Priveli smo kraju projekt Against Hate! s partnerima Ministarstvom pravosuđa Republike Finske te organizacijama Victim Support Finland (RIKU), Centrom za mirovne studije i Kućom ljudskih prava Zagreb.
U sklopu projekta Against Hate provođene su edukacije za suce i državne odvjetnike, edukacija za mlade novinarke i novinare te izlaganje na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Izrađeni su vodiči o govoru mržnje za građane i nešto specifičniji vodič o govoru mržnje za medijske redakcije.
Izrađen je i na velikoj međunarodnoj konferenciji u Zagrebu predstavljen vodič kroz dobre prakse, koji opsežno dokumentira prakse borbe protiv govora mržnje u državama članicama Europske unije.
Napokon, tu je i lijepi animirani video koji zorno prikazuje kako to izgleda kada javni prostor – prostor slobode govora i demokratske razmjene mišljenja – biva ukaljan podržavanjem ili odobravanjem diskriminacije, kao praktično jedinim oblikom izražavanja u javnom prostoru koji je opravdano zakonski ograničavati.
No, ovo su sve elementi dugotrajnijeg nastojanja na suzbijanju govora mržnje. Dugoročno će od barem podjednakog značaja biti ujednačavanje sudske prakse vezane uz sankcioniranje govora mržnje u hrvatskoj javnosti, kao i komplement tog nastojanja – zaštita slobode izražavanja, a posebice slobode političke kritike od neopravdanih ograničenja, odnosno zlouporaba pojma govora mržnje.
U ispravnom shvaćanju tog pojma, zabranom i sankcioniranjem “govora mržnje” štite se tzv. ranjive, u pravilu manjinske (etničke, vjerske, rodne, imigrantske …) ili povijesno diskriminirane društvene grupe (žene, crnci…) i njihove pripadnice i pripadnici, temeljem svojih askriptivnih karakteristika kao što su nacionalnost, boja kože, seksualna orijentacija itd.
Cilj govora mržnje nije samo uvrijediti ili poniziti određenu društvenu skupinu i njene pripadnike zbog njihovog biološki, povijesno ili društveno uvjetovanog grupnog identiteta, nego ih i temeljem nekoga od takvih identiteta ušutkati, zastrašiti, segregirati ili moralno diskvalificirati, odnosno, uskratiti im pravo na jednakost i ravnopravnost.
Nije zgorega podsjetiti i kako je Europski sud za ljudska prava presudio (u slučaju Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 7. prosinca 1976., zahtjev br. 5493/72): „Nadzorna funkcija Suda obvezuje ga na najveću pozornost prilikom karakteriziranja 'demokratskog društva'. Sloboda izražavanja jedan je od temelja takva društva, nužna za njegov napredak i za razvoj svakog čovjeka. Sukladno stavku 2 članka 10, to je primjenjivo ne samo na "informacije" ili "ideje" koje se primaju dobronamjerno ili se ne smatraju uvredljivim ili ravnodušnim, nego isto tako, i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili ometaju državu ili bilo koji dio stanovništva. Takvi su zahtjevi pluralizma, tolerancije i otvorenosti bez kojih nema 'demokratskog društva'. To znači, među ostali, da svaka "formalnost", "stanje", "ograničenje" ili "kazna", nametnuta u toj sferi, mora biti proporcionalna legitimnom cilju“.