Širenje dezinformacija i neprovjerenih informacija ukazali su posljednjih godina na globalnoj razini na to koliko je važno podupirati rad medija u javnom interesu te koliko ozbiljne mogu biti posljedice prepuštanja medijskog sektora isključivoj regulaciji tržišta. Dodatno, i medijsko tržište značajno se promijenilo pojavom velikih tehnoloških kompanija koje ciljanim oglašavanjem uzimaju sve veći dio marketinškog budžeta, ali i sve veći udio publike, naročito mlađih generacija.
Dok su mediji nekad oglašivačima nudili svoj utjecaj, danas njihov položaj na tržištu u najvećoj mjeri ovisi o tome koliko će pažnje uspjeti privući pa u takvim okolnostima treba pozdraviti svako ulaganje u kvalitetno novinarstvo koje poštuje etički kodeks profesije. S druge strane, netransparentno ulaganje u medijski sadržaj predstavlja rizik u smislu pogodovanja pojedinim medijima, a time i rizik od utjecaja na uređivačku politiku medija. Taj rizik moguće je prevenirati postavljanjem jasnih kriterija prema kojima se sredstva dodjeljuju. Jednako tako, zakonski okvir trebao bi jamčiti neovisnost novinara i urednika o poslovnoj politici medija.
Istraživanje o financiranju medija iz proračuna, a koje Gong od početka 2022. godine provodi u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom (HND) i Sindikatom novinara Hrvatske (SNH) pokazuje, međutim, kako su oba ova mehanizma zaštite neovisnosti medija – transparentno financiranje s jasnim kriterijima, kao i postavljanje jasne granice između oglasa i uredničkog sadržaja medija – zakazala.
Kada se gledaju samo troškovi središnje države, odnosno isplate iz državne riznice, u koje su uključena ministarstva, Vlada, Sabor, dio zavoda i agencija i drugi, prema najvećim hrvatskim medijima, vidljivo je da su najizdašnije iz proračuna financirani javni mediji: Hrvatska izvještajna novinska agencija (Hina) čiji je ukupni rad financiran iz proračuna Ministarstva kulture i medija, te Hrvatska radio televizija u oglašavanje na kojoj su državna tijela tijekom 2020. godine (i parlamentarnih izbora) uložila četiri milijuna kuna, a godinu dana kasnije tek 1,5 milijuna kuna. Dodatno, najveće iznose sa stavke promidžbe i informiranja državna tijela ulagala su putem marketinških agencija poput Real grupe pa nije moguće utvrditi kojim su medijima oglasi na kraju plaćeni.
Baza podataka o isplatama iz državne riznice za stavku promidžba i informiranje tijekom 2020. i 2021. godine dostupna je u vizualizaciji na linku.
No riječ je o tek djelu uplata na račun medija, dok je stvarni iznos uplata koje medijima stižu iz javnih tvrtki i tvrtki koje kontrolira država netransparentan i ti podaci se nigdje ne objavljuju. Podaci o troškovima za oglašavanja državnih tvrtki nisu dostupni u bazi podataka državne riznice. Rezultati pilot istraživanja Gonga ukazuju na to kako se upravo javne tvrtke oglašavaju puno češće od ostalih javnih tijela. Do ovih podataka došli smo analizom sadržaja medija, dok točne iznose nismo uspjeli dobiti niti putem prava na pristup informacijama jer su ih javne i državne tvrtke odbijale dostaviti pozivajući se na poslovnu tajnu.
Na temelju prava na pristup informacijama i platforme ImamoPravoZnati.org, a u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom i Sindikatom novinara Hrvatske, prikupili smo podatke o ulaganjima u medije tijekom 2020. I 2021. godine iz lokalnih jedinica. Od ukupno 555 lokalnih jedinica, istraživanje je obuhvatilo njih 274, a prikupljeni podaci odnose se na proračune osam županija (38 % od ukupnog broja županija), 60 gradova (47 % od ukupnog broja) te 96 općina (koje zajedno s 50 općina bez medijskih troškova predstavljaju 34 % ukupnog broja općina u Hrvatskoj). Ove 164 jedinice lokalne i regionalne samouprave potrošile su tijekom 2020. i 2021. godine za promidžbu i informiranje ukupno nešto više od 76 milijuna kuna. Najpotpunije podatke istraživanje je prikupilo za gradove i općine Zagrebačke, Primorsko goranske, Osječko-baranjske, Splitsko-dalmatinske i Istarske županije. Iz primljenih odgovora vidi se da je najveći ukupan iznos troškova promidžbe i informiranja isplaćen na temelju ugovora o poslovnoj suradnji, a tek mali broj gradova (Zagreb, Rijeka, Šibenik) i županija (Brodskoposavska) je tijekom 2020. i 2021. godine raspisivao javne pozive za sufinanciranje javne zadaće medija. Vidljivo je također kako za sufinanciranje sadržaja medija ne postoje jasni kriteriji te da se novac u pravilu dijeli na temelju diskrecijske odluke lokalnog čelnika, bilo da je riječ o ugovorenim uslugama ili javno raspisanim pozivima za sufinanciranje sadržaja medija.
Baza podataka o financiranju medija iz lokalnih proračuna dostupna je u vizualizaciji na linku. Od lokalnih i regionalnih jedinica tražili smo temeljem prava na pristup informacijama i ugovore sklopljene s medijima, a koji se mogu pregledati na linkovima izvora u vizualizaciji.
Pregledom sadržaja ugovora 107 jedinica lokalnih i regionalnih vlasti koje su ih dostavile, vidljivo je kako su uglavnom sklopljeni za usluge promidžbe i informiranja o aktivnostima na području jedinice, često uključuju razgovore s čelnicima, praćenje sjednica, manifestacija i tema po izboru Naručitelja, kao i autorizaciju materijala prije objave. Spominje se u nekim cjenicima i koliko stoji vrijeme novinara na terenu, a često se u ugovorima izričito navodi obaveza uvrštenja plaćenog sadržaja u informativne emisije i rubrike medija. Ovakav, neprihvatljiv oblik suradnje medija i jedinica lokalne i regionalne samouprave postao je zapravo pravilo.
