Preferencijalni glasovi: Kako stranačke elite varaju građane

18. lipnja 2024.
Preferencijalni glasovi: Kako stranačke elite varaju građane 1
Foto: HINA/Gong

U Hrvatskoj je postalo uobičajeno da se i oni koji nemaju namjeru ući u parlament kandidiraju na izborima, kako bi navodno osnaživali stranačke liste. Gong smatra kako političke stranke i političari izigravaju volju birača zloupotrebljavajući institut preferencijskog glasa, odnosno mogućnost da birači odlučuju o tome koje od ponuđenih stranačkih kandidata žele za svoje predstavnike.

Umjesto da se jača veza birača i zastupnika i utjecaj građana u odnosu na stranačko vodstvo, povjerenje građana dodatno se narušava  nuđenjem opcije izražavanja svoje preferencije koju se zatim potpuno zanemari, te se kandidati i vodstva stranaka zapravo oglušuju o glas birača. 

Na nedavnim EU izborima premijer Andrej Plenković osvojio je daleko najviše preferencijskih glasova - preko 100.000, bio je prvi na listi HDZ-a i - nije imao nikakvu namjeru zaista otići u Europski parlament i tamo biti obični eurozastupnik. Po završetku izbora i sam je rekao kako je on jedini uz talijansku premijerku Giorgiu Meloni bio nositelj liste svoje stranke na europskim izborima i da se “to pokazalo dobrim potezom”, kojim je svojoj stranci osigurao dva mandata više nego 2019 godine.

(*Za mobilne uređaje infografika je prilagođena za položeni prikaz. Infografici možete pristupiti i preko ovog linka., kao i u članku "Preferencijalni glasovi na izborima: Tko ne bi ušao u EU parlament da su vrijedile Gongove preporuke?", objavljenom na Gong.hr 10. lipnja 2024.)

Javnost su jednako tako zaintrigirali slučajevi Romane Jerković Kraljić, koja je sa 0.52% glasova svoje liste, odnosno 1.005 glasova birača, ušla u Europski parlament jer je bila treća na listi, te Ivane Kekin, koja je dobila 11.307 preferencijskih glasova, ali odlukom vrha stranke umjesto nje u Bruxelles ide prvi na listi Možemo! - Gordan Bosanac.

Svrha uvođenja preferencijskog glasa bila je da se poveća demokratičnost izbora, te da birači mogu nagraditi one pojedince za koje smatraju da su to svojim radom zaslužili. Stranke su te koje oblikuju liste, no građanima je dana sloboda da kandidate unutar nje biraju po svome nahođenju.

Dok se Gong u skladu s dobrim praksama širenja demokratičnosti zalaže za uvođenje tri preferencijska glasa i spuštanje praga na 5%, hrvatske stranke ne poštuju niti postojeću praksu već je zaobilaze i koriste svoje istaknutije članove kao promidžbeni alat na kandidacijskim listama, umanjujući demokratičnost izbornog sustava i kontrolu birača nad onima koji ih predstavljaju u parlamentima. Desetak godina i četiri izborna ciklusa kasnije, i na nacionalnoj i na europskoj razini, napravili smo kratku analizu kako se institut preferencijskog glasa koristi u Hrvatskoj.

Preferencijalno glasanje prvi je put uvedeno na izborima za Europski parlament 2013. godine, a od izbora 2015. godine primjenjuje se i na izborima zastupnika u Sabor. Ideja iza preferencijskog glasovanja je povećanje razine transparentnosti i demokratičnosti postupka odabira kandidata za parlamentarne izbore. Birači mogu glasati za konkretnog kandidata s kandidacijske liste bez obzira na njegov poredak na listi što dovodi do veće zainteresiranosti birača za izborni proces i u konačnici veći odaziv birača. Uvođenje preferencijalnog glasanja ima  i veliku simboličku vrijednost kao čin kojim politička elita samoinicijativno jača glas građana u izbornom procesu.

Iako su europski izbori privukli više pažnje na ovu temu, slična situacija bila je i na izborima za Sabor, te ukazuje na isti problem načina korištenja instituta preferencijskog glasa. Naime, ukupno 35 od 151 novoizabranih zastupnica i zastupnika u Hrvatski sabor dalo je ostavku ili stavilo mandat u mirovanje zbog obnašanja dužnosti koja je nespojiva sa zastupničkom dužnošću, pa su u Sabor umjesto njih išle njihove zamjene.

(Infografici možete pristupiti i preko ovog linka)

Nespojive dužnosti su one pozicije koje se ne mogu izvršavati paralelno s predstavničkim mandatom, poput župana, gradonačelnika Zagreba, ministra, suca, državnog odvjetnika, člana uprave trgovačkog društva, itd. U mirovanje su svoje mandate stavili 15 ministara i dva državna tajnika, što je opravdano te štoviše, njihovim ulogama u izvršnoj vlasti daje legitimitet stečen glasovima građana.

Troje europarlamentaraca - Biljana Borzan s 9.585 glasova odnosno 18,77%, Fred Matić s 12.419 ili 35,81% i Mislav Kolakušić s 8.364 ili 39,01% glasova svoje izborne liste, također su bili odabrani od strane građana, ali su tu čast jednostavno iskoristili kako bi pomogli svojim stranačkim listama, bez ikakve namjere sjedenja u Saboru naredne četiri godine. Još 14 novoizabranih saborskih zastupnika svoje mandate je stavilo u mirovanje zbog obnašanja dužnosti župana i zamjenika župana, odnosno gradonačelnika i zamjenika gradonačelnika grada Zagreba, dok HDZ-ov Josip Ostrogović obnaša sa saborskim mandatom nespojivu dužnost u Upravi ACI-ja.

Svi oni su na tim nespojivim funkcijama bili i prije izbora za Sabor i znali su da nemaju namjeru napustiti te pozicije. Zbog osobnih razloga mandate su zamrznuli Mario Radić iz Domovinskog pokreta i Ivica Puljak iz Centra. Kada se zbroje preferencijski glasovi kandidata koji nisu otišli na funkcije za koje su se “kandidirali” i za koje su im građani uistinu dodjelili povjerenje, na europarlamentarnim i parlamentarnim izborima radi se o gotovo 250.000 glasova biračica i birača koje su stranke i političari potpuno zanemarili i odbacili, ali stranačke mandate zadržali.

Dok je Mislav Kolakušić zbog nespojivosti svog mandata u Europskom parlamentu s onim u Saboru odabrao odbiti svoj mandat u Saboru, zbog čega je sada ostao bez obje pozicije, ostali su svoje mandate stavili u mirovanje.

Kada zastupnik stavi mandat u mirovanje zbog vlastitih razloga, ne može ga aktivirati sljedećih šest mjeseci, no kada ga zamrzne zbog nespojive dužnosti, može ga ponovno aktivirati čim ista završi. To znači kako saborska fotelja sljedeće četiri godine stoji na raspolaganju kao rezerva svima onima koji iz bilo kojeg razloga izgube svoje nespojive dužnosti. Stranke su u mogućnosti na ovakav način koristiti preferencijalno glasanje, jer ih zakon u tome ne spriječava.

Što ako kandidat odustane: različita pravila za Sabor i Europski parlament; za stranke i koalicije

Dok u Zakonu o izborima zastupnika u Hrvatski sabor izričito piše kako zastupnik može za vrijeme trajanja mandata prihvatiti obnašanje dužnosti koja se smatra nespojivom dužnosti, u Zakonu o izboru članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske stoji kako članu Europskog parlamenta prestaje mandat prije isteka vremena na koje je izabran ukoliko za vrijeme trajanja mandata prihvati obnašanje dužnosti koja se smatra nespojivom, zbog čega je, kako je prethodno spomenuto, Kolakušić bio prisiljen birati između dva parlamenta.

S druge strane, Tomislav Tomašević i njegovi zamjenici, kao i mnogobrojni HDZ-ovi župani, kandidiraju se za Sabor i po nekoliko puta, bez imanja namjere sudjelovanja u radu istoga. Još jedna razlika između ovih dvaju izbora je u tome što kod izbora za Sabor stranke imaju slobodu za zamjenika zastupnika postaviti bilo kojeg neizabranog kandidata s iste liste, dok u izborima za Europski parlament člana izabranog na listi mora zamijeniti ili kandidat s najviše preferencijskih glasova ili sljedeći na listi.

Zanimljivo je i kako se Zakon o izborima zastupnika u Sabor razlikuje za političke stranke i za nezavisne liste. Naime, dok je političkim strankama ostavljena sloboda da biraju bilo kojeg neizabranog kandidata s iste liste s koje je izabran i zastupnik, za nezavisne liste je zadano kako zastupnika zamjenjuje prvi sljedeći neizabrani kandidat s liste.

Stranke imaju prednost nad preferencijskim glasovima birača i kada se radi o koalicijskim  izbornim listama. Primjer toga se dogodio nakon parlamentarnih izbora 2020. godine. Tada je umjesto Ruže Tomašić kao njena zamjena u Sabor ušao Marko Milanović Litre, koji je dobio 19 glasovab. Na istoj koalicijskoj kandidacijskoj listi nalazio se i Robert Pauletić koji je osvojio 3.907 preferencijskih glasova i prešao prag od 10%, ali zbog toga što

Zakon daje prednost stranačkim kolegama nad glasovima birača nije postao zastupnik, unatoč neupitno većem izbornom legitimitetu. Ponovno, ta cijela problematična situacija je i nastala zbog toga što se Ruža Tomašić, kao zastupnica u Europskom parlamentu, kandidirala za izbore za Sabor bez stvarne namjere sudjelovanja u njemu, što je još jedan primjer negativne prakse koja proizlazi iz zloupotrebe instituta preferencijskog glasa, te se želje biračica i birača zanemaruju nauštrb stranačkih interesa.

Što to znači u praksi?

Stranke stavljaju na liste zvučne kandidate kako bi privukli birače, no to je lažna promidžba kojoj treba stati na kraj. Uostalom, zvučni kandidati i vodstvo stranke u kampanji mogu podržavati kandidate na druge načine, mogu im biti podrška u kampanji bez da svjesno varaju biračice i birače fingirajući namjeru rada u parlamentu.

Budući da veliki postotak građana na izborima koristi institut preferencijskog glasa, te su već četiri ciklusa parlamentarnih i europarlamentarnih izbora provedeni koristeći ga, nužno je ozbiljno se osvrnuti na njegovu provedbu kako građanke i građani ne bi bili obeshrabreni od korištenja svog prava, a svemoć stranaka u zloupotrebi svojih prava bila obuzdana.

Poštivanje preferencijalnog glasa i kandidiranje onih kandidata za koje stranke uistinu žele da sjede u saborskim klupama dugoročno bi bilo na korist ne samo građanima i razvoju demokratske kulture u Hrvatskoj, već i samim strankama. Novi kadrovi bi tada bili od veće važnosti negoli su sada, te bi se stranke na vrijeme spremale za smjenu generacija, više ulagale u stvaranje novih i boljih kandidata, te time bolje osiguravale i vlastiti razvitak. Lažno postavljanje već iskušanih kandidata dovodi do zatvaranja stranaka u sebe same, i doprinosi osjećaju njihove distanciranosti od želja i interesa građanki i građana, što nije dobro ni za njih ni za društvo u cjelini. 

Gong se dapače zalaže za jačanje utjecaja birača povećanjem preferencijalnih glasova na 3 uz smanjenje praga s 10 na 5%, no prije svega za poštivanje stvarne svrhe i smisla ovog instituta, uvedenog kako bi građani imali kontrolu nad stranačkim preferencijama. Dok je slobodan izbor stranaka kreiranje samih lista i odabir kandidata koje će uvrstiti na njih po njihovim proizvoljnim unutarnjim odnosima i dinamikama, preferencijski glas je uveden upravo kao korektiv uskih unutarstranačkih interesa.

Građanima je dana sloboda kako bi kaznili ili nagradili one kandidate koji su se svojim radom ili manjkom istog istaknuli, pa tako imamo primjere kandidata nisko na stranačkim listama, kojima su građani nagradili njihov trud i rad u predstavljanju interesa građana. Glavna funkcija predstavničke demokracije je prestavljanje građana, ne interesa stranaka i njihovih predsjednika. Kao što mjesto u Saboru predstavlja najvišu zakonodavnu funkciju i odgovornost za zastupanje interesa građana, a ne natjecanje u popularnosti i korištenje kao rezervne funkcije.

Preferencijalni glasovi: Kako stranačke elite varaju građane 2
chevron-right