Ne može se biti malo trudna. Ili jesi ili nisi. Ili si empatičan, solidaran, suosjećajan, spreman konkretno pomoći, a ne samo pompozno razbacivati se verbalnom podrškom ili nisi. Pa ćeš tako ili dignuti ruku za pomoć Ukrajini izloženoj brutalnoj ruskoj ratnoj agresiji ili nećeš. Sve ostalo su šuplji i mlitavi izgovori da se oponira nečemu samo zato što to predlaže Vlada Andreja Plenkovića. To je sasvim izravno u kamere, ima tomu koji dan, priznao saborski zastupnik nevelika politička talenta, Daniel Spajić iz Domovinskog pokreta.
„Bit ću na sjednici i glasat ću protiv. Ali to nije glasanje protiv Ukrajinaca. Mi smo za svu pomoć Ukrajincima, ali glasat ću protiv samo da sam kontra Plenkovića. Kad je on za, ja ću biti protiv. To je zdrav razum”. Zborio je tako ponosno uvaženi saborski zastupnik. Tom logikom, da karikiramo stvar do kraja, značilo bi da bi, u slučaju da Plenković izjavi da nije baš pametno skočiti s vrha nebodera, Spajić valjda skočio samo da bude kontra Plenkovića.
Tjednima smo već u groznici oko toga hoće li naših 80-ak vojnika i časnika otići u instruktorske misije, uglavnom u Njemačku i Poljsku, a do stotinjak ukrajinskih vojnika na obuku u Hrvatsku i to u rotaciji kroz dvije godine. Potpisnica ovih redaka svjedočila je desecima takvih misija izglasanih u Saboru, pri čemu je malo koja doprla do šire javnosti, čak i kada je bilo riječ o, primjerice, odlasku u Afganistan, u borbene misije, što ovdje nije slučaj, pa svejedno nije nacija zapala u takvu ognjicu.
No, politička scena se već tjednima trese zato što se predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović našao uvrijeđenim što mu je odluku o sudjelovanju pripadnika HV-a u misiji EUMAM na prethodnu suglasnost poslao omraženi mu ministar obrane Mario Banožić, i to uvrijeđen do te mjere da je dopis odbio i pogledati i na njega odgovoriti, bilo pozitivno, bilo negativno. Just ignore. Inatljivi Milanović, naime, takav dopis očekivao je od premijera Plenkovića jer, Bože moj, nekakav ministarčić nije njegova razina i što on ima njemu slati kakve dopise. Iako su takvu proceduru, bez natruhe bilo kakvog problemčića, identično prošli deseci misija, a bilo je čak i slučajeva da je dopise predsjedniku na prethodnu suglasnost slao i zamjenik ministra pa je sve tretirano regularnim i legitimnim. Čak je i ministar obrane u njegovoj Vladi Ante Kotromanović na Pantovčak slao zahtjeve za prethodnu suglasnost, nikada Milanović kao premijer.
Prethodno se pjenio Milanović i što je za tu misiju saznao s portala politico.eu koji je objavio spremnost većine zemalja na tu vrstu pomoći Ukrajine, a koju je izrazio i naš ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, još jedan od vodećih na Milanovićevoj crnoj listi. Jer, truć-bla, Vlada i predsjednik po Ustavu sukreiraju vanjsku politiku, a predsjednika se ponešto pita i o obrani, no, tko, gdje i kako kada Milanović odbija razgovarati s bilo kime, osim valjda sa svojom ekipom iz Tača.
À propos dogovora, razgovora i sukreiranja spomenimo se ovdje da je Plenković svega dan nakon početka ruske agresije na Ukrajinu od Milanovića zatražio da zajednički sazovu sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, na što se potonji oglušio. Što poprilično govori o njegovoj državničkoj širini i sposobnosti da anticipira događaje na globalnoj sceni.
Ukrajina je bila prva država članica Ujedinjenih naroda koja je priznala Hrvatsku i svakako među prvima uopće, 11. prosinca 1991. godine, više od mjesec dana prije svih zemalja tadašnje Europske zajednice koje su to učinile 15. siječnja 1992. godine. Pa ako ništa drugo, imamo povijesni dug prema Ukrajini koja je priznala napadnutu Hrvatsku, kao što je ona danas.
Nesmiljeni i brutalni rat u Ukrajini traje skoro već deset mjeseci, a u Hrvatskoj se već mjesec dana loptamo hoćemo li pomoći i sudjelovati u misiji koja nije borbenog karaktera i objektivno je manje opasna od brojnih drugih u kojima su naši vojnici sudjelovali. Pa smo zbog predsjednikova upornog i tvrdoglavog protivljenja, koji je u međuvremenu postao velika zvijezda u medijima zemlje agresora zbog svojih stavova, došli do toga da će o svemu na kraju morati odlučiti saborski zastupnici. Uspije li se namaknuti dvotrećinska većina narodnih poslanika, idemo u misiju, propadne li taj pokušaj, unutarnjopolitički rat koji je već sada u visokotenzičnoj fazi, dodatno će se razbuktati. I rat u Ukrajini figurativno prelazi na domaći na domaći teren i svodi se na ljuti boj Plenkovićevih i Milanovićevih žetončića. Pa tko na štitu, tko sa štitom.
Nije smirivanju situacije nimalo pridonijela prilično neslavna izjava ne manje taštog Plenkovića koji je ispalio da je, koji god ishod glasanja u Saboru bude, njemu to 'win-win' situacija – ili idemo u misiju ili on dobiva municiju za paljbu po oporbi.
U trenutku pisanja ovog teksta, po slobodnoj procjeni autorice, dva dana prije glasanja, vlasti nedostaju tri do četiri ruke u parlamentu da se donese odluka o sudjelovanju u misiji. A onaj dio oporbe koji se još lomi oko definitivne odluke smišlja najrazličitije fiškalije i izmotavanja, od neustavnosti procedure, od čega su u međuvremenu odustali, od mete koju si crtamo na čelu, ugrožavanja vlastite djece, nacionalne sigurnosti, ekonomije, turizma. Pa, eto, imamo vijest za njih - meta na čelo nam je već odavno nacrtana jer smo kaligrafski upisani na crnu listu ruskih neprijatelja nakon što smo im uveli sankcije, što su sigurno veći razlozi za metu na čelu od rotacije do stotinjak ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj tijekom dvije godine na obučnim aktivnostima.
Pa smo onda čuli da nam Ukrajina nije saveznica. Osim što smo zajedno u međunarodnim institucijama i forumima, imamo i bilateralni Ugovor o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Ukrajine, koji su 2002. godine potpisali tadašnji predsjednici Stjepan Mesić i Leonid Kučma, a koji, koliko nam je poznato, do danas nije opozvan. I u kojem u članku 5., uz ostalo, stoji da će dvije države „razvijati suradnju na području obrane”.
Naslušali smo se i pokušaja uvjeravanja parlamentaraca da 'ovo nije naš rat', za što moraš biti ozbiljan ignorant da bi izjavio jer smo sada dio gotovo svih relevantnih međunarodnih asocijacija i taj nas se rat itekako tiče jer ima vrlo realni potencijal da preraste u nuklearni i zato je od iznimne važnosti zauzeti jasnu poziciju prema njemu.
'Mi podržavamo i jesmo za pomoć Ukrajini, ali...' iznjedrila je i čudnovatog kljunaša od prijedloga SDP-a i Zeleno-lijevog bloka, koji odbijaju vojni aspekt, ali nude civilnu komponentu misije s aktivnostima poput razminiranja, pomoći kod oboljelih od PTSP-a, dokumentiranje ratnih zločina i slično, no, nevolja je u tome da rat prvo treba završiti da bi se moglo posvetiti onome što predlažu. Oni upućeniji među njima, poput SDP-ovog europarlamentarca Tonina Picule, poručuju da nema nikakve dileme da bi da je u Saboru glasao za misiju.
I tako je u svega mjesec dana napad Rusije na Ukrajinu u Hrvatskoj posve neočekivano pretvoren u ljuti boj Plenkovićevih i Milanovićevih žetončića. Što nas definitivno svrstava u red neozbiljnih zemalja i nezrele demokracije.
Da, dame i gospode, braćo i sestre, drugarice i drugovi, izjašnjavanje u Saboru o sudjelovanju Hrvatske u misiji EUMAM osmišljenoj za pomoć Ukrajini jest izjašnjavanje na kojoj si strani povijesti. I, da, deseti saziv Hrvatskog sabora obilježit će pitanja 'gdje si bio kad je grmilo' i 'kako si glasao 16. prosinca 2022. godine?'.
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta Parlametar.hr, digitalne platforme Gonga za praćenje rada saborskih zastupnica i zastupnika.
Autorica teksta je Sandra Bartolović.
