Saborska zastupnica Dalija Orešković (SSIP) među aktivnijim je saborskim zastupnicima, javlja se na sve teme, a pogotovo kada je riječ o korupcijskim aferama. U razgovoru za Parlametar govori o korupcijskim aferama vladajućih, parlamentarizmu općenito i stanju saborske oporbe.
Korupcijske afere, ponajprije u redovima vladajućih, sve su češće i ozbiljnije. Međutim, čini se da javnost pretjerano na njih ne reagira, tako barem pokazuju trendovi u anketama po kojima HDZ ima nadmoćnu prednost. Je li javnost postala rezistentna i nezainteresirana za te afere i čini li oporba dovoljno da ukazuje na njih? Vi ste među saborskim zastupnicima koji su vrlo angažirani na tim aferama, no, čini se da vaša upornost nema ozbiljnijeg efekta.
Rezistentnost javnosti je nastupila nakon što se društvo privikavalo na otrov i elektrošokove kroz neko duže vreme. Apatija i beznađe stvoreno je izostankom adekvatnih reakcija i posljedica. Nakon niza desetljeća korupcijskih afera građani su stekli imunitet na korupciju vlasti, cijepljeni su od bilo kakvog očekivanja pravne države i funkcioniranja njezinih institucija.
Posljednjih godina raste i egzistencijalna kriza. Ljudi opterećeni vlastitim brigama okreću glavu na drugu stranu i ne gledaju u probleme društva za koje ih je netko ionako uvjerio da na njihovo rješavanje ne mogu utjecati. Hrvatsko društvo je odavno umrtvljeno, a potom se Andrej Plenković u svom mandatu posebno okomio i na nezavisna antikorupcijska tijela, kako bi slomio svaki pokušaj i oblik otpora.
Afere uglavnom otkrivaju mediji te ih u pisanju ne obeshrabruje to što se one ne odražavaju na postojani rejting vladajuće stranke. Unatoč postojanom rejtingu, korupcijske afere nisu bez učinka. Andrej Plenković ne bi mijenjao kazneni zakon kako bi spriječio objavljivanje informacija iz spisa, da od njih ne strahuje.
HDZ parazitira na tom prividu nedodirljivosti i u narativu o nemoći oporbe. Oporbi su oduzete poluge, kako društvene tako i institucionalne. Plenković se ogradom zaštitio od mogućih prosvjeda, ali i propagandnim porukama kako upravo on i njegova Vlada građane hrani i grije u razdobljima krize. Javnim i stranačkim novcem drži medijski prostor kroz koji se teško probija poruka da se iza paravana socijalnih mjera i davanja iz proračuna krije teški kriminal u korist odabrane manjine. Žalosno je i ponižavajuće to što se dio građana zadovoljava sa mrvicama sa stola i s time održava agoniju vlastitog stanja.
U Saboru je zadnjih mjeseci, ususret izborima, vrlo užareno. Atmosfera je na svakoj temi tenzična, ne biraju se riječi, udara se ispod pojasa. Građani to baš ne honoriraju jer u takvom načinu rada parlamenta ne vide puno konstruktivnog niti to smatraju radom u njihovu interesu, a na to ukazuju i ankete po kojima je Sabor najlošije ocijenjena institucija, jedva dovoljan. I sami vrlo oštro istupate. No, koliko se u tome uspijeva raspravljati o meritumu tema ili svu pažnju odnose incidentne situacije? Može li se, treba li i kako to popraviti?
Ovakav Sabor ne zaslužuje niti takvu ocjenu kakvu ima. Razlog tome nije u tenzijama i incidentima, nego u oduzetoj svrsi i ulozi. Nije Hrvatska jedina država u kojoj se težište političke moći prebacilo s parlamenta na izvršnu vlast. No, pozicija vladajućih se sasvim pogrešno koristi. Ako je doživljaj vladajućih da Sabor služi samo za puko mehaničko izglasavanje prijedloga Vlade, bez stvarnih kontrolnih moći i poluga koje bi trebala imati opozicija, onda Sabor možemo i ukinuti.
Loša pravila Poslovnika su tek prva razina problema. Potom je problem nemoć predsjednika Sabora ili predsjedavatelja sjednice da se postavi kao nadređena osoba u toj institucionalnoj ulozi prema premijeru kada govori u Saboru. Tu pojavu nazvala sam "njonjizacijom institucija". Nepojmljivo je i nedopustivo da se Poslovnik brutalno krši jer je predsjedavatelj sjednice u strahu od vlastitog stranačkog šefa. Njonjizacija se vidi i u nemoći vladajućih da se suprotstave ili da makar reagiraju na očito nezakonito postupanje premijera koji razrješava ministre bez ustavnih i zakonskih ovlasti.
Potom na red dolazi negativna selekcija u politici, a incidenti dolaze tek na kraju, kao posljedica i proizvod prethodno opisanih procesa i pojava. Veliku odgovornost u promoviranju incidenata snose mediji. Oni su ti koji ne primjećuju meritorne rasprave i zastupnike koji marljivo i kvalitetno obavljaju svoj posao.
Društvenom i političkom patologijom Sabor se kao prostor pretvorio u malo dosadnije uređen cirkus, stoga zaključujem da atmosfera u samoj sabornici nije dovoljno tenzična. Sljedeći puta kada će silom i uzurpacijom ovlasti od strane vladajućih biti pregažen ustavnopravni poredak, neće biti dovoljno samo lupkati palicama po klupi nego i radikalnije reakcije.
Stoje li kritike da oporba nije dovoljno aktivna, angažirana i zainteresirana za rad u Saboru, što se nerijetko može zaključiti iz činjenice da znatan dio oporbenjaka nije prisutan na raspravama koje su sami inicirali i tražili, a što premijer i vladajuća većina često koriste kao argument protiv opozicije?
Ne želim biti stavljena u isti koš s onom oporbom za koju smatram da to nije. Spadam u onu skupinu koja svojom prisutnošću, angažmanom i radom pokušava nadomjestiti tu opću prazninu Hrvatskog sabora. Zauzvrat sam dobila pitanje u jednom intervjuu, jesam li u sabornici toliko prisutna, kada drugi nisu, iz želje da budem viđena na kamerama. Nisam. Već zato što sam na izborima stala pred birače sa prijedlogom da njih zastupam i da se za njihova prava i interese borim najbolje što znam.
Istina je da kao oporba u ovakvom parlamentu, ispražnjenom i od ljudi i od smislenog sadržaja, to često ne mogu ni na koji drugi način, osim da budem i sjedim tamo, u polupraznim klupama, sudjelujući u poluprimitivnim replikama i povredama poslovnika koje su osobito niske u kasnim poslijepodnevnim ili večernjim satima. Obično nas je tada pet ili uvrh glave deset. Odgovor na pitanje zašto sam u sabornici glasi, zato što se nadam da se građani osjećaju manje poniženo dok sam tamo. Na dnevnom redu nalazi se preko dvjesto neraspravljenih oporbenih prijedloga i inicijativa. Znači da sadržaj postoji. Ono što nedostaje su pravila Poslovnika koja bi odnos pozicije i opozicije održavala u zdravoj demokratskoj ravnoteži. Nedostaje i politička kultura, ali i svijest birača da su oni ti koji biraju intelektualnu razinu, a onda i kvalitetu Sabora u cjelini.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Parlametar.hr, digitalne platforme Gonga za praćenje rada saborskih zastupnica i zastupnika. Intervjue i komentare piše iskusna saborska izvjestiteljica Sandra Bartolović.
Sandra Bartolović se od početka 1990-ih bavi političkim novinarstvom. Od tada je sustavno pratila, izvještavala, analizirala i komentirala političke procese, stranke, izbore na svim razinama, rad Sabora, Vlade i Ureda predsjednika za Glas Slavonije, Vjesnik, Media servis, Nacional, Poslovni dnevnik, neprofitni portal Forum.tm i Hinu, u svim novinarskim formama, od vijesti preko intervjua do kolumni.
Predbilježite se na Parlametar bilten OVDJE i dobivajte na jednom mjestu sve važne informacije o tjednim raspravama sabora te temama kojima se bave!
