Ulaskom u Europsku uniju 2013. godine, Republika Hrvatska se obvezala poštivati pravo Europske unije onako kako je to to navedeno u njenim osnivačkim aktima. Nije uvijek uspješna u tome pa je tako već četiri puta završila pred Sudom Europske unije, što je jednom i za posljedicu imalo donošenje presude kojom je utvrđeno da je povrijedila pravo Unije.
Republika Hrvatska svoju, zasad, jedinu presudu Suda nije baš ozbiljno doživjela.
Netko tko nikada nije prošao kroz Ravne kotare, pomislit će, jer mu samo ime tako sugerira, da se radi o čisto ravničarskom području, ali nije baš tako. Imaju Ravni kotari svojih brda, jednome vrh čak seže do 305 metara visine. No ima tamo i brda koje nije stvorila priroda, već čovjek. I to neodgovorni čovjek. Pa tako mještani Biljana Donjih još od 2010. godine snose posljedice ekskluzivnog pogleda na crno brdo otpadne troske, a državu za to ni najmanje nije briga.
Tvrtka MLM iz Zagreba dobila je posao zbrinjavanja i oporabe otpadne silikomanganske i feromanganske troske na lokaciji propale šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF) 2010. godine. Iz troske su oporabom izvučeni vrijedni metali, a zaostala je troska za koju MLM nije u tom trenutku imalo adekvatno rješenje. Kako se troska morala ukloniti s lokacije, MLM je unajmio privatnu parcelu u Biljanima Donjim na kojoj je uskladištio oko 140 tisuća tona otpadne troske. Problem je što je riječ o privatnoj parceli usred ruralne poljoprivredne zone, čime je odmah prekršena odredba da se otpad smije skladištiti samo na lokacijama koje zadovoljavaju sve mjere zaštite okoliša, u skladu s prostornim planovima.
Budući da su stanovnici iz okolnih ravnokotarskih mjesta i Udruga Eko Ravni kotari počeli sve glasnije pozivati na pronalazak rješenja da se brdo ukloni s te lokacije kako ne bi onečišćivalo zemljište, podzemne vode te ugrožavalo zdravlje ljudi, inspekcija Ministarstva zaštite okoliša je izlaskom na teren utvrdila da predmetni otpad tu ne smije biti odložen. Vlasniku je naloženo da ga ukloni, no u međuvremenu je ta tvrtka otišla u stečaj. Nakon raspisivanja javnog poziva, pojavila se zainteresirana tvrtka, no ponovno se ništa nije dogodilo. Potom je doneseno rješenje kako će država o svom trošku obaviti taj posao i ukloniti taj ekološki problem koji je lokalnom stanovništvu otežavao život, budući da su tragovi crnog praha bili u bunarima s vodom, u vrtovima, na rublju dok bi se sušilo, a mještani su se žalili i na respiratorne smetnje.
Nije se dogodilo.
U rujnu 2013. godine, Europska komisija je prvi put temeljem prijave saznala za postojanje velike količine nepoznate tvari, potencijalno opasne po ljudsko zdravlje pa je u travnju sljedeće godine poslala pismo službene obavijesti. U njemu je upozorila Republiku Hrvatsku na dvije povrede Direktive o gospodarenju otpadom - da navedena tvar ne može biti nusproizvod te da se radi o neizvršenju obveze propisane od strane hrvatskih vlasti da se uredi postupanje s tvari kako ne bi došlo do daljnjeg širenja u okoliš. RH je nakon toga priznala Komisiji da se tvar ne može smatrati nusproizvodom, potkrijepivši to izvještajima nakon obavljene inspekcije u ožujku 2015. prema kojima se doista radilo o otpadu. Prema rješenju Ministarstva zaštite okoliša, otpad je bio zbrinut na području koje nije bilo namijenjeno za odlaganje otpada te nikakve mjere za zaštitu podzemnih voda i širenja tvari u okoliš nisu bile poduzete. Vlasniku otpada bilo je naređeno da započne s uklanjanjem otpada u roku 60 dana i da ukloni sav otpad najkasnije do 31. prosinca 2015.
U travnju 2016. godine, RHje obavijestila Komisiju da otpad nije uklonjen u ostavljenom roku te da će treća strana isti otkloniti, ali da to neće biti moguće prije proteka barem godinu dana zbog dugog procesa javne nabave. Osim toga, obvezala se podnijeti plan gospodarenja otpadom u Biljanima Donjim do kraja lipnja 2016.
Takav plan nije bio donesen pa je Komisija u studenom 2016. poslala obrazloženo mišljenje, prema kojem je RH prekršila tri odredbe Direktive o otpadu te je dala dva mjeseca da ga ispoštuje.
RH je u siječnju 2017. odgovorila na mišljenje te navela kako je vlasnik otpada aplicirao za uklanjanje tek 851 tone tvari još u rujnu 2016., kako bi se tvar koristila za proizvodnju asfalta za rekonstrukciju piste u Zračnoj luci Zemunik. Vlast je u listopadu iste godine odobrila uklanjanje pod uvjetom da vlasnik dostavi dokaz da je tvar u pitanju u skladu s primjenjivim standardima i da tijekom proizvodnje asfalta emisije zagađenja neće prelaziti zakonom dozvoljene granice, no ni u siječnju 2017. takav dokaz nije bio dostavljen.
Kako do travnja 2018. godine troska nije bila sanirana, Europska komisija je protiv Republike Hrvatske podnijela tužbu jer industrijski otpad koji se nalazi na nezakonitom odlagalištu „Crno brdo” nije uklonjen niti se njime gospodari na odgovarajući način te postoji opasnost od onečišćenja zraka i podzemnih voda.
Sud Europske unije je presudom od 2. svibnja 2019. godine utvrdio da su sva tri tužbena zahtjeva osnovana:
➔ Hrvatska nije poduzela sve mjere da se gospodarenje troskom provodi tako da se ne ugrožava zdravlje ljudi i šteti okolišu,
➔ nije ispunila svoje obveze jer je smatrala da je troska odložena u Biljanima Donjim nusproizvod i
➔ troska se treba smatrati otpadom te Hrvatska nije poduzela mjere da tvrtka koja je ima u svom posjedu obradi sama ili da obradu povjeri drugome.
Što je Republika Hrvatska napravila po tom pitanju? Ništa!
Zbog toga je Europska komisija u rujnu 2021. objavila da je poslala pismo službene obavijesti jer Republika Hrvatska još nije dala konkretne podatke o tome kada i kako namjerava riješiti pitanje crnog brda.
Do današnjeg dana, otpadna troska još uvijek nagrđuje mjesto, a radovi na izgradnji Centra za gospodarenje otpadom Biljane Donje kasne.
Gotovo identičnu situaciju pronalazimo malo južnije u Dalmaciji, u Dugom Ratu gdje su mještani nedavno ponovno prosvjedovali zbog preko 250.000 tona štetnog otpada koji nije saniran od zatvaranja tvornice Dalmacija Dugi rat 2011. godine. Otad se nije dogodilo mnogo, a najavili su kako su spremni ići i na Markov trg.
Republika Hrvatska ne samo da opetovano krši Ustavom zajamčeno pravo na zdrav okoliš, već ne poštuje ni odluke Suda Europske unije i oglušuje se na daljnja upozorenja Europske komisije o svojim propustima, a što bi moglo za posljedicu uskoro imati i nemalu novčanu kaznu.
Sud Europske unije osnovan je 1952. godine, a sjedište mu je u Luxembourgu. Njegova zadaća je je osiguravanje poštivanja prava u tumačenju i primjeni Ugovora o funkcioniranju Europske unije te u okviru te zadaće nadzire zakonitost akata institucija Europske unije, osigurava da države članice poštuju obveze koje proizlaze iz Ugovora i daje tumačenje prava Europske unije na zahtjev nacionalnih sudaca.
Naš pregled o radu Suda te slučajevima Republike Hrvatske pred njim pročitajte ovdje.
Co-funded by the European Union and the Government Office for Cooperation with NGOs. Views and opinions expressed are however those of the author only and do not necessarily reflect those of the European Union or the Government Office for Cooperation with NGOs. Neither the European Union nor the Government Office for Cooperation with NGOs can be held responsible for them
