Veliko vijeće Suda Europske unije donijelo je presudu prema kojoj Europska komisija ne može automatski odbiti pristup čitavim kategorijama dokumenata koje ima u svom posjedu, neovisno o tome tko su autori (vlasnici) tih dokumenata.
Sud EU je potvrdio da se svaka institucija EU mora pridržavati zadanih pravila o pristupu dokumentima, pa čak i kada se radi o dokumentima koji nisu kreirani unutar EU institucija. Iza ovog slučaja stoji Patrick Beyer, njemački aktivist i član Piratske stranke koji je od Europske komisije nastojao dobiti dokumente vezane uz sudski postupak o direktivi koja uređuje pravo zadržavanja podataka prikupljenih kroz pružanje telekomunikacijskih usluga. Posebice ga je zaimao podnesak austrijske vlade Sudu Europske unije.
Sama činjenica da se na tražene dokumente primjenjuju pravila o pristupu dokumentima ne znači ujedno i da će traženi dokumenti postati dostupni javnosti. Naime, u ovom konkretnom slučaju se može primijeniti ograničenje pristupa zbog štete koju bi to moglo imati za sudski postupak koji je u tijeku, osim ukoliko ne postoji važniji javni interes zbog kojeg treba omogućiti pristup dokumentima.
Bitno je i da je sud istaknuo da, neovisno o tome što postoji pretpostavka da će se određena iznimka moći primijeniti na čitavu kategoriju nekih dokumenata, nikome se ne smije uskratiti pravo da te iste dokumente traži, kao i da se ozbiljno uzmu u obzir argumenti za omogućavanje pristupa koje ne bi štetilo sudskom procesu.
Zanimljivo je da ovaj pomak u transparentnosti donosi Sud Europske unije, institucija na koju se pravila o pristupu dokumentima primjenjuju samo u odnosu na dokumente koji se tiču administrativnih poslova Suda, dok su dokumenti proceduralne prirode javnosti u potpunosti nedostupni.
