Početkom veljače 2021. godine na prijedlog Vlade, Hrvatski sabor je usvojio Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030. godine (NRS). Iako su se u javnosti mogle čuti kritike oporbenih stranaka o njenim manjkavostima, Hrvatska je dobila dokument koji utvrđuje strateške ciljeve razvoja i ističe prioritete za ulaganje, usmjerava javne politike i cjelokupni razvoj našeg društva. Mogli bismo reći, temeljni dokument o kojem ovisi naša budućnost u Hrvatskoj.
Zanimalo nas je kako se u razvojnoj strategiji ogleda suradnja s civilnim društvom s obzirom da je očuvanje prostora za djelovanje i razvoj civilnog društva u Hrvatskoj i EU jedan od Gongovih strateških prioriteta za razdoblje do 2025. godine.
Analizirali smo 16 analitičkih dokumenata koje je priredila Svjetska banka kao podlogu koja je prethodila izradi Nacionalne razvojne strategije 2030. Konačno, analizirali smo i samu Nacionalnu razvojnu strategiju.
Zaključak:
Osim u horizontalnom prioritetu, civilno društvo primarno se prepoznaje u području socijalne politike kao pružatelje socijalnih usluga. Važno je naglasiti da to ne mora biti jedina uloga organizacija koje djeluju u području socijalne skrbi. Ulaganje u razvijanje zagovaračkih potencijala ovakvih organizacija može imati višestruke dobrobiti. Naime, njihova ih jedinstvena pozicija kontinuirane prakse uz zagovaračke potencijale može profilirati kao specifične stručnjake koji će dati nezaobilazan doprinos u razvoju javnih politika.
Iako smo svjedočili značajnom angažmanu tzv. običnih ljudi nakon potresa te izraženom fenomenu spontanog volontiranja i solidarnosti koje su građani iskazivali, ovaj dokument se ni na koji način nije osvrnuo na krizno volontiranje niti sustavno uspostavljanje mehanizama koji bi omogućili građanima organizirano sudjelovanje u pružanju odgovora na krize i smanjivanje nastale štete.
Za budućnost i nažalost, nove krize koje se naziru na pragu Europe, možemo se nadati da su dosadašnje suradnje i postignuća organizacija civilnoga društva ostavile dovoljno traga i uspostavile dovoljno suradnji da će biti prepoznate u situacijama koje će zahtijevati zajedničke napore svih sektora društva unatoč ovakvim propustima. Za sada, ipak ostaje dojam da je civilno društvo u određenim segmentima “ugurano” u strategiju, a ne da je njen integralni dio. Tako pisani dokumenti zasigurno ne predstavljaju dobru osnovu za razvoj punog potencijala, združene suradnje, razmjene i nadopunjavanja čemu se ipak nadamo barem do 2030.
