Javnost, izgleda, ima pravo znati kako se troši javni novac u Hrvatskoj tako da se informira u SAD-u, proizlazi iz presude Europskog suda za ljudska prava koju smo zaprimili nakon 12 godina šutnje Republike Hrvatske u slučaju troškova obrane pred Haškim sudom generala Ante Gotovine i Mladena Markača.
Radi se o slučaju Vladinog skrivanja ugovora, koji je Ministarstvo pravosuđa 2011. godine sklopilo ugovor s američkom odvjetničkom tvrtkom Patton Boggs, o pružanju usluga zastupanja Hrvatske pred Haškim sudom u žalbenom postupku generalima Gotovini i Markaču. Taj ugovor, koji je koštao hrvatske građane i građanke oko 10 milijuna kuna, nije bio javno dostupan i objavljen u Hrvatskoj, nego je hrvatska javnost za njega saznala preko objave na internetskim stranicama Ministarstva pravosuđa SAD-a. Američko ministarstvo objavilo je ugovor sukladno tamošnjem Zakonu o registraciji stranih zastupnika (Foreign Agents Registration Act).
Gong je početkom svibnja 2012. od zatražio dostavu preslike Ugovora o pružanju usluga pravnog savjetovanja sklopljenog s tvrtkom Patton Boggs te preslike dodataka Ugovoru. Vlada, prvo Jadranke Kosor, a zatim ona Zorana Milanovića, uskratila je podatke, zbog čega se Gong žalio tadašnjoj Povjerenici za informiranje, koja je u travnju 2014. godine naredila dostavu traženih podataka.
Povjerenica je tada u svom rješenju istaknula da je pitanje potrošnje javnog novca važno za transparentnost tijela javne vlasti te stvaranje povjerenja građana u rad tog tijela, osobito u postupanju s javnim novcem. Također, vladajuće je podsjetila ne samo na Ustavom zajamčeno pravo na pristup informacijama, nego i ukazala na to da Vlada nije obrazložila zbog kojih bi to vrijednosti i dalje postojali razlozi klasificiranja Ugovora stupnjem tajnosti “povjerljivo” s obzirom na to da je žalbeni postupak u Haagu završen. Ipak, Vlada je protiv rješenja Povjerenice podnijela tužbu Visokom upravnom sudu.
Visoki upravni sud u sastavu Boris Marković, Blanša Turić i Mirjana Jurčić je, pak, odlučio da je Povjerenica prekoračila svoje ovlasti primijenivši pogrešni zakon, Zakon o pravu o pristup informacijama umjesto Zakona o tajnosti podataka, te da nije u njezinoj nadležnosti da ocjenjuje je li vlasnik informacije - u ovom slučaju Vlada - opravdano ili neopravdano klasificirao neku informaciju, nego samo ispitati je li to tijelo javne vlasti pravilno provelo test razmjernosti i javnog interesa. Međutim, i Ustav i ZPPI kažu drugačije - u slučaju postojanja javnog interesa, klasifikacija se može skinuti. Stoga je Gong u travnju 2015. godine podnio ustavnu tužbu, ali bezuspješno.
Ustavni sud je u studenom 2017. godine s vrlo podijeljenim glasovima sudaca odbio tužbu zaključivši kako Vlada i dalje ima pravo kao tajne klasificirati podatke o cijeni ugovora za davno završene usluge američkog odvjetničkog društva. Kao presedan u hrvatskom pravosuđu, svih četvero ustavnih sudaca (Abramović, Kušan, Selanec i Arlović) koji su glasali protiv takve odluke objavili su u svojim izdvojenim mišljenje drugačije viđenje problema. Suci su upozorili da sustav u kojem tijela izvršne vlasti sama, bez stvarne supstancijalne kontrole od strane nezavisnih tijela ili tijela sudske vlasti, ocjenjuju hoće li neku informaciju klasificirati tajnom – da bi potom tim razlogom opravdavala svoje odluke o uskrati pristupa informacijama – nije prihvatljiv s aspekta učinkovite zaštite te je suprotno Ustavu.
Suci tako kažu „mislimo da su i Visoki upravni sud RH, kao i Ustavni sud, trebali dati konkretnije odgovore na pitanje zašto bi uvid u zatražene informacije – ugovor između Vlade i odvjetničkog ureda – mogao ugroziti vitalne interese države, te da su trebali detaljnije dovesti u vezu osporeno miješanje i njegovu navodnu legitimnu svrhu, tim više što je informacija koju je podnositelj tražio zapravo cijena usluge koju je Vlada platila tom odvjetničkom uredu“.
U svibnju 2018. godine, Gong je podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava, upozoravajući da je odluka Ustavnog suda još dalekosežnija i da bi iza nje Vlada u budućnosti mogla skrivati informacije o raznim međunarodnim lobistima koje angažira, odnosno o svemu što Vlada samostalno i bez mogućnosti propitivanja proglasi vitalnim interesima Republike Hrvatske u domeni međunarodnih odnosa.
Ipak, ESLJP je 14. rujna 2023. utvrdio da Republika Hrvatska nije prekršila članak 10. Konvencije o ljudskim pravima, te da kopija traženog sporazuma nije bila od ključne važnosti za ostvarivanje prava na slobodu izražavanja, posebno slobode “primanja i davanja informacije”.
Sud ističe da je informacija o tome da je Vlada RH sklopila ugovor s privatnom odvjetničkom tvrtkom sa sjedištem u SAD-u za pravnu pomoć u žalbenom postupku protiv dvojice generala Hrvatske vojske pred Haškim sudom očito bila od interesa za hrvatsko društvo u cjelini, ne samo zato što je ishod tog postupka bio stvar od velikog značaja za Hrvatsku i njezine prilike. Objavom naknada koje se Hrvatska obvezala platiti odvjetničkom društvu u zamjenu za odvjetničke usluge nedvojbeno je osigurana transparentnost vođenja javnih poslova i trošenja javnih sredstava. Dakle, za ESLJP je nedvojben javni interes podataka koje je tražio Gong.
Međutim, ESLJP ističe da su informacije koje je tražio Gong - ponuda odvjetničkog ureda potpisana od strane hrvatskog ministra pravosuđa, u kojoj se navodi tražena usluga, kao i uvjeti pod kojima će se ona pružati i mjesečne naknade, bile objavljene na web stranici Ministarstva pravosuđa SAD-a i stoga u javnoj domeni. Ništa ne ukazuje na to da je javna rasprava bila onemogućena, smatra ESLJP, jer su informacije već bile javno dostupne, bez otkrivanja stvarnog ugovora. “Sudu nije dovoljno obrazloženo kako je točno, s obzirom na već javno dostupne informacije, neobjavljivanje sporazuma omelo javnu raspravu”, stoji u odluci.
Gong smatra da odluka ESLJP-a problematična te da nije dotaknula srž problema.
U trenucima slabljenja vladavine prava u Europi ovakva odluka ESLJP mogla bi dodatno oslabiti demokratsku odgovornost vladajućih.
Naime, to što je na američkim web stranicama dio tražene dokumentacije bio objavljen ne znači da Vlada nije trebala dati cjelovitu dokumentaciju i u Hrvatskoj, naročito stoga što se ne radi o identičnom dokumentu. Naime, Gong je tražio cijeli ugovor koji je sklopljen i dodatne dokumente, a na američkim stranicama bila je objavljena samo ponuda. U medijima su se pojavljivale različite brojke o vrijednosti ugovora s Patton Boggsom, upravo zato smo tražili uvid u cjelovite podatke, jer je temeljeg objavljenog nije bilo moguće doznati stvarne troškove obrane u slučaju da je došlo do izmjena ugovora.
I dalje ostaje neriješeno pitanje izostanka kontrole nad Vladinom klasifikacijom podataka od strane neovisnog tijela, na što je upozorila Povjerenica i četvero ustavnih sudaca. Suci Abramović, Kušan, Selanec i Arlović koji su glasali protiv takve odluke, upozorili su da sustav u kojem tijela izvršne vlasti sama, bez stvarne supstancijalne kontrole od strane nezavisnih tijela ili tijela sudske vlasti, ocjenjuju hoće li neku informaciju klasificirati tajnom – da bi potom tim razlogom opravdavala svoje odluke o uskrati pristupa informacijama – nije prihvatljiv s aspekta učinkovite zaštite te je suprotno Ustavu.
