Dok traje veliko iščekivanje oko izmjena Zakona o referendumu, koje su vladajući najavili još za prošlo ljeto, samo što one nikako da dočekaju realizaciju ili barem početak iste, javnost, kako šira, tako i ona stručna, nalazi se pred mnogim nedoumicama kojih ne bi bilo, ili barem ne u tolikoj mjeri da je uređen pravni okvir koji regulira referendum kao neposredno odlučivanje na koje narod ima Ustavom zajamčeno pravo.
Hrvatski sabor raspisat će referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži 10 posto od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj, navodi se u članku 87. hrvatskoga Ustava. Međutim, na koga se odnosi spomenutih 10 posto nije svima baš, čini se, posve jasno.
Koliko potpisa treba za raspisivanje referenduma?
Novim Zakonom o registru birača navodi se da je registar zbirka osobnih podataka o svim biračima hrvatskim državljanima s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, kao i o hrvatskim državljanima koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj te državljanima država članica Europske unije koji ostvaruju biračko pravo u Republici Hrvatskoj.
S druge strane postoji i popis birača kao dio registra birača koji se sastavlja nakon zatvaranja registra, a sastoji se od podataka iz evidencije hrvatskih državljana s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koji imaju važeće osobne iskaznice, evidencije privremeno upisanih birača, birača kojima je izdana potvrda za glasovanje izvan mjesta prebivališta, evidencije prethodno registriranih birača, popisa aktivno registriranih hrvatskih državljana koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj i evidencije državljana država članica Europske unije koji ostvaruju biračko pravo u Republici Hrvatskoj.
Upravo popis birača, kao dio registra birača koji se formira za određene izbore, predstavlja temelj za glasanje na dan izbora, odnosno referenduma, pa je broj birača u popisu birača za pojedine izbore znatno manji od ukupnog broja svih birača u Hrvatskoj. Prema zadnjim podacima Ministarstva uprave, u registru se nalazi 4.514.984 birača.
Što je potrebno da bi referendum uspio?
Nakon zadnjih promjena Ustava a da ne bi propao referendum o ulasku Hrvatske u EU, ukinut je kvorum izlaznosti od 50 posto plus jedan birač na državnom referendumu, i to bez obzira tko ga pokrenuo, dok je na lokalnim izborima ostavljen stari kvorum.
Kvorum od 50 posto plus jedan birač na lokalnim izborima računa se temeljem broja birača u popisu birača pa je tako za raspisivanje referenduma u Dubrovniku bilo potrebno prikupiti 20 posto od ukupnog broja birača sukladno Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, a za njegov uspjeh bio je potreban izlazak od 50 posto plus jedan birač u odnosu na broj birača u popisu birača (oni koji imaju važeće osobne iskaznice, oni koji glasaju s potvrdom…).
Sukladno Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu, on će na zahtjev Sabora u slučaju kad deset posto od ukupnog broja birača u Hrvatskoj zatraži raspisivanje referenduma, u roku 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva, utvrditi je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom i jesu li ispunjene pretpostavke za njegovo raspisivanje.
Inače, i Ustavni sud se već ranije kad su sindikati 2010. godine prikupljali potpise za raspisivanje referenduma o Zakonu o radu, izjasnio da je relevantan broj onaj koji uključuje i one birače koji ne žive i nemaju prebivalište u Hrvatskoj.
Je li u Hrvatskoj moguća ustavna kriza?
Ono što se, međutim, nadalje pojavilo kao pitanje jest što ako se saborski zastupnici koji nemaju imperativni mandat, dakle mogu glasati po vlastitoj savjesti, protive ishodu nacionalnog referenduma? Mišljenja su tu podijeljena, no ako on nije obavezan i oni nisu dužni postupiti u skladu s voljom birača izraženom na referendumu – čemu uopće referendum i hoće li se Hrvatska u tom slučaju naći u ustavnoj krizi jer prvi članak Ustava kaže da narod ostvaruje vlast ne samo izborom svojih predstavnika, nego i neposrednim odlučivanjem?
«Uzrok nesporazuma o pravilima za referendum je posljedica nereda u zakonodavstvu koje regulira pitanje referenduma», a na to godinama upozorava GONG, koji «od vladajućih traži uređivanje pravnog okvira za referendum, a posebno propisivanje lakših uvjeta za njegovo pokretanje uz definiranje o kojim temama se ne bi moglo odlučivati na referendumu, poput primjerice porezima i ljudskim pravima».
Koje zvono čeka Ustavni sud?
U međuvremenu, na ovu bi temu već i sad mogao ponešto reći Ustavni sud, i to u smislu provjere usklađenosti referendumskoga pitanja prije nego što organizacijski odbor krene s prikupljanjem potpisa, a čiju bi vjerodostojnost trebalo provjeravati Državno izborno povjerenstvo. No, on o tome šuti, kao što se ne oglašava niti oko nelogičnosti da za nacionalni i lokalni referendum vrijede dvostruka pravila.
Možda čekaju da se Sabor sjeti izabrati 13. ustavnog suca kojega iz neshvatljivih razloga na Markovom trgu nema još od početka 2011. godine? No, ne valja ni zaboraviti njihovu praksu da se ne oglašavaju dok ne zamre javna rasprava, premda je pitanje zašto je tome baš tako, pogotovo s obzirom da je predsjednica Ustavnoga suda Jasna Omejec nedavno izjavila: «Ustavni sud ne smije skliznuti u politički konformizam i njegova odgovornost teži koliko i sudbina cijele nacije».
