Veljko Krulčić: Zašto je General bankrotirao (1)

11. travnja 2023.
Veljko Krulčić: Zašto je General bankrotirao (1) 1

Ekipa najambicioznijeg i najskupljeg hrvatskog filma (i tv serije) od 1991. naovamo, General scenarista, redatelja i producenta Antuna Vrdoljaka raspolagala je s budžetom od najmanje 19,62 milijuna kuna „živog novca“, odnosno 2,6 milijuna eura (bez iznosa koji su joj donirale ili sponzorirale privatne tvrtke; bez vrijednosti „ulaganja“ Ministarstva obrane RH – čija „logistička potpora“ u tržišnom poslovanju bi zasigurno vrijedila više milijuna kn; kao i bez prihoda ostvarenih od kino-distribucije).

S obzirom da nismo uspjeli doći do producentove tzv. završne i cjelovite financijske rekapitulacije projekta General, do te brojke došli smo vlastitim višemjesečnim istraživanjem.

Tijekom bavljenja ovom temom susretali smo se s brojnim i raznovrsnim „otporom“, ali doživljavali i prijateljske „sugestije“ znanaca iz domaćeg filmskog establishmenta – kako ovo što radimo nema smisla, da je to tempi passati – ništa se „više“ ne može napraviti, a zapravo da možemo učiniti štetu našem filmu i kinematografiji u cjelini ako se pokaže ono o čemu se sumnja i o čemu se potiho priča u našoj filmskoj zajednici već godinama – da se radilo o „mutnim radnjama“, o „filmskom bankomatu“ i slično.

Naravno, odustajanje nije dolazilo u obzir – jer smatramo da javnost ima pravo znati okolnosti, pa i razloge što je film s takvim budžetom otišao u „stečaj“, što je „bankrotirao“. Osim toga, držimo se Krležine mudrosti i poput njega smatramo da je „govoriti (ili pisati) o starim sramotama, uvijek poučno“. Naravno, uvjetno rečeno – ako se ispostavi da je uistinu riječ o sramotnim postupcima koji su doveli do završnog „financijskog tsunamija“.

Za razliku od našeg izračuna, Kiklop film je u jednom svom izvještaju (od 8. travnja 2019.) kao ukupnu financijsku vrijednost Generala naveo cifru od 17,57 milijuna kuna.

U naš izračun od 19,62 milijuna kuna, uz sredstva javnih tijela, koprodukcijskog udjela (150 tisuća kn), uključili smo i kredit od 1,75 milijuna kuna koji je Kiklop film dobio za Generala od Privredne banke Zagreb, očito ga je i potrošio, ali ga nije i – vratio!

S obzirom na budžet kojim se raspolagalo, autorima i ekipi filma (čiji je pedigre u hrvatskoj kinematografiji nesumnjivo bio „vrhunski“ ili „vrlo dobar“) nije trebalo nedostajati ni „ptičjeg mlijeka“ tijekom realizacije Generala, odnosno i u novčanom smislu sve pretpostavke za dobar film su postojale.

Danas pak – s distance od nekoliko godina – summa summarum možemo ustvrditi da će u nekim budućim povijestima kinematografije i televizije s naših prostora projekt General u višestrukom smislu (estetskom, produkcijskom i svakom trećem) biti tretiran kao fijasko.

Za samog Antuna Vrdoljaka (koji se za života često pozivao na Miroslava Krležu, uostalom i jedan od kreativnih vrhunaca karijere svakako mu je film Glembajevi) – u njegovoj biografiji i filmografiji će predstavljati „crnu rupu“, ali – bojimo se – i „sramotan“ oproštaj od malih i velikih ekrana.

Producentska kuća Kiklop film koja je proizvela Generala završila je u stečaju s dugom od „nevjerojatnih“ 3,7 milijuna kuna, a u stečaju je završila i tvrtka AMV produkcija (s dugom nešto manjim od milijun kuna), koja se predstavljala kao producent Generala, na račun čega su na njen račun neke županije, gradovi, tvrtke… uplaćivali stotine tisuća kuna.

Direktor Kiklop filma je Andrija Vrdoljak, a direktor AMV produkcije je njegov brat Marko Vrdoljak – oboje su sinovi Antuna Vrdoljaka i oboje su prisutni u našoj kinematografiji desetljećima.

Za novce koje su u minusu ostavile tvrtke Kiklop film i AMV produkcija mogao se snimiti još najmanje jedan (s vrlo dobrim honorarima svima koji bi u njega bili uključeni), a vjerojatno i dva dugometražna igrana filma.

Devedesetdvogodišnji Antun Vrdoljak nesumnjivo je jedan od onih filmaša koji su – u punom značenju te riječi – obilježili hrvatsku kinematografiju. Štoviše, među onima je (a takvih baš i nema previše) koji su višedesetljetnom dugotrajnošću djelovanja, ali i svojim kvalitetama i političkom pozicioniranošću, na ovaj ili na onaj način bili u prilici da „usmjeravaju“ njezine tokove i smjerove.

Podsjetimo se, Vrdoljak je aktivno prisutan na filmu punih šest i po desetljeća, od 1957. – i glumačkog nastupa u Nije bilo uzalud redatelja Nikole Tanhofera – do danas.

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bio je jako dobar, važan i iznimno popularan glumac hrvatske i jugoslavenske kinematografije. Ilustracije radi, prisjećamo se njegovih nezaboravnih uloga u filmovima H-8…, RatVetar je stao pred zoruDružba Pere Kvržice… Sam je bezbroj puta ponavljao anegdotu kako ga je razdragana publika na pulskom festivalu nakon projekcije nosila od Arene do hotela Riviera i pritom da ga je netko od te iste publike i – opljačkao.

Sedamdesetih i osamdesetih godina Vrdoljak je režirao desetak igranih filmova (za većinu je i napisao scenarij), od kojih je barem polovica njih (Kad čuješ zvonaU gori raste zelen borPovratakKiklopGlembajevi) ostavila neizbrisivi trag. Ne samo u kolektivnoj memoriji, nego i u stručnoj javnosti, kod kino-gledatelja, ali i kod žirija filmskih festivala. Tada su nastali i njegovi značajni dokumentarci o likovnim umjetnicima, kao i velemajstorski reklamni spotovi (npr. „Bronhi – lakše se diše“).

Nakon političkih i društvenih promjena, na samom početku 90-ih, Vrdoljak je filmsko stvaralaštvo i umjetnost zamijenio bavljenjem visokom politikom pod skutama HDZ-a (za vrijeme rata bio je i direktor HRT-a). Što god radio, pa bio to i angažman u Hrvatskom olimpijskom odboru, kinematografiju nije zanemarivao. Istina, njome se bavio kao svojevrsna „siva eminencija“, savjetnik ministra. I da ne bude zabune, učinio je Vrdoljak tada i podosta dobrih stvari, pogotovo za redatelje koji su ulazili ili su tek bili ušli u kinematografiju (Brešan, Nola, Sviličić…). Bio je i žestoki protivnik privatizacije Jadran filma.

Antun Vrdoljak se filmu vratio početkom 2000-ih sa Dugom mračnom noći, projektom (filmom i tv-serijom) koji je izazvao podijeljene reakcije.

I kada se nekako pretpostavljalo da će mu to biti testamentarni projekt, prije deset, možda koju godinu više, Vrdoljak je rekao da još nije „zatvorio“ svoju „redateljsku knjigu“, nego da radi na scenariju filma i serije o životopisu Ante Gotovine, projektu kojim će ujedno sublimirati domovinski rat.

Istodobno je otkrio da jedino svog zeta Gorana Višnjića vidi u ulozi Gotovine, pa je Višnjić i odlazio u Hagg da osobno svjedoči suđenju našem generalu.

Antun Vrdoljak je naposljetku i snimio film (i istoimenu tv-seriju) jednostavno naslovljen General, makar će većina osoba iz filmske i televizijske branše, njegovi prijatelji i kolege, ali i oni iz javnog života kazati da bi „šjor Tončiju“ bilo „daleko bolje da ga nije snimio“.

Najmanji je problem u tome što se General percipira kao „obiteljski“ projekt (što je ipak možda i malo pretjerivanje), jer su neki od Vrdoljakovih najvažnijih kreativnih suradnika bili uz Višnjića njegovi sinovi: Vjekoslav – snimatelj, Andrija – izvršni producent, Marko – pomoćnik redatelja, pa unuka Ana – asistentica kamere.

Uz Višnjića, na Generalu je, nema sumnje, bio okupljen hrvatski glumački dream team – Mustafa Nadarević, Tarik Filipović, Rene Bitorajac, Goran Navojec, Ivo Gregurević, Nataša Janjić, Borko Perić; kao gost američki glumac Armand Assante; a i ostali su kreativni suradnici prestižna imena u svojim profesijama: Siniša Leopold – kompozitor, Mario Ivezić – scenograf, Alfred Kolombo – montažer, Vedrana Rapić – kostimografkinja, Snježana Gorup Ana Bulajić Črček – majstori maske, Ivica Drnić – zvuk, itd, itd…

General je neočekivano slab film po estetskim mjerilima (puno slabiji od prethodnog Vrdoljakova ostvarenja, Duga mračna noć), staromodno režiran, u dobrom svom dijelu je dosadnjikav i suhoparan.

Zbog afere koja je naknadno nastala („velikih“ i brojnih dugova, apsolutne netransparentnosti, kao i niza „sumnjivih“ radnji u financijskom dijelu produkcije ), General je napravio nepopravljivu štetu cijeloj nacionalnoj kinematografiji (pa i kulturnom životu i stvaralaštvu u cjelini). I dao je argument više (ili „krunski dokaz“) onima koji smatraju da se u našem filmu događaju iste ili slične stvari koje se događaju u društvu.

Zašto je General svog producenta otjerao u stečaj, kako je moguće da je dio filmskih djelatnika i filmskih tvrtki na kraju ostalo bez svog zavrijeđenog honorara ili da nisu u mogućnosti da naplate svoje (odrađene) usluge?

U produkciji hrvatskog filma (ali, tako je i u cijelom svijetu, da ne bude zabune) postoji temeljno pravilo: s koliko se novaca raspolaže – toliko se troši. Postoji knjiga snimanja, postoji financijski plan, znaš koji ti je budžet na raspolaganju.

Pitanje svih pitanja glasi: kako je moguće da producentska kuća Kiklop film – osnovana zbog produkcije Generala, koji je po mnogo čemu imao status „državnog projekta“, s budžetom od dvadesetak milijuna kuna, s popriličnom gledanošću u kinima – 75 tisuća kupljenih kino-karata i kino-utrškom od 2,5 milijuna kn – tako završi?

Odnosno, zašto je producent trošio više (zapravo „puno više“) novaca nego što je imao na raspolaganju?

Da li se prema novcu koji je imao na računu odnosio u maniri „dobrog gospodara“ ili kao „pijani milijunaš“?

Dakle, radi li se o nesposobnosti producenta, ili je Kiklop film možda svjesno poslan u stečaj? Ili je riječ o nečem trećem? Možda su producenti imali najbolje namjere, sve su učinili u skladu s profesionalnim standardima, ali se dogodila „viša sila“?

Usput rečeno, još za vrijeme premijere i kino-distribucije pojedini su novinari i kritičari više-manje direktno, ili barem između redaka, izražavali čuđenje što i s tako velikim budžetom, General u nizu scena izgleda „siromaški“.

Gornje pitanje povod je ovom novinarskom istraživanju kojim sam pokušao otkriti (ili da se barem približim otkriću) ukupnost budžeta, pogotovo javnih sredstava; zatim, na što su se točno „trošila“ dobivena javna sredstva, ali i traženje odgovora na pitanje – da li možda, osim producenta, dio krivice za stečaj Kiklop filma i za dugovanja koja je iza sebe ostavio General pripada i javnim tijelima, HRT-u, HAVC-u, Gradu Zagrebu (uredu za kulturu), kao i ostalima iz javnih tijela koji su dodjeljivali sredstva?

Naime, u većini ugovora koja su tijela javne vlasti sklopila s producentom Generala postoji članak koji producenta obavezuje na dostavu financijskog izvještaja u kojem su trebala biti jasno dokumentirane stavke o trošenju svih dobivenih sredstava (s ugovorima, računima i bankovnim izvodima); a kod najvećih/najvažnijih sufinancijera (HAVC, HRT, Grad Zagreb) članak ili stavak da ta tijela imaju pravo „nadzirati korištenje sredstava u skladu s financijskim planom“ (ili slično), te da imaju pravo čak i otkazati ugovor ukoliko se sredstva ne koriste u skladu s financijskim planom“.

Prvo što nas je iznenadilo – u papirima koji su nam dostavljeni nismo našli izvještaj Kiklop filma sa završnom i cjelovitom financijskom rekapitulacijom projekta, koja bi obuhvatila kompletan trošak Generala, radilo se to o 15, 17 ili 19 milijuna kuna.

Istražujući, bez obzira na raznolikost i brojnost financijske dokumentacije, uspjeli smo koliko-toliko rekonstruirati „financijski dio“, te smo, gledajući i komparirajući izvještaje koje je Kiklop film poslao HAVC-u, HRT-u (pa i Gradu Zagrebu) došli do neočekivanih, pa i nevjerojatnih „otkrića“ – u jednom dijelu tih izvještaja navodili su se, odnosno preklapali isti troškovi (u sveukupnim milijunskim iznosima, od kojih prosječnog hrvatskog građanina „boli glava“).

Ništa manje iznenađenje jest otkriće da su pojedini gradovi i tvrtke sufinancirali ili sponzorirali projekt General ne putem Kiklop filma, nego kroz tvrtku AMV produkcija koja se – imamo dojam – „lažno“ deklarirala kao producent filma i serije, jer nje nema na špici serije.

Na Hrvatskoj televiziji koja je financirala seriju kažu da nisu upoznati s AMV produkcijom i da su pravni odnos imali isključivo s Kiklop filmom.

Ponavljamo, direktor AMV produkcije je ranije spomenuti Marko Vrdoljak, sjedište tvrtke je bilo na adresi Dobri dol 26 a (u najbližem susjedstvu adrese na kojoj stanuje Antun Vrdoljak), ali prema dostupnim podacima iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu ne postoji nikakva pravna povezanost između Kiklop filma i AMV produkcije.

Obiteljska povezanost je tu nebitna!

Da je kojim slučajem AMV produkcija bila dijelom grupe Kiklop filma to bi se moglo i razumjeti i pravno bi možda bilo ispravno, no ovako budi razne sumnje.

Stečajni upravitelj Kiklop filma Valentin Jakovac je iz poslovne dokumentacije utvrdio kako je tvrtka svom direktoru Andriji Vrdoljaku pozajmila 450 tisuća kuna, njegovoj supruzi Ivani Vrdoljak (u javnosti poznatijoj kao pjevačica Vana) 100 tisuća kn, te Mediteran filmu (čiji je direktor i vlasnik Andrija Vrdoljak) 47 tisuća kn, a koje nisu vraćene Kiklop filmu.

Isto tako, stečajni upravitelj je ustvrdio kako je u razdoblju od 2016. do 2019. (dakle, tijekom četiri godine) Kiklop film imao gotovinske transakcije, na način „skoro svakodnevnog podizanja na bankomatima iznosa do 5 tisuća kn“, te da „nije utvrdio njihovu namjenu korištenja“.

Iz bankovnih izvoda za 2016. koje je Kiklop film dostavio Gradu Zagrebu, vidljiva su brojna dizanja po 5 tisuća kn s bankomata koji se nalazio u Ljekarni u ulici Dobri dol br. 49.

Prije nego se posvetimo mini-kronologiji slučaja General, navodimo da na špici tv-serije koja se prikazivala na HRT-u stoji sljedeća atribucija najodgovornijih osoba sa stajališta produkcije: producenti – Antun Vrdoljak i Goran Višnjić, izvršni producent – Andrija Vrdoljak.

Antun Vrdoljak je naveden kao scenarist i redatelj, dok je na odjavnoj špici uz njegovo ime piše još: „scenarij, dijalozi i karakterizacija likova“.

Prema podacima Trgovačkog suda u Zagrebu tvrtka Kiklop film osnovana je 12. ožujka 2015. s minimalnim kapitalom od 20 tisuća kn. Osnivači su otac i sin Vrdoljak, Antun i Andrija. Andrija Vrdoljak je direktor. Kiklop film je registriran za cijeli niz poslovnih aktivnosti, ali je vjerojatno da je ponajprije, a možda i isključivo, osnovan zbog projekta General. Sjedište je bilo na Dobrom dolu 26 (podatak iz javnog Registra Trgovačkog suda u Zagrebu), a na toj adresi je i stan Andrije Vrdoljaka. U međuvremenu Andrija Vrdoljak je promijenio svoju adresu – opet prema javno dostupnim podacima (Trgovački sud u Karlovcu, predmet – stečaj Kiklop filma) – godine 2021. bio je prijavljen u ulici Horvatovac (u Zagrebu).

U svim dopisima, pa i u izvještajima koje je u ime Kiklop filma slao javnim tijelima, Andrija Vrdoljak se navodio kao direktor i producent.

U jednom od dopisa Andrije Vrdoljaka prema Milanu Bandiću, gradonačelniku Zagreba, saznajemo da je serija General prijavljena na „natječaj HRT-a za audiovizualnu djelatnost vanjskih produkcija u ožujku 2015. godine“.

Dakle, osnivanje Kiklop filma vremenski se poklapa s natječajem HRT-a, te skorašnjim natječajem HAVC-a (čiji je rok bio studeni 2015.).

U prvoj polovici 2015. na vlasti je bio SDP s partnerima, a krajem godine održani su parlamentarni izbori. No, atmosfera u društvu i državi je cijele 2015. bila takva da je bilo izvjesno kako će se dogoditi promjena. Da će HDZ s partnerima postati parlamentarna većina i da će „desnica“ sastavljati novu vladu, što će se u koncentričnim krugovima kao „pozicija moći“ proširiti, na ovaj ili na onaj način, na mnoge javne institucije, uključujući i HRT, pa i na HAVC.

U svibnju 2016. – mjesecima nakon što su HDZ i Most preuzeli vlast od SDP-a, a ministar kulture RH bio je Zlatko Hasanbegović – HAVC je objavio rezultate svojega javnog poziva.

Najveće iznenađenje bile su odluke umjetničkih savjetnika, redatelja Dalibora Matanića i filmskog kritičara i tv-urednika Deana Šoše, da filmove „dobe“ i dva veterana naše kinematografije – Veljko Bulajić i Antun Vrdoljak (obojica u devetom desetljeću života), čiji su se scenariji, istina svaki na svoj način, bavili ratom. Bijeg do mora tematizirao je događaje iz Drugoga svjetskoga rata u Istri; General je tematizirao domovinski rat, a ujedno je bio predstavljen i kao „filmska biografija“ Ante Gotovine, karizmatičnog ratnika i zapovjednika.

Tada je HAVC ispod crte ostavio nove filmove Vinka Brešana, Arsena Antuna Ostojića, Pjera Žalice, Ivone Juke, itd, itd.

Za neke pratitelje zbivanja u našoj kinematografiji, te i takve odluke HAVC-a baš i nisu bile iznenađujuće.

Objašnjenje: nije isključeno da politika ima utjecaj na HAVC, na njegove odluke, te da se HAVC, dodijelivši sredstva Vrdoljaku (i Bulajiću), na neki način htio „osigurati“ kod desne vlasti.

Osim toga, oni koji desetljećima znaju Vrdoljaka kažu da on ne bi konkurirao na HAVC-ovu natječaju da nije znao, ili da nije pretpostavljao da će dobiti film.

Svima kojima prate hrvatsku kinematografiju nije nepoznato da su ondašnji ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar i Vrdoljak unazad dvadesetak godina bili na „ratnoj nozi“, da su se međusobno „obračunavali“ po novinama, televizijama; ali i podatak da je niz redatelja iz tzv. starije garde (uz izuzetak Rajka Grlića) na natječajima HAVC-a u pravilu ostajao „ispod crte“: Branko Ivanda, Edo Galić, Lordan Zafranović, Mladen Juran, pa dotad i sam Bulajić…

Hribarov nasljednik u stolici ravnatelja HAVC-a (od 2017. do 2019. godine), Danijel Rafaelić, imao je dijametralno suprotne relacije s redateljem Generala – više puta smo od njega čuli kako je „veliki fan i prijatelj Antuna Vrdoljaka i da ga je često posjećivao u njegovoj kući u Laščinskoj“. Da ne bude zabune, to su Rafaelićeve riječi prije nego što mu je radno mjesto postalo u Novoj Vesi.

Danas, sedam godina kasnije, imamo situaciju da se iza oba filma vuku repovi, sudski procesi i da će se to i nastaviti. Bulajićev Bijeg do mora snimljen je i montiran, ali još uvijek nije prikazan, jer nema sredstava za postprodukciju i za dio honorara glumačkoj i autorskoj ekipi.

Zatražili smo od Hrvoja Hribara da prokomentira razmišljanja da je HAVC 2016. i iz razloga političkog oportuniteta odobrio Generala, tim prije što se Vrdoljak s filmom prvi put prijavio na njegov natječaj… i odmah dobio sredstva, dok ostali filmovi u pravilu moraju najprije proći fazu razvoja scenarija, pa razvoja projekta i nakon toga se javljaju za proizvodnju.

Zanimalo nas je i je li Hribar, kao ravnatelj HAVC-a, imao bilo kakav upliv na odluke Dalibora Matanića i Dejana Šoše; tko je konkretno donio odluku da iznos potpore za Generala iznosi 4,2 milijuna kuna, a ne npr. pet ili tri milijuna kuna.

Nadalje, a s obzirom na sva kasnija događanja, pitali smo Hribara je li imao uvid u financijske izvještaje koje je Kiklop film dostavljao HAVC-u tijekom realizacije filma; ako je odgovor bio pozitivan – da li je imao tzv. “aktivan” odnos prema izvještajima ili ih je samo primio na znanje?

Naposljetku, upitali smo ga kako komentira činjenicu da je General, koji je de facto imao status “državnog projekta”, na kraju doživio sudbinu kakvu je doživio.

Na naša pitanja Hrvoje Hribar nije odgovorio, što je njegovo legitimno pravo, ali i sama šutnja je – znakovita!

Slična smo pitanja poslali i Deanu Šoši, ali konkretno – i da li je Hribar (ili netko drugi iz upravnog ili audiovizualnog vijeća HAVC-a) na bilo koji način utjecao na Matanićevu i njegovu odluku da odobre Generala; kako je riješio situaciju mogućeg „sukoba interesa“ – jer je zaposlenik HRT-a, a odlučivao je o filmu, za koji se je znalo da će se snimati i TV serija koju će sufinancirati HRT, o čemu je već bila donijeta odluka.

Isto nas je zanimalo saznati od g. Šoše, koliko se gotovi film General razlikuje od scenarija koji je odobrio za realizaciju; koji su bili njegovi argumenti da kolaudira film, odnosno da mu da “zeleno svjetlo” za prikazivanje na festivalima, a kasnije i u kinima.

I Šoša je, poput Hribara, odbio odgovoriti na naša pitanja. Vjerojatno se i on poveo naslovom (Šutnja je zlato) nezaboravnog filma René Claira, snimljenog nakon završetka Drugoga svjetskoga rata.

U drugom nastavku serijala, 14. travnja donosimo:

  • Nikada u hrvatskoj povijesti nije bilo filma s tako izdašnim sufinanciranjem od strane Grada Zagreba;
  • Koliko je ustvari koštala produkcija Generala?
  • Koliki su honorari po danu snimanja pripali Tariku Filipoviću i Vjekoslavu Vrdoljaku, a koliko Franji KuharuNikoli BaćiIvici Pucaru i ostgalima?
  • Koju je to opremu Mediteran iznajmio Kiklop filmu i s kojom svrhom?
  • Zašto izvještaji o utrošenim milijunskim iznosima za HAVC i HRT nisu usklađeni po filmskim sektorima, pa se u njima teško snaći?
Veljko Krulčić: Zašto je General bankrotirao (1) 2
chevron-right