Udruga/portal Tris i Kuća ljudskih prava Zagreb organizirali su u Šibeniku javnu tribinu s temom “Prostorno planiranje između javnih i poslovno-političkih interesa”. Namjera je bila skrenuti pažnju javnosti na sve moguće zloupotrebe i neodgovorno gospodarenje prostorom, njegovu devastaciju te činjenicu kako bi za postupke, koji nisu u javnom interesu i koji prostor nepovratno uništavaju, netko morao i odgovarati.
– Light motiv za ovu temu bio je slučaj benzinske crpke na šibenskoj rivi koja je sasvim neočekivano izbila u prvi plan i postala točka prijepora između gradske vlasti, oporbe i privatnih investitora koji su upravo krenuli s gradnjom hotela nasuprot te sporne crpke. Iako je Strategijom razvoja Šibenika određeno izmještanje benzinskih crpki iz centra grada, ona na rivi dobila je novu koncesiju na još 20 godina. Zašto se takvi slučajevi događaju? Tko je za kriv za činjenicu da u Strategiji piše jedno, a u GUP-u drugo? Kako se prenamjenjuje prostor? Je li itko odgovoran za ono što se događa u prostoru? – kazala je na početku moderatorica tribine Davorka Blažević urednica portala Tris objašnjavajući razloge za organiziranje tribine.
No nije samo benzinska crpka na rivi u Šibeniku jedino sporno pitanje kada je riječ o planiranju prostora i načinu na koji se prostorni planovi donose. Ona je samo pokazala kako se gotovo u svakoj sredini u Hrvatskoj promišlja i planira prostor, najčešće bez pravog sudjelovanja javnosti ili struke i bez jasne strategije u kojoj bi javni interesi trebali biti najvažniji.
Prostor je jedan od najznačajnijih resursa kojima kao društvo još uvijek raspolažemo. Prostorno-planska regulativa i njeno poštivanje stoga su ključan čimbenik naše zajedničke budućnosti. No, treba li se ona mijenjati ad hoc, ovisno o trenutnim potrebama potencijalnih investitora ili političkih interesnih skupina? Ili je obveza svih koji odlučuju o namjeni i korištenju, odnosno zaštiti prostora, poštivati Strategiju razvoja kao ključni dokument na kojemu počivaju planski dokumenti i odgovorno, u ime općeg dobra, raspolagati prostorom?
Na ta i druga bitna pitanja o prostoru odgovor su pokušali dati sudionici tribine sociologinja iz splitske Udruge Teserakt Diana Magdić, predsjednik Društva arhitekata Split Dragan Žuvela, predsjednik Društva arhitekata Šibenik Dario Crnogaća i Dražen Hoffmann iz GONG-a.
– Prostorno planiranje se uglavnom tematizira kao stvar arhitektonsko-urbanističke struke, a u praksi je svima jasno kako je to i političko i društveno i ekonomsko pitanje. Sve ono što se događa u društvu se zapravo prenosi u prostorne planove – smatra Diana Magdić koje je navela konkretne primjere promjene GUP-a Splita koje su se pokazale vrlo problematičnima pogotovu u svjetlu činjenice kako Split uopće nema Strategiju razvoja.
– Split ulazi u izmjene prostornih planova na temelju nečega što je čak i zakonski upitno i neodživo i to kako bi riješio legalizaciju jako velikog područja koje je pod ilegalnom izgradnjom. Konkretno dogodilo se to da su se, na osnovu oko 600 zahtjeva koji dijelom dolaze od ilegalnih graditelja a dijelom investitora, na jednom gradskom području unosile točkaste izmjene. Taj izmijenjeni plan neće primjerice riješiti važno pitanje prometa grada Splita, a vrlo se nekorektno postavlja prema baštini u primjeru brda Marjan koje je u neposrednoj blizini UNESCO-ve zone. Na oko 75 lokacija se sada traži način da se u park šumi legaliziraju nelegalni objekti. Ima još niz spornih točaka kao npr. stambeno naselje Trstenik, u kojem živi 8 tisuća ljudi (vidi TRIS), a gdje se na zahtjev investitora na mjestu jedine rekreacijske zone traži prenamjena kako bi se izgrdili stambeno-poslovni objekt i škola – navela je Magdić.
No građani Splita su, kaže Magdić, spremno su reagirali na predložene promjene prostornog plana i u slučaju Trstenika i u slučaju ostalih spornih prijedloga i to uz pomoć struke i udruga civilnog društva koje su im pružile pomoć kroz edukaciju i savjetovanje.
– Ono što se tamo dogodilo je da su građani uspjeli napisati primjedbe na prijedloge prostornog plana. Pa iako neke od njih nisu prihvaćene mi se nadamo kako će ogromna količine primjedbi, na GUP ih je preko 800, a na prostorni plan 400-tinjak, biti dovoljan znak splitskom Gradskom vijeću da nešto s tim postupkom izmjena plana nije u redu.
Kao dobar primjer utjecaja na politike izmjena prostora Magdić je izdvojila javnu raspravu o prostornom planu u Splitu na kojoj se okupilo okupilo preko 500 građana koji su tražili odgovore na pitanja koja nisu bila, kao inače, vezana samo uz njihove partikularne interese već uz javni interes grada.
– Ako se se svede na samo dvije suprotstavljene strane, kao primjerice u Šibeniku interes pumpe i interes investitora u hotel, to ne može izaći na dobro. Činjenica je kako politika još uvijek ima ključnu ulogu u bilo kakvom planiranju prostora. Struka može jako puno pomoći ali ona nije ta koja donosi konačnu odluku. Ta komunikacija između struke, politike i građana je nešto što se u Hrvatskoj tek gradi. Uspješni primjeri promjena u prostoru u Hrvatskoj mogu se svesti na tek nekoliko slučajeva u kojima je postojala upravo takva komunikacija. O prostornom planiranju je potrebna široka i sveobuhvatna rasprava te da se prostoru pristupa interdisciplinarno i integrativno. Nema smisla planirati nezavisno pa čak ni susjedne gradove – kazala je Magdić.
Dario Crnogaća predsjednik Društva arhitekata Šibenik govorio je o suradnji arhitekata sa gradskim i županijskim institucijama prilikom izrade prostornih planova.
– Društo arhitekata Šibenik je prilikom donošenja izmjena GUP-a oformilo radnu komisiju za urbanizam. No stav je društva kako smo se prekasno uključili što je i inače glavni problem kad govorimo o suradnji izrađivača planova i struke. Naime izrađivači planova nisu upoznati sa stvarnim stanjem na terenu što se pokazalo i sa šibenskim GUP-om jer su naše primjedbe bile upravo na takve izmjene. Potrebno je uključiti struku u sam proces izrade prostornih planova ali to ostaje na dobroj volji gradske uprave jer ne postoji obvezujući akt. S druge strane Društvo arhitekata Šibenik nema nikakvu moć da se njihove primjedbe i prijedlozi u konačnici i uvaže – kazao je Crnogaća dodajući kako bi bilo potrebno ustanoviti Zavod za urbanizam kao “zalog” za komunikaciju između politike, struke i građana.
S politikom sve počinje i završava!
A nepostojanje komunikacije između vlasti i zainteresirane javnosti čiji su dio i arhitekti, trenutno je najveći problem u Splitu, istaknuo je predsjednik Društva arhitekata Split Dragan Žuvela.
– Prostorni planovi se rade na najgori mogući način, a politika u Splitu čak ne želi ni sudjelovati u raspravama o prostornom planiranju. Splitskom GUP- u je odavno istekao rok trajanja. Kada je donešen 2006. godine nije ni bio predviđen za dugo trajanje već je bio zapravo bio samo gašenje požara i stvaranje nekakve zakonske regulative. Taj prostorni plan je do sada dobro “iskrpan” sa brojnim izmjenama i Splitu je nužan novi prostorni plan. Ne samo u Splitu nego i na nacionalnoj razini događa se to da umjesto da politika i struka postavljaju pravila igre, prostorni planovi se krpaju i rade kao kolaž prema investicijama koje često nemaju temelje u realnosti. Zbog nepostojanja strukovnih filtera imamo ovo što se danas događa s prostorom i u Splitu, Zagrebu, Šibeniku, Zadru… Nije rješenje osnivanje urbanističkih zavoda ako politička konstelacija neće biti dobra i korisna. Svugdje se voda može zamutiti. Najvažnije je birati odgovornu vlast jer s politikom sve počinje i završava – smatra Žuvela.
– Struka je trenutno samo filter koji usporava ovaj “slobodni pad”. Lokalna društva arhitekata, kao što je sada slučaj u Splitu, pokušavaju doprijeti do građana i ukazati kako i oni moraju biti odgovorni i svjesni kako su političari koje biraju oni koji kreiraju prostor u suradnji ili bez suradnje sa strukom. U Splitu se to nažalost događa bez struke i na potpuno krivi način – kazao je Žuvela.
Žuvela je dodao i kako Split, kao drugi najveći grad u Hrvatskoj, uopće nema Strategiju razvoja što je još jedna otegotna okolnost pri donošenju promjena GUP-a. No sama Strategija ne znači garanciju za donošenje odluka o prostoru jer, kaže Žuvela, nemamo odgovornu politiku ali ni odgovornu struku.
– Nama se četo događa da jedno piše u Strategiji, a drugo u planovima. Nije potrebno samo donijeti strategiju nego je treba provoditi, a to je najteže. Mi kao društvo svoje nedostatke pokušavamo kompenzirati zakonima, odredbama i pravilnicima koje na kraju ne provodimo – zaključio je Žuvela.
– Ne znam kako građani to zamišljaju, ali urbanizam u Hrvatskoj je zapravo zoniranje, to nije urbani dizajn ili razvijanje prostora. To je dvodimenzionalno bojanje, a najbolji primjer toga je šoping centar na Korčuli. Umjesto da se, dakle, prostor percipira četverodimenzionalno, znači tri dimenzije plus vrijeme, tamo se nije dogodilo niti dvodimenzionalno. Nad Korčulom, koja izgleda kao mali Dubrovnik, doslovno se nadvio Tommy. Način izrade planova je pogrešan, ovdje vlada teška entropija po pitanju prostora. Dakako da su problem zakoni, ali u mnogim gradovima se oni niti ne provode. Recimo, ministar drži stranu gradonačelniku Splita da uspije legalizirati objekte na Marjanu tako da ih proglasi “tradicionalnim naseobinama”. Možemo mi, znači, donositi i puno kompleksnije zakone od postojećih, ali opet će svi tražiti način da ih izigraju, a to nije rješenje – kazao je Žuvela.
Činjenicu da se postojeća Strategija razvoja, u slučaju Šibenika, ne poštuje te kako se šibenski GUP godinama “krpa”, umjesto da se donese novi dokument, pokušao je razjasniti ravnatelj županijskog Zavoda za prostorno uređenje Damir Lučev.
– Strategije razvoja su dokumenti koji nemaju snagu podzakonskog akta za razliku od prostornih planova. Ponekad nije ni moguće odrednice strategija provesti do kraja, ali ako one već postoje i ako ih donose predstavnička tijela, trebalo bi ih poštivati u što većoj mjeri, objasnio je Lučev.
Činjenica je da izvršna vlast predlaže izradu prostornih dokumenata koje na kraju trebaju prihvatiti članovi gradskih ili županijskih vijeća ali oni vrlo rijetko sudjeluju na javnim raspravama, upozorio je Lučev.
– Tek kad se dogodi nešto “sporno” vijećnici reagiraju. Ali kada se taj plan radi malo tko će od županijskih ili gradskih vijećnika doći na raspravu – istaknuo je Lučev navodeći kao primjer javnu raspravu o zadnjim izmjenama Županijskog prostornog plana na koju je bio vrlo mali odaziv.
Građane zanimaju samo njihove parcele?
No i građani su, kaže Lučev, uglavnom nezainteresirani za proces donošenja prostornih planova.
– Oni se javljaju jedino kada se radi o njihovim parcelama. Malo koga od građana interesira neka velika razvojna priča jer većina primjedbi građana se odnosi na isključivo njihove parcele – kaže Lučev.
Problem nesudjelovanja građana u javnim raspravama o prostornim planovima je u njihovoj prezentaciji, smatra Diana Magdić.
– Legitimno je imati privatni interes na prostoru, ali puno je vrjednije na javnim raspravama sudjelovati iz pozicije kako je taj privatni interesi i zajednički interes. Kada se planovi predstave na način da se vidi šira slika onda su građani itekako zainteresirani. Dobar primjer za to je ono što se događa na Marjanu. Ako se legalizira taj nered i ako se tamo dogodi nova gradnja, pitanje je tko će taj nered platiti. A platit će ga svaki drugi privatni iznajmljivač u svakom drugom dijelu grada Splita jer će grad postati lošiji za turizam. Ili ako se na Trsteniku izgrade novi stanovi i poslovni prostori, onda stanovnici tog kvarta mogu očekivati kako će vrijednost njihovih nekretnina pasti. Kada se stvari tako postave onda ljudi reagiraju i van svog partikularnog interesa – smatra Magdić.
Drugi razlog za nezainteresiranost građana za javne rasprave, kazala je Magdić, je i u opće prihvaćenom vjerovanju kako prostorom zapravo upravlja novac odnosno veliki investitori.
-To se u posljednjih 25 godina više puta i dokazalo. Pojavljivali su se veliki investitori za koje su se planovi promijenili nauštrb interesa građana tako da oni više ne vjeruje kako se sudjelovanjem na javnim raspravama može nešto promijeniti – istaknula je Magdić.
Kodeks dobre prakse za sudjelovanje građana u procesima donošenja odluka
Kao model budućeg djelovanja u slučaju donošenja prostornih planova ali i svih drugih politika koji se izravno tiču svih građana, Dražen Hoffmann iz GONG-a, naveo je neobvezujući dokument Vijeća Europe – Kodeks dobre prakse za sudjelovanje građana u procesima donošenja odluka.
Taj dokument podrazumijeva informiranje građana, savjetovanje s građanima te na koncu i njihovo uključivanje odnosno partnerstvo vlasti i građana od samog planiranja do provedbe različitih politika.
– A savjetovanje je nešto što bi sve razine vlasti trebale provoditi bez fige u džepu, odnosno s nakanom da sasluša primjedbe i sugestije građana, da se o njima ozbiljno raspravi te da građanima pruži i povratna informacija o njihovim konkretnim prijedlozima – objasnio je Hoffmann dodajući kako je takav proces nužan pogotovu u slučaju donošenja kompleksnih dokumenata kao što su prostorni planovi.
– Prostorni planovi građanima često nisu uopće čitki ni razumljivi. Ali baš zato vlast bi trebala imati obavezu sudjelovati u savjetovanju s građanima onoliko puta koliko je potrebno da se građani u tom procesu educiraju. I da im se otvori prostor da uče kako i iz laičke perspektive mogu sudjelovati u donošenju odluka od općeg interesa – istaknuo je Hoffmann.
-Nemogućnost da se proces upravljanja prostorom usmjeri prema javnom interesu jako lako može dovesti do toga da se on usmjeri prema privatnom interesu pri čemu netko profitira, a trošak, u smislu smanjenja kvalitete života, snose građani – zaključio je Hoffmann.
Prostorno planiranje – igra flomasterima?
Zbog recentnog šibenskoj slučaja sporne pumpe na rivi koje nije bilo ni u Strategiji razvoja Šibenika ali ni u GUP-u, ali je u konačnici uvedena kroz “tehničku grešku”, na tribinu su bili pozvani i predstavnici šibenske Gradske uprave i gradskog Ureda za prostorno planiranje. No oni su svoj izostanak “opravdali”, očito želeći izbjeći odgovaranje na neugodna pitanja o spornoj pumpi kojih bi zasigurno i bilo jer su se na tribinu odazvali gradski oporbeni vijećnici Reformist Petar Baranović, Ivan Rajić iz SDP-a, Iris Ukić-Kotarac sa Nezavisne liste Stipe Petrina kao i investitori u novi hotel na rivi.
– Moja osobna iskustva s prostornim planiranjem su me navela da prije puno godina tu disciplinu kolokvijalno nazovem”igra flomastera”. Ta igra je strast kojoj ne može odoljeti ni politika, ni struka, ni kapital, pa ni građani. Jako je teško, u sadašnjem normativnom sustavu, profiltrirati sve procese koji se pri tome odvijaju. Bilo kakva strategija je bolja od strategije koje nema. Kad nema strategije, nastaje kaos. Danas, recimo, Split donosi prostorni plan bez strategije, samo zato da bi pokušao legalizirati zločin koji se napravio betonom u prostoru. Nemojmo se lagati, što god je normativni prostor fleksibilniji, to svi igrači imaju više prostora za manevre svojim flomasterima, a nepopravljive štete će biti više – kazao je, uključivši se u raspravu, šibenski gradski vijećnik Petar Baranović koji je imao i konkretan prijedlog.
– U zakonima je potrebno normirati da se prostorni planovi ne mogu donositi bez strategije te da sadržaj strategije mora biti obvezujući za prostorni plan, što je logika stvari. Tada se neće dogoditi da se netko igra i tumači stvari na svoj način. Umjesto da širimo reprezentativni dio šibenske rive, sukladno odredbi strategije da želimo da ovo bude turistički grad, te da benzinsku crpku maknemo 300 metara dalje, mi imamo situaciju u kojoj se kompromitira kompletna politička javnost, jer zakon nije jasno i precizno normiran. Iskustvo iz ove priče navodi samo na jedno – Hrvatski sabor mora donijeti zakon u kojem će se stvari jasno definirati. Najveći problem ovog društva je nedefiniranost i nedecidiranost svih zakona, pa tako i ovih – istaknuo je Baranović.
Hotel će se izgraditi a benzinske crpke sigurno neće biti!?
Arhitekt Zoran Popović koji je ujedno i jedan od investitora u novi hotel na šibenskoj rivi kojemu, logično, smeta, INA-ina crpka na rivi, istaknuo je kako je potpuno neprihvatljivo da Grad Šibenik svoju Strategiju razvoja u nekim slučajevima poštiva, a u nekim ne.
– Grad Šibenik i Županija donijeli su strategiju razvoja i na temelju toga povukli smo dosta novca iz Europske unije. Ako pogledamo prvih deset članaka Zakona o prostornom planiranju, zaključit ćemo da se strategija mora poštivati. Nažalost, kad tražimo novac od Europe, onda poštujemo strategiju, no u drugim slučajevima, poput donošenja GUP-a, odlučimo da je nećemo poštivati. Što se tiče benzinske crpke na rivi, i u strategiji stoji da se ona mora maknuti, ta je pumpa morala otići još od ’90. godine. Država je dosad u revitalizaciju Šibenika uložila oko 50 milijuna eura, prije izrade same strategije. Bivši gradonačelnik Ante Šupuk je nasilno htio napraviti kolektor, zatim smo nasilno izgradili i gat Vrulje, pa i tunel do gata… Država je za sve te projekte uzimala novac od Europske banke za razvoj, ali je napisala strategiju. A sve s ciljem da se obalna crta u Šibeniku proširi, da privučemo kruzere, da revitaliziramo staru gradsku jezgru. I nakon svih tih uloženih milijuna, crpka na rivi ostaje gdje je i bila, iako svi postojeći zakoni traže da se ona izmjesti, nema je ni u strategiji, nema je u GUP-u, nema je u prostornom planu. To se opravdalo tehničkom greškom, mimo svih zakona. To je jedna crna točka u cijeloj ovoj priči, zbog čega je razvoj grada već skoro trideset godina blokiran. Mi ćemo hotel legalizirati, a crpke tamo sigurno neće biti – ustvrdio je Zoran Popović.
Kako je i zašto slučaj INA-ine crpke na šibenskoj rivi eksplodirao u javnom prostoru postavši prijeporna točka i za sve buduće slične slučajeve, podsjetila je Davorka Blažević.
– Nitko u privatnom razgovoru, čak ni ljudi u vrhu stranke koja je u gradu na vlasti, nisu za ostanak benzinske crpke na šibenskoj rivi. Priča bi bila bitno drugačija da je i građanima, a i potencijalnim investitorima jasno kazano kako je koncesija toj crpki produžena za narednih 20 godina kao rezultat nagodbe Grada i INA-e oko hipoteke koju je INA ima na prostoru TEF-a. To je najvrijednijih prostora u gradu bitan za njegov budući razvoj. Da se nije oslobodio hipoteka, Šibenik na prostor TEF-a ne bi mogao računati idućih 50 i više godina. U tom smislu razumijemo da je takva nagodba vezala ruke gradskoj vlasti ali to se naprosto nije jasno kazalo već je slučaj poprimio apsurdne razmjere – istaknula je Blažević vraćajući se tako na smjer cijele rasprave na tribini koja je pokušala naći odgovor na pitanje: koji je omjer između javnih i poslovno-političkih interesa pri prostornom planiranju?
Iako je odgovor, iz svih navedenih primjera, potpuno jasan to ipak ne mora značiti da se postojeće politike ne mogu promijeniti, zaključak je sudionika tribine koju su Udruga Tris i Kuća ljudskih prava provele u sklopu IPA projekta „Educationfor Citizens – Citizens for Social Development and Solidarity“ te uz financijsku podršku Europske unije i Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.
