zaustavljaju doslovno svakoga kako bi dobili komentar vezan uz uhićenje.
Netko prozbori koju, uglavnom ovi iz manjih, nepostojećih, one-man-band strančica, netko ne, a ovi iz čije je stranke uhapšeni dužnosnik, najednom sazivaju konferenciju za novinare o Svjetskom danu pčela. Jer, znate, pa ekosustav, pa zaštita okoliša, pa globalno zagrijavanje i "nema pitanja izvan teme", sve da ne bi morali komentirati nepodopštine svog kompadrea.
'Dobar dan. Mi bismo dali izjavu'
Naravno da karikiramo i pretjerujemo, ali saborsko-medijska zbilja nije daleko. Već, evo, teče drugi mandat kako saborski zastupnici običavaju doći do novinara s: "Mi bismo dali izjavu", bez da ih je bilo tko zvao ili bilo što pitao, niti novinare zanima bilo što takvoga od njih. A kada saborski zastupnici za novinare sazovu konferenciju nazvanu "Političke aktivnosti", to je još i veći bombončić. To onda znači samo dvije stvari – ili pokušavaju ponovno reći ono što su već 73 puta izgovorili ili nemaju baš ništa za reći nego bi se samo malo slikali.
Međutim, kada je tema novinarima važna i k tomu još i škakljiva, e tada nigdje junaka, tada od sto glasa - glasa čuti nije. Novinari ih zovu, kontaktiraju njihove PR-ovce s objašnjenjem što im treba, presreću po hodnicima, ali: "Oni to danas ne bi komentirali" ili: 'U stranci ćemo dogovoriti tko će dati izjavu pa ćemo vam javiti." I, naravno, da na kraju nit' pisma, nit' razglednice, nit' izjave.
Novinari ne drežde u Saboru zato što bi im imponiralo druženje s narodnim poslanicima ili zato što bi bili oduševljeni njima dražesnima, takvima kakvi jesu, nego zato što rade svoj posao, izvještavaju javnost o ključnim temama toga dana. A ovi niti to ne razumiju, ili se prave grbavi, jer novinarima je rok uvijek "jučer". Oni bi o tome drvili tek za tri dana, dok izrecitiraju teme koje su im za taj dan napisali PR-ovci koji onda, nakon što im to - naravno - nitko ne objavi, završe na sedativima i olajavanju glupih novinara koji ništa ne razumiju. A oni su si, eto, baš za taj dan lijepo zacrtali da ih mediji budu puni baš na tu temu.
Što kad nekoga uhite?
To vam izgleda ovako. Uhapse Josipa Dabru, novinari već od rane zore kampiraju na ulazu u Sabor i traže komentar od predstavnika svih stranaka. Ovi iz nepostojećih strančica uvijek su spremni za mikrofone, jedva čekaju da ih netko nešto pita. Ljevica se snebiva, HDZ-ovci upućuju na DP-ovce, DP-ovci se nakon dužeg čekanja pojave sa stavom "ali nije ni centa oštetio proračun". To, koliko god da je nepametan odgovor, ali je ipak legitiman.
Onda uhapse Barbaru Antolić Vuporu. Sitnež je opet prva pred mikrofonima, HDZ tu fol 'ne bi likovao, ali "neka institucije rade svoj posao", a SDP-ovce moraš čekati prvo dok im stigne mišljenje iz centrale, pa da se netko nevoljko dogega pred novinare i procijedi nešto potplasirano na IQ-ljestvici.
Ili, uhapse Milu Kekina. Tim povodom izredaju se sitnež i desnica. SDP-ovci nešto promrmljaju sebi u bradu, nezadovoljni što ih to uopće pitamo i onda načekavanje cijelog Kluba Možemo da svi stanu pred kameru, demonstriraju jedinstvo i zajedništvo, pa udare puni školski sat o "zanimljivom političkom tajmingu". Slično je bilo i kada se uhićivalo i u aferi Hipodrom.
Novinari su na usluzi javnosti, ne političarima
Zastupnici, iz ovoga vam je valjda jasno, novinare razumiju kao svoju uslužnu djelatnost. Zovu ih samo kada oni nešto trebaju, a zanima li nešto novinare, odjednom nemaju nikoga za komentar. Što je i točno. Nerijetko će se neki od PR-ovaca ili službenika nekog zastupničkog kluba neslužbeno požaliti da većina njihovih zastupnika ne želi davati izjave.
Nižepotpisana je nedavno trebala komentar na neku temu od jednog viskopozicioniranog zastupnika, kako u Saboru, tako i u njegovoj stranci, na što je ovaj reagirao s: "Jooooj, nemoj mene!" Pa mu je uzvraćeno s: "Ne misliš li ti da bi za pet tisuća eura koliko te plaćamo trebao medijima dati barem jednu do dvije izjave godišnje?" Pa mu je na to uletjelo tupilo od nekuženja. Ali će se zato rado i nerijetko iznebuha dovući do novinarske sobe s "ja bih dao izjavu".
To, naravno, radi po naputku svog PR-a, koji također ne kuži da novinari nisu uslužna djelatnost političarima nego javnosti. Shvatili ste, dakle, da ovdje s jedne strane imamo zastupnike i njihove PR-ovce s "mi bismo dali izjavu" (kada ona u pravilu nikome nije važna ni potrebna) i s druge novinare koji teško, a nerijetko i nikako dolaze do izjava kada je situacija čupava.
Sve bi bilo puno poštenije, lakše i jednostavnije kada bi svi uključeni razumjeli da posao u kojemu smo upućeni jedni na druge, nije jednosmjerna ulica nego je nužna suradnja. Jer, ako još nisu shvatili, novinarima je, umjesto bježanja i sakrivanja, sasvim legitiman odgovor i: "Nemam komentara."
***
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Parlametar.hr, digitalne platforme Gonga za praćenje rada saborskih zastupnica i zastupnika. Intervjue i komentare piše iskusna saborska izvjestiteljica Sandra Bartolović. Izneseni stavovi i mišljenja u članku su autoričini i ne odražavaju nužno Gongove stavove.
Sandra Bartolović bavi se političkim novinarstvom od početka 1990-ih. Od tada je sustavno pratila, izvještavala, analizirala i komentirala političke procese, stranke, izbore na svim razinama, rad Sabora, Vlade i Ureda predsjednika za Glas Slavonije, Vjesnik, Media servis, Nacional, Poslovni dnevnik, neprofitni portal Forum.tm i Hinu, u svim novinarskim formama, od vijesti preko intervjua do kolumni. Predbilježite se na Parlametar bilten OVDJE i dobivajte na jednom mjestu sve važne informacije o tjednim raspravama sabora te temama kojima se bave!
