Odbijanjem davanja javnosti informacija o stvarnom poreznom dugu Agrokora, te održavanjem netransparentnih kontakata sa svojim bivšim poslodavcem Todorićem, Marić je ponovno otvorio pitanje njegova ostanka na mjestu ministra.
Nakon sto je Povjerenica za informiranje naredila Poreznoj upravi da GONG-u i novinarima Indexa dostavi tražene informacije o poreznom dugu Agrokora, postalo je jasno da je ministar Marić pristrano tumačio Opći porezni zakon, te tako stvorio dojam da je pogodovao tvrtki Agrokor dok je njom još uvijek upravljao Ivica Todorić, njegov bivši poslodavac. Naime, kada je sazvao novinarsku konferenciju da bi demantirao medijske natpise o prenapuhanoj visini Agrokorovog poreznog duga, ministar Marić je prekršio zakonske odredbe vezane uz obvezu čuvanja porezne tajne.
Obveza čuvanja porezne tajne prestaje vrijediti jedino u slučaju da sama tvrtka u javnost plasira netočne podatke, koje ministar ima pravo demantirati. No, to se dogodilo tek dan nakon Marićeve konferencije za medije, kada Agrokor izdaje priopćenje da nema poreznog duga. Zahvaljujući odlukama Povjerenice koje se naredile Poreznoj upravi davanje informacija o poreznom dugu Agrokora, jasno je da je priopćenje netočno, te da je Agrokor na taj dan imao porezni dug. Plasiranjem netočnih informacija od strane tvrtke, za ministra Marića je prestala obveza čuvanja porezne tajne (Opći porezni zakon, čl.8.), te je ministar bio slobodan odgovarati na sva relevantna novinarska pitanja o poreznom dugu Agrokora.
Dakle, Marić je prvo javno demantirao lažne informacije o poreznom dugu Agrokora čime je išao na ruku svojoj bivšoj tvrtki. Potom je odbijanjem davanja informacija o poreznom dugu Agrokora, uz neutemeljeno pozivanje na obvezu čuvanja poreznu tajnu, ponovno išao na ruku svojoj bivšoj tvrtki pritom uskrativši javnosti informaciju da tvrtka netočnim priopćenjima obmanjuje javnost. Drugim riječima, iako mu zakon ne daje osnovu da demantira prenapuhane brojke o poreznom dugu Agrokora – on to čini, iako ne postoji zakonska obveza čuvanja porezne tajne u odnosu na porezni dug Agrokora – Marić se skriva iza tog instituta.
No, kao da ovo nije dosta, ministar Marić je odlučio i sam sebi skočiti u usta. Nakon što se na sjednici Nadzornog odbora HBOR-a isključio iz donošenje odluke o Agrokorovom kreditu, uzeo si je za pravo da kao predstavnik Vlade sa svojim bivšim poslodavcem održi sastanak jedan-na-jedan, i to u trenucima donošenja ključnih odluka koji će odrediti poslovnu sudbinu čitavog koncerna. Osim toga, ministar Marić sudjeluje i na sastancima između predstavnika Vlade i predstavnika Agrokora. Postoji jasna odgovornost ministra Marića koji se u najosjetljivijem trenutku upustio u netransparentno komuniciranje s povezanom osobom, bez prisutnosti svjedoka, te uz odsustvo javno objavljenih informacija o sadržaju ovih kontakata.
Marić ima i druge ozbiljne propuste vezane uz Agrokor. Tako je, na primjer, do zadnjeg mogućeg trenutka odgađao donošenje Zakona o reviziji, zbog čega je Komisija pokrenula postupak protiv Hrvatske. Ovaj zakon bi za tvrtke od sistemskog značaja uveo brojne novosti – javnost bi imala veći pristup informacijama o poslovanju ovih tvrtki, te bi iste bile obvezne na kontinuiranu rotaciju revizorskih društava čije usluge koriste.
Oba momenta su iznimno bitna za slučaj Agrokora – neosporno je da bi se ove odredbe primjenjivale i na Agrokor, dok je javnosti poznato da je vlasnica Agrokorove revizorske kuće ujedno i bivša zaposlenica Agrokora. Ostaje pitanje u kojoj mjeri će Marićeva često hvaljenja stručnost biti važnija od kontinuiranog urušavanja povjerenja građana u sposobnost i volju Vlade da krizom u Agrokoru upravlja imajući na umu opći, a ne posebne i privatne interese.