Usvajanjem Zakona o koncesijama saborska većina je jednim potezom uspjela izigrati demokratske standarde, otvorila vrata kontroverznim poduzetnicima te ugrozila upravljanje lokalnim javnim dobrima u interesu lokalne zajednice.
Uslijed koncesijskog skandala oko plaže Zlatni rat (te široj javnosti manje poznatih slučajeva, poput plaže Zrće i splitske plaže Bene) zahuktale su se zagovaračke aktivnosti Pokreta otoka, koji je ukazivao da se lokalnim javnim dobrima upravlja mimo, pa čak i suprotno, interesima, željama i potrebama lokalnih zajednica, te da je ključni izvor problema u hrvatskom sustavu koncesioniranja. Iako je nakon prosvjeda lokalne zajednice premijer Plenković uvjerio župana Ževrnju da lošu političku odluku oko Zlatnog rata plati svojom pozicijom, Vlada je tek nekoliko tjedana kasnije u potpunosti izignorirala organizirane lokalne dionike diljem hrvatske obale koji su ukazivali na brojne nedostatke nacrta Zakona o koncesijama. Umjesto puštanja zakona u treće čitanje, što bi omogućilo dulju javnu raspravu, saborska većina je u petak usvojila Zakon o koncesijama, usprkos prethodnim upozorenjima građana udruženih u Pokret otoka.
Pozornost javnosti na problematiku koncesija usmjerio je slučaj najpoznatije hrvatske plaže – Zlatnog rata, gdje je koncesija dodijeljena tvrtki bez zaposlenih, prihoda i kvalifikacija. No, tek usvojeni zakon nije se uhvatio u koštac s ovim problemom. Naime, ponude za koncesije i nadalje mogu dostavljati iste takve tvrtke. Ovakav zakonski okvir čini se kao stvoren za hrvatsku bulumentu kontroverznih poduzetnika koji kroz godine pronalaze od države stvorene niše za svoje poslovne „uspjehe“ (građevinarstvo i javne nabave, javno-privatna partnerstva, poljoprivredni poticaji, poticaji privatnom sektoru (HBOR, HAMAG), itd.). Čini se da se sada stvara nova niša za naše kontroverzne poduzetnike – koncesije nad lokalnim javnim dobrima.
Odbijeni su i amandmani koji bi omogućili da lokalna zajednica i zainteresirana javnost sudjeluje u procesu dodjele koncesije. No, to nije sve. Republika Hrvatska ovim zakonom ovlast odabira koncesionara izmješta iz hrvatskih tijela javne vlasti u banke u stranom vlasništvu. Naime, ukoliko koncesionar ne bude pravodobno otplaćivao hipoteku (koju prema novom zakonu može podignuti nad dobivenom koncesijom) banka je ta koja će koncesiju dodijeliti novom koncesionaru. Naravno, banke će u ovim odlukama (kao u svim drugim) biti rukovođene samo jednim kriterijem – brza i potpuna naplata dugovanja. Pretpostavka je da bi na ovaj način koncern Agrokor, kroz npr. hipoteke nad koncesijama Jamnice nad izvorima vode, mogao osigurati dodatnu likvidnosti. Iako bi ovakav razvoj situacije možda bio i povoljan za Agrokor, hrvatske građane u ovom slučaju neće moći razveseliti ni boce vode s veselim porukama.
Kao šećer na kraju, predlagatelj zakona, a radi se Ministarstvu financija koje je već uhvaćeno u kršenju Zakona o pravu na pristup informacijama, nije podržalo da se zakonskim izmjenama osigura da se Registar koncesija vodi u strojno čitljivom formatu sukladno odredbama zakona koji štiti ustavno pravo građana na pristup informacijama. Ovakav pristup Ministarstva financija nimalo ne začuđuje, s obzirom da predstavlja nastavak postojeće politike zatvorenosti prema javnosti. Naime, ministarstvo odnosno ministar Marić već su najavili da Registar stvarnih vlasnika, koji bi uskoro trebao biti uspostavljen, ne bi trebao biti javno dostupan. Prema nacrtu Zakona o sprečavanju pranja novca, koji je ovih dana raspravljen u Saboru, javnost bi i dalje bila uskraćena od informacija o tome tko stoji iza tvrtki koje dobivaju koncesije nad lokalnim javnim dobrima; radi li se doista o osobama koje su zavedene kao vlasnici tih tvrtki ili o raznim moćnicima koje kuloari spominju kao prave vlasnike.
