U sklopu konferencije „U potrazi za Građankom/Građaninom: regionalni vremeplov aktivističkih i umjetničkih praksi“ održana je rasprava o feminizmu i mirovnom aktivizmu tijekom kasnih 80-ih i ratnih 90-ih. Video zapis nalazi se OVDJE. Programsku knjižicu konferencije i izložbe možete pronaći OVDJE.
Rasprava „U potrazi za građankom/građaninom u predraću, ratu i poraću 1980-ih i 1990-ih“ posvećena je feminističkim inicijativama i aktivizmu za ženska ljudska prava pred raspad Jugoslavije i tijekom devedesetih koje su suštinski odredile načela i načine mirovnog aktivizma širom regije. Raspravu je moderirao Eugen Jakovčić iz Documente, u 90-ima aktivist i novinar splitske Cenzure, jednog od tada rijetkih nezavisnih medija. Vesna Kesić, aktivistkinja i publicistkinja iz Zagreba podsjetila je da su ženske inicijative, nastale još u vremenu Jugoslavije, obuhvatile razmeđu između socijalizma i obećanja liberalne demokracije: „One su na važne načine donijele ljudska prava u javni prostor te su zadržale univerzalni, transnacionalni karakter i onda kada se sve bilo počelo urušavati u etnonacionalizam.“
Upravo je otpor etnonacionalizmu bio okosnica feminističkog mirovnog aktivizma za Lepu Mlađenović, feministkinju iz Beograda, aktivistkinju Žena u Crnom, i Autonomnog ženskog centra: „Devedesetih je ključna poruka ljudskopravaških aktivista i aktivistkinja u Srbiji bila jedna: nužnost – i teorijska i aktivistička – otpora agresivnom nacionalizmu Miloševićevog režima, od njegovog uspona do pada. Mnogima je do dugo u to razdoblje bilo posve nezamislivo da Srpkinje ističu poruku 'Albanke su naše sestre'."
Otpor žena ratu bio je avangarda i u Crnoj Gori, prema sjećanjima Ervine Dabižinović, feministkinje i mirovne aktivistkinje ANIME iz Kotora: “Kada su ratni zločini počinjeni od crnogorske strane dovedeni pred sudove, a optužnice oborene, pokazalo se koliko je debeo zid šutnje koji ih okružuje. Žene su zaista bile prve koje su ga načinjale, zbog čega je bilo tako lako dobiti etiketu izdajnice i špijunke.“
Nada Golubović iz Udruženih žena Banja Luke podijelila je svoju ratnu aktivističku priču prožetu solidarnošću, od sklanjanja proganjanih do falsificiranja osobnih dokumenata: „Naš antiratni aktivizam bio je u malim stvarima – u povezivanju i pomaganju ljudima pogođenima humanitarnim krizama, neovisno o nacionalnosti, neovisno o političkoj pripadnosti. Posebno je to bilo zanimljivo iz perspektive Banja Luke kao grada koji je živio na teškim podjelama, praktički na margini prostora ljudskopravaškog aktivizma. Dan-danas je nacionalizam pokretač BiH politike, a prostor za ideju građanina/građanke je uzak.“
Veronika Rešković, novinarka i aktivistkinja za zaštitu ljudskih prava te jedna od pokretačica GONG-a, zaslužna i za njegovo ime, osvrnula se na svoju aktivistički poriv: „Moj aktivizam, od antiratnog i ljudskopravaškog angažmana ranih 90-ih do GONG-a, bio je 'iz želuca' – bez posebne teorijske potkovanosti, ali sa žarom da uvijek budemo tamo gdje su ljudska prava bila ugrožena, bilo u ratu bilo u poraću, bilo nasiljem bilo deložacijama. Antiratna kampanja bila je inkubator ljudi koji će presudno oblikovati mnoge kasnije inicijative.“
Video zapis cijele panel rasprave nalazi se OVDJE.
