Kakvi su svjetonazorski profili kandidata za suce Ustavnog suda?! Što misle o pobačaju, sekularnosti, referendumima, antifašizmu?! Na GONG-ova pitanja odgovorilo je osam kandidata.
Nakon što su završili razgovori s kandidatima za suce Ustavnog suda pred Odborom za Ustav, Poslovnik i politički sustav, GONG upozorava da građani imaju pravo znati kakvi su svjetonazorski profili kandidata, neovisno o tome iz kojih političkih stranaka dolaze ili uživaju podršku. Kako bi javnost imala priliku bolje upoznati kandidatkinje i kandidate za važne funkcije sudaca Ustavnog suda, GONG je uputio pet istih uglavnom svjetonazorskih pitanja svakoj kandidatkinji i kandidatu, a u nastavku su pristigli odgovori. Zanimljivo je da niti jedna sadašnja sutkinja/sudac koji su istovremeno i kandidatkinje/kandidati kao i saborski zastupnici kandidati za suce Ustavnog suda nisu poslali svoje odgovore.
Kandidat Teodor Antić nije zainteresiran za sudjelovanje kao ni Sanja Barić, a Pero Kovačević naknadno će dostaviti svoje odgovore. Kandidat Mittermayer navodi da bi bilo nezgodno da unaprijed decidirano odgovori na naša pitanja, jer bi na takav način prejudicirao svoj stav, ukoliko bi bio imenovan, a što je imajući u vidu novinske nominacije, kako navodi, malo vjerojatno.
GONG ponovno apelira na zastupnice i zastupnike da ozbiljno razmotre sve pristigle kandidature među kojima ima vrlo kvalitetnih kandidata kako javni poziv za izbor sudaca ne bi ispao farsa jer je unaprijed dogovoren. U budućnosti je potrebno ozbiljno razmotriti postojeći način izbora sudaca Ustavnog suda.
-----------------------------------------------
Pristigli odgovori abecednim redom:
ANDREJ ABRAMOVIĆ
1. Kakav je Vaš stav o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece?
Moj je stav sukladan postojećoj zakonskoj regulativi, i bit će takav sve dok se ne izmijene znanstveni temelji na koje se ta regulativa oslanja. Mogućnost i dostupnost kontracepcije držim u svakom slučaju dobrom stvari, dok mogućnost prekida trudnoće do zakonom određenog roka držim nužnim zlom. Edukacijom, prvenstveno mladih, ljudi i stvaranjem bolje situacije u zemlji realizacija te mogućnosti svesti će se na minimum sama od sebe.
2. Koja pitanja su nedopustiva na referendumima (na nacionalnoj razini) i treba li Ustavni sud reagirati na eventualno nedopustiva pitanja samo ako to od njega zatraži Hrvatski sabor?
Nedopustiva bi bila sva pitanja koja bi mogla dovesti do kršenja Ustavom garantiranih temeljnih prava i sloboda. Mogućnost intervencije Ustavnog suda u odnosu na referendumsko pitanje ograničena je na inicijativu Hrvatskog sabora temeljem odredbe čl. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. Rješenje držim dobrim, a još bolje bi bilo da mišljenje Ustavnog suda Sabor može (ili mora) zatražiti još u fazi prikupljanja potpisa.
3. Smatrate li da je sekularni karakter Republike Hrvatske u dovoljnoj mjeri reguliran Ustavom? Ako nije, što bi trebalo dopuniti?
Ustavna odredba čl. 41. Ustava da su „sve vjerske zajednice…odvojene od države“ jasna je i nedvosmislena. Prenormiranje u principu nije dobra stvar.
4. Jesu li tzv. Vatikanski ugovori u skladu s Ustavom i može li Ustavni sud ocjenjivati njihovu ustavnost?
Međunarodni ugovori, kada su ratificirani, predstavljaju u unutarnjepolitičkom smislu pravo nadzakonske snage, a u vanjskopolitičkom smislu sporazum kojeg se moramo držati u skladu s međunarodnim pravom i s dobrim običajima. Naš Ustavni sud je višekratno ponavljao da nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora s Ustavom. Takvo mišljenje ne smatram dobrim. Nadzakonska snaga ne znači istovremeno i „nadustavnu“ snagu. Razumno rješenje, koje osigurava kako ustavnost međunarodnih ugovora, tako i veritet RH u međunarodnoj zajednici, jest ono kakvo ima npr. Slovenija u čl. 160. Ustava „Ustavni sud na prijedlog Predsjednika Republike, Vlade ili trećine poslanika u Saboru izriče mišljenje o ustavnosti međunarodnog ugovora u postupku ratifikacije. Mišljenje Ustavnog suda obvezujuće je za Sabor“.
5. Smatrate li da je antifašistički karakter Republike Hrvatske dovoljno jasno izraženo u Izvorišnim osnovama Ustava?
Po mojem mišljenju jest, posebno u odnosu na povijesni oblik fašizma. Međutim, nije to jedini oblik fašizma (vidjeti npr. esej Umberta Ecca o ur-fašizmu ili sl.). Efikasnost ustavne zabrane je upitna, zbog raznolikosti pojavnih oblika suvremenog fašizma, te zbog teškoća vezanih za afirmaciju vrijednosti koje se određuju kao negacija nečega. Za istinski antifašizam treba ispravno postaviti društvene vrijednosti i neprestano, u skladu s njima, obrazovati ljude.
JOŠKO BADŽIM
1. Kakav je Vaš stav o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece?
Pitanje rađanju djece apsolutno je stvar slobodne odluke roditelja. Državna vlast je pri tome dužna štititi materinstvo, djecu i mladež te stvarati socijalne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Državna vlast bi svakako mogla, u sklopu demografske politike, stimulirati mjere potpore rađanju djece ako se to procjeni javnim interesom RH.
2. Koja pitanja su nedopustiva na referendumima (na nacionalnoj razini) i treba li Ustavni sud reagirati na eventualno nedopustiva pitanja samo ako to od njega zatraži Hrvatski sabor?
U RH vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana, a ostvaruje se (vlast) izborom narodnih predstavnika ili neposrednim odlučivanjem (referendumom). U načelu referendumom se može odlučivati o bilo kojem pitanju koje je relevantno za ustavno-pravni poredak RH. Ustavni sud bi trebao nadzirati i ustavnost referendumskih odluka, osim ukoliko se takve odluke odnose na izmjene samog Ustava u kom slučaju bi Ustavni sud trebao dati mišljenje o podudarnosti referendumskog pitanja s najvišim ustavnim vrednotama, koje odražavaju suštinu ili supstanciju ustavnog poretka (vrednote iz članka 3. Ustava kao primjerice prava i slobode građana, vladavina prava, demokratski višestranački politički sustav i dr.). Primjerice, u njemačkom ustavu je izrijekom propisana zabrana izmjena onih ustavnih odredbi koje materijaliziraju pojam „slobodnog demokratskog poretka“ odnosno koje odražavaju bit ustavnog uređenja države (ljudska prava i slobode, vladavina prava, neovisnost sudstva, slobodni izbori, pravo političke opozicije i dr.).
3. Smatrate li da je sekularni karakter Republike Hrvatske u dovoljnoj mjeri reguliran Ustavom? Ako nije, što bi trebalo dopuniti?
Hrvatski Ustav propisuje jednakost i ravnopravnost pred zakonom bez obzira na konfesionalnu pripadnost ili vjerovanje. Sve vjerske zajednice su jednake pred zakonom i odvojene su od države. No s druge strane su iste slobodne u skladu s zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta i druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove, te u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države. Odvojenost vjerskih zajednica od države tiče se njihovih međusobnih institucionalnih odnosa, dok je neotuđivo pravo vjerskih zajednica i njihovih pripadnika slobodno izražavati svoja politička, svjetonazorska i druga stajališta, ravnopravno sa svim drugim građanima i zakonitim udrugama ili skupinama. Normalno je da pri tome vjerske zajednice i njihovi pripadnici u laičkim pitanjima trebaju uz vjerska načela koristiti i odgovarajuća stručna znanja i argumente te ne manipulirati vjerskim osjećajima građana kako bi ih se pridobilo u konkretnim laičkim pitanjima. S druge strane, ekstremna sekularistička stajališta koja bi branila vjerskim zajednicama pravo javnog nastupa u laičkim pitanjima nisu demokratska niti su u duhu hrvatskog Ustava kao ni ustava drugih istinski demokratskih zemalja.
4. Jesu li tzv. Vatikanski ugovori u skladu s Ustavom i može li Ustavni sud ocjenjivati njihovu ustavnost?
Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost svih propisa uključujući i ratificirane međunarodne ugovore. Sadržaj tzv. Vatikanskih ugovora nije mi trenutno poznat u tolikoj mjeri da bih mogao izreći svoj sud o njihovoj ustavnosti.
5. Smatrate li da je antifašistički karakter Republike Hrvatske dovoljno jasno izraženo u Izvorišnim osnovama Ustava?
Odluke ZAVNOH-a iz 1943.g.navedene su u Izvorišnim osnovama Ustava primarno kao jedan od elemenata i dokaza povijesnog kontinuiteta hrvatske nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti, a uz to i kao dokaz međunarodnog legitimiteta i opravdanosti hrvatskih težnji k ostvarenju potpuno neovisne hrvatske države 1990.godine. Osim toga, odluke ZAVNOH-a su navedene i kao opreka prema proglašenju NDH što dakle dovoljno potvrđuje antifašističko opredjeljenje ili karakter RH odnosno njenog ustavnog uređenja. Naravno da se antifašizmom i nekim drugim pozitivnim elementima iz tog razdoblja ne mogu konvalidirati ili amnestirati neupitna totalitarističko-diktatorska obilježja jugoslavenskog komunističkog režima s praksom masovnih i sustavnih kršenja ljudskih prava i sloboda te brojnim ratnim i poratnim zločinima i neopravdanim ubojstvima i progonima.
MIRJANA JURIČIĆ
1. Kakav je Vaš stav o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece?
Riječ je o kompleksnom pitanju, ali žena ima pravo na donošenje odluke o rađanju djece.
2. Koja pitanja su nedopustiva na referendumima ( na nacionalnoj razini ) i treba li Ustavni sud reagirati na eventualno nedopustiva pitanja samo ako to od njega zatraži Hrvatski sabor?
Nedopustiva pitanja na referendumu su ona pitanja koja zadiru u Ustavom zajamčena ljudska prava i temeljne slobode. ( Glava III Ustava )
Ustavni sud bi svakako trebao unaprijed sam reagirati na eventualno nedopustivo referendumsko pitanje i ne čekati da to od njega zatraži Sabor.
3. Smatrate li da je sekularni karakter Republike Hrvatske u dovoljnoj mjeri reguliran Ustavom?
Sekularni karakter hrvatske države nije dovoljno reguliran Ustavom i trebalo bi ga jasnije i izričitije regulirati. Spominje samo u jednom članku ( čl. 41.) Ustava u kojem se kaže da su vjerske zajednice odvojene od države.
4. Jesu li tzv. Vatikanski ugovori u skladu s Ustavom i može li Ustavni sud ocjenjivati njihovu ustavnost?
Tzv. Vatikanski ugovori ( Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske) nisu u skladu s Hrvatskim Ustavom i načelom sekularnosti.
Ustavni sud može ocjenjivati njihovu ustavnost - i formalnu i materijalnu. To stoga što međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj snazi su iznad zakona, ali ne iznad Ustava.
5. Smatrate li da je antifašistički karakter Republike Hrvatske dovoljno jasno izražen u Izvorišnim osnovama Ustava?
Antifašistički karakter RH je izražen u Izvorišnim osnovama Ustava u kojem se suvremena hrvatska država poziva na tekovine ZAVNOH-a. Privrženost Hrvatske vrijednostima antifašizma u Izvorišnim bi osnovama trebala bi biti jasnije naglašena jer je Hrvatska u današnjim granicama nastala zahvaljujući antifašističkoj borbi što je dodatni razlog da se u Ustavu snažnije naglasi njezina antifašistička opredijeljenost.
DUBRAVKO LJUBIĆ
1. Kakav je Vaš stav o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece?
Članak 16. Ustava:
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Članak 21:
Svako ljudsko biće ima pravo na život.
Članak 35:
Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.
U konfliktu između dva jednako važna ustavna dobra, prava na život i prava na ljudsko dostojanstvo u smislu poglavlja I. Povelje o temeljnim ljudskim pravima Europske Unije, potrebno je provesti test razmjernosti kod svakog ograničenja. Komparativno gledano, pravna osobnost ploda se priznaje češće kod njegove separacije nego kod prvih znakova života. Ujedno, pravo na život se češće veže uz zabranu javnim vlastima na oduzimanje života, nego kod planiranja obitelji.
U konkretnom slučaju radi se i o svjetonazorskom pitanju. Ovakva pitanja uvijek izazivaju bipolarne stavove u javnosti i njihova legislativna rješenja rijetko zadovoljavaju sve adresate. Pragmatično gledano, svaka apsolutna zabrana dovela bi do inkriminacije onih koji bi postupali na drugačiji način bez utjecaja na smanjivanje ove pojavnosti u društvu. Apsolutna sloboda dovela bi do ugroze zdravlja i opstojnosti ploda i majke.
Slijedom iznijetoga cijenim oportunim pobačaj načelno utvrditi dopuštenim uz propisivanje izuzetaka koji bi se u bitnome odnosili na zaštitu života općenito, a manje zbog javnog interesa. Opravdanje za veće restrikcije radi ostvarivanja javnog interesa (populacijske politike) mogla bi doći u obzir samo kod aktivne uloge društva kod preuzimanja odgovornosti za budućnost novorođenih. Ustavni sud pak, upravo iz razloga što se radi o svjetonazorskom pitanju, mora uvažavati stajalište većine u demokratskom društvu. Stoga bi ovo pitanje trebalo prepustiti na rješavanje primarno zakonodavcu, dok bi možebitna intervencija Ustavnog suda bila opravdana samo u situacijama rigidnih zakonodavnih rješenja koja ne bi uopće u svoju vizuru uzimala interese života i zdravlja adresata.
2. Koja pitanja su nedopustiva na referendumima (na nacionalnoj razini) i treba li Ustavni sud reagirati na eventualno nedopustiva pitanja samo ako to od njega zatraži Hrvatski sabor?
Kod referenduma, teoretski gledano, u pravilu se ograničenja neposrednog demokratskog odlučivanja vežu uz opstojnost opasnosti za ugrozu teritorijalne cjelovitosti zemlje, narušavanja njezinog demokratskog ustrojstva te narušavanja njezine financijske stabilnosti. Pri tome, Ustavni sud ima mogućnost intervenirati u svakom slučaju kad to od njega zatraži Sabor, ali i na vlastitu pobudu ispunjavajući svoju dužnost čuvara supremacije Ustava (čl. 125. alineja 5. Ustava).
3. Smatrate li da je sekularni karakter Republike Hrvatske u dovoljnoj mjeri reguliran Ustavom? Ako nije, što bi trebalo dopuniti?
Članak 41 Ustava:
Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države.
Odredba Ustava RH sadržana u čl. 41., kvantitativno i kvalitativno je na tragu Amandamana I. na ustav SAD (1791), a primjerice kraća od odredaba sadržanih u Weimarskom Ustavu (čl. 136-137) preuzetih u njemački Temeljni zakon (1949). No u bitnome ona definira RH kao sekularnu državu u kojoj sve religijske zajednice imaju jednak položaj, uvažavajući pri tome načelo jednakosti iz članka 3. Ustava kao sredstvo tumačenja svih nedoumica koje bi možebitno iz razrade članka 41. Ustava mogle proizlaziti. Dodatno određenje nije potrebno, jer se sadržaj mjerodavne osnovne odredbe može nedvojbeno utvrditi tumačenjem.
4. Jesu li tzv. Vatikanski ugovori u skladu s Ustavom i može li Ustavni sud ocjenjivati njihovu ustavnost?
Praksu Ustavnog suda vezanu uz apstraktnu kontrolu općih akata kojima se uređuje pitanje položaja vjerskih zajednica primarno obilježava samoograničavanje i apstinencija od zauzimanja stavova glede položaja Katoličke crkve u hrvatskom društvu. U prilog ovoj tezi nedvojbeno idu stavovi Ustavnog suda izrečeni u rješenju U-I-825/2001, od 14. siječnja 2004, te rješenju U-I-1583/2000, U-I-559/2001; od 24. ožujka 2010. U prvome je Ustavni sud izrazio stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom. U drugom je Sud rekao kako je, u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samog međunarodnog ugovora koji je sastavni dio zakona. Ovakvo stajalište posredno je u koliziji je sa stavovima Suda izrečenim u nekim drugim rješidbama ali i s njegovom temeljnom ulogom u društvu i nadležnostima utvrđenim Ustavom. Naime, utvrđujući svoju nadležnost Sud je u svojoj praksi isticao kako nije nadležan ocjenjivati materijalne odredbe Ustava ili propisa koji se donose na način istovjetan s Ustavom i imaju snagu Ustava. Ovo iz razloga što ne postoji pravna niti faktična mogućnost za ocjenjivanje materijalne suglasnosti navedenih odredaba niti s jednim višim pravnim aktom, budući da je Ustav temeljni i najviši pravni akt države. Međutim, predmet ustavnosudske ocjene može biti postupak donošenja i promjene Ustava, odnosno ustavnog zakona, ali samo glede ocjene jesu li navedeni akti doneseni, mijenjani ili dopunjavani u postupku i na način propisan Ustavom. Također, propisi koji imaju snagu Ustava ne mogu se ocjenjivati niti u odnosu na međunarodne ugovore koji su sklopljeni, potvrđeni i objavljeni na način utvrđen Ustavom i koji čine sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Ovo iz razloga što su prema odredbi članka 134. Ustava ratificirani međunarodni ugovori po svojoj pravnoj snazi iznad zakona, ali su ispod Ustava kao najvišeg pravnog akta, odnosno ispod odredaba koje imaju snagu Ustava i iz kojih crpe svoju nadzakonsku snagu. Nadalje, sukladno ustavnom određenju Ustavni sud je ustavno tijelo sui generis nadležno za očuvanje supremacije Ustava. Preduvjet za postojanje supremacije ustava u ustavnopravnom sustavu je postojanje načela ustavnosti i zakonitosti. Načelo ustavnosti i zakonitosti postavlja pred sve adresate u društvu, uključivo i tijela državne vlasti, dužnost poštivanja sadržaja i hijerarhije svih akata koji čine pravo. Pojednostavljeno to znači da ustrojstvo neke društvene zajednice mora biti podvrgnuto ustavnoj vladavini, odnosno mora se bazirati na uređenju političke zajednice u kojoj je vlast ograničena ustavom i pravom. Ujedno, zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, dok pojedinačni akti svoje utemeljenje moraju imati u pravnoj normi koja uobličava određeni društveni odnos. Uz to, sve fizičke i pravne osobe moraju se pridržavati ustava i zakona te poštivati pravni poredak.
Iz ustavnosudske prakse proizlazilo bi da su norme međunarodnih ugovora izuzete iz važenja načela ustavnosti i kada čine unutarnji pravni poredak. Tako odredbe međunarodnih ugovora postaju sadržajno jedini opći akti koji ne podliježu kontroli ustavnosti, iako iznad njih u hijerarhiji pravnih propisa Republike Hrvatske postoje osnovne norme više pravne snage s kojima bi te odredbe, koje ratifikacijom postaju sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka, morale obvezatno biti usuglašene. Opisana ustavnosudska praksa je nedvojbeno diskutabilna, a u svojoj krajnjoj konzekvenci može biti izvor pravne nesigurnosti unutar ustavnopravnog sustava uopće. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koje su još tome izuzete ispod ingerencije ustavnog sudovanja sigurno ne doprinose koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka.
A da je tome tako, primjerice, može se zaključiti iz sadržaja članka 1. stavka 1. i 2. članka 3. stavka 3. i 4. te članka 6. stavka 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, kojima se jamči nastava katoličkog vjeronauka u javnim školama te uzimanje u obzir vrijednosti kršćanske etike pri izvođenju nastavnih programa u tim školama, ali i na sveučilištu. Ove odredbe su i danas predmet rasprave u društvu bez mogućnosti da ta rasprava bude meritorno okončana. Naznačene odredbe u svakom slučaju trebale su biti podvrgnute testu njihovog suglasja s odredbama Ustava kojima se Republika Hrvatska utvrđuje sekularnom državom kao i s osnovnim normama kojima se između ostaloga jamči autonomija sveučilišta. Poseban položaj Vatikanskih ugovora vidljiv je i iz rješenja Suda U-II-2050/2012; od 13. studenoga 2012. gdje su odredbe drugog propisa utvrđene suglasne i sa sadržajem Ugovora kojim se uređuje dušobrižništvo katoličkih vjernika u oružanim i redarstvenim snagama, iako ustavnost sadržaja tog ugovora ne može biti predmet ustavnosudske ocjene. Stoga se postavlja pitanje kako je onda drugi propis cijenjen s obzirom na sadržaj čija usklađenost s Ustavom po Ustavnom sudu ne može biti ocjenjivana iz razloga nenadležnosti, odnosno kako je drugi propis cijenjen u odnosu na sadržaj kojeg Sud, sukladno svojoj praksi, uslijed nenadležnosti nije ovlašten niti spoznati. Nadalje, u svojoj praksi Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 71/97) prema kojem se prisega Predsjednika Republike završava riječima "tako mi Bog pomogao". Argumentacija predlagatelja ogledala se u prigovoru da svečana prisega, kojom predsjednik države izriče svoju obvezu poštivanja hrvatskog Ustava, mora sadržavati jasne i nedvosmislene stavove, temeljem kojih se utvrđuje i predsjednikova odgovornost. Predlagatelj je smatrao da predsjednik od sebe otklanja svaku realnu i racionalnu odgovornost, jer je "Božja volja" nedokučiva, a upravo se na takvu nedokučivu višu silu predsjednik poziva polažući prisegu. Odgovor Ustavnog suda na navode predlagatelja bio je "da odgovornost predsjednika Republike Hrvatske ne ovisi o sadržaju predsjedničke prisege, a odgovornost predsjednika bila bi istog opsega i u slučaju da nema propisa o svečanoj prisezi".
Iz iznesene prakse ustavnog sudovanja čini se razvidnim zaključak prema kojemu Ustavni sud konzistentno pokušava izbjeći bilo koju situaciju u kojoj bi se morao odrediti prema objektivnom stanju u društvu obilježenom ustavnim uređenjem baziranim na sekularnoj državi i realnoj pojavnosti Katoličke crkve u mnogim segmentima društvenog života i preko granice njezinog poslanja. Postupajući na izneseni način Sud zapravo implicite podržava supremaciju jednog religijskog svjetonazora u društvu. Ovakvo djelanje omogućava doduše Ustavnom sudu izbjeći ulazak u politički osjetljiv odnos sekularne države i Katoličke crkve, ali ga ne lišava i odgovornosti za propuštanje očuvanja konzistentnosti ustavnopravnog poretka. U cijelosti neadekvatana Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH doduše daje Ustavnom sudu formalnopravno uporište za izbjegavanje odlučivanja u opisanim situacijama. Međutim, držim kako je takvo postupanje pro futuro neodrživo i ustavnopravno štetno. Ustavni sud mora intervenirati svaki put kad pojedino legislativno rješenje narušava uravnotežen odnos prava iz temeljnopravne sfere jer u suprotnom propušta izvršavati svoju osnovnu zadaću, a to je ostvarivanje supremacije ustava u društvu.
5. Smatrate li da je antifašistički karakter Republike Hrvatske dovoljno jasno izraženo u Izvorišnim osnovama Ustava?
Republika Hrvatska u svojim izvorišnim osnovama ne sadrži niti može sadržati odrednicu o svom "antifašističkom karakteru". Fašizam kao i antifašizam povijesne su kategorije čiji je egzistencija prestala kapitulacijom fašističke Italije 1943. Maksimalno slomom nacističke Njemačke 1945. godine iako fašizam i nacizam nisu sadržajno sinonimi.
Nakon toga u demokratskim zemljama ne postoje fašizam ni antifašizam kao posebno ozloglašene ili zaštićene kategorije jednoznačnog sadržaja, jer je svaki politički stav koji ne dovodi do nasilnih manifestacija legalan i legitiman ma kako on god bio rasistički, ksenofoban ili homofoban na bilo koji drugi način. Demokracija zahtijeva da svaka sposobna odrasla osoba ima pravo glasa pri odlučivanju što je to volja većine. Ona zahtijeva da svaki građanin ima pravo glasa jer volja većine nije pravična ako svima nije dana mogućnost izraziti svoja stajališta, mišljenja, strahove, ukuse, predrasude ili ideale, ne samo u nadi da će utjecati na druge, iako je ta nada od krucijalne važnosti, već i da bi naprosto potvrdio svoj status odgovornog subjekta, a ne tek pasivne žrtve kolektivne akcije. Većina nema pravo nametnuti svoju volju nekome kome je zabranjeno prije nego što se odluka donese dignuti svoj glas radi protesta, osporavanja ili protivljenja. Nije pravično nametati kolektivnu odluku onom kojem nije bilo dopušteno pridonijeti svom društvenom okružju izražavanjem svojih političkih i inih uvjerenja ili predrasuda. To vrijedi bez obzira na to koliko nečija uvjerenja ili predrasude većina smatrala uvredljivim ili ma koliko to protivljenje većine bilo razborito. Iskušenje da se od načela naprave iznimke može biti gotovo neodoljivo, primjerice proglasiti kako ljudi nemaju pravo unositi prljavštinu pornografije ili rasne mržnje u kulturu u kojoj svi mi moramo živjeti. Ali to ne možemo učiniti a da pri tome ne izgubimo moralno pravo takve ljude prisiliti pokoriti se kolektivnim odlukama koje su pretočene u zakone. Društvo može i mora štititi žene, homoseksualce i pripadnike manjinskih grupa od specifičnih i štetnih posljedica seksizma, netolerancije i rasizma. Ali ujedno ne smije pokušati intervenirati zabranom svakog izražavanja stajališta ili predrasuda za koje misli kako pothranjuju takve nepravde ili nejednakost. Jer ako se prerano intervenira u proces oblikovanja kolektivnog mišljenja nanosi se šteta jedinom demokratskom opravdanju koje imamo za insistiranje da se zakonima svatko mora pokoravati, pa čak i oni koji ih mrze ili ih ne odobravaju.
Preambula našeg Božićnog ustava pisana je, apsolutno nepotrebno i suvišno, za vanjsku uporabu, odnosno kao obrazloženje zašto hrvatski narod u političkom smislu ima pravo na vlastitu državu. Svaka država koja ima suverenu vlast, žitelje i teritorij, jest država neovisno o njezinom povijesnom nasljeđu, pa čak i međunarodnom priznanju. Kao na kontinuitet hrvatske državnosti preambula Ustava se poziva između ostaloga i na "odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943),". Da podsjetimo, tada je ZAVNOH donio četiri odluke. Prvu o produžetku mandata vijećnika, drugu o pristupanju uspostave mreže narodnooslobodilačkih odbora i pristupanju pripremama za udruživanje u Jugoslaviju te treću o jednakosti Hrvatskog i Srpskog naroda, jednakosti spolova i zabrani diskriminacije manjina. Četvrta i ovdje očito jedino relevantna je odluka o proglašenju ZAVNOH-a "najvišim hrvatskim državnim Saborom".
Dakle, pozivanje na navedenu odluku ne predstavlja definiranje RH kao antifašističke zemlje, jer to ne bi imalo smisla u Europi u kojoj u njenom parlamentu sjedi legalno i legitimno izabran g. Vogt, član NDP, baštinice lika i djela Adolfa Hitlera, i u čijim zemljama članicama na izborima 15-20% glasova dobivaju stranke izrazito multifobnih stajališta. Podjela na fašiste i antifašiste relikt je totalitarnih društava u kojima takvo etiketiranje ima sasvim drugi karakter, a to je difamacija i društvena likvidacija onih koji misle drugačije s jedne strane te pozivanje na ispraznicu (floskulu-lat. cvjetić) koja tobože apsorbira cijeli pozitivni sadržaj postojećeg a u biti totalitarnog društvenog uređenja. U totalitarističkim društvima tradicionalne pretpostavke slobode, definirane kao prirodno ovlaštenje na potragu za srećom te ostvarivanje sreće za najširi krug adresata putem ekonomske neovisnosti utemeljene na jamstvu privatnog vlasništva, zamjenjuje ideja o limitiranosti ljudskog osobnog potencijala javnim interesom kao osnovom i pokretačem egzistencije svemoguće nacije shvaćene u političkom, a ne nužno i u biološkom smislu. U totalitarističkim režimima osobnost pristaša režima ograničena je pravilima zajednice, dok je sloboda svih drugih praktično dokinuta jer oni kao nelojalni ne pripadaju zajednici i kao takvi su njezini neprijatelji. Ini ne samo da gube pravo na jednakost kao pretpostavku slobode, već za njih ne postoji ni jednakost pred zakonom jer su zbog svojih misli ili djela postale osobama izvan zakona. Određene društvene skupine kojih se totalitarni režimi žele riješiti, prvo unutar pravnog poretka gube pravni status i postaju građani drugog reda, što je samo početak njihove društvene ili stvarne likvidacije. Život drugačijih ovisi o milosrđu centara moći, a ne o pravnim normama. Gubitak slobode ima za posljedicu gubitak društvene pozicije u kojoj mišljenje pojedinca ima društveno značenje te u kojoj njegova djela mogu biti učinkovita. Gubitkom slobode pojedinac zapravo gubi pravo na mišljenje te na bilo kakav društveni angažman. Totalitarni režimi empirijski su dokazali kako čovjek može biti lišen i onih prava za koje se još od antike smatralo da su prirodna i svima pripadajuća te da ne postoji tiranin koji bi tu domenu mogao podvrgnuti limitaciji uslijed svojih interesa. Izmišljanje genetski ili politički suspektnih društvenih grupa omogućilo je uspostavu društvenih uređenja u kojima su se neki ljudi rađali slobodni a drugi ne. Pri tome je u svakom totalitarnom režimu bila razvidna intencija neprestanog povećavanja broja ljudi kojima pravni sustav nije pružao zaštitu predviđenu za podobne. Društvena uređenja utemeljena na totalitarizmu nijekala su postojanje ljudskog dostojanstva kao mjere minimalne temeljno pravne sfere lišene od utjecaja svakoga. Ujedno su negirala svaku pomisao na čovjeka kao emancipirano biće, neovisnog o svojim biološkim korijenima, o svom povijesnom naslijeđu ili o društvenoj uvjetovanosti. U biti svakog totalitarnog režima je teror čiji krajnji cilj nije dobrobit ljudi ili čovjeka, nego stvaranje kolektiviteta koji zbog ostvarivanja svojih interesa, ako je to potrebno, žrtvuje svoje dijelove radi cjeline. Teror totalitarizma vrlo je lako pogrešno opisati kao posljedicu postojanja tiranina. Totalitarni režimi uobičajeno počinju svoj život kao despotije, međutim njihovim razvojem sustav se alijenira i počinje svoj samostalni život. Odnosni među ljudima sublimiraju se hiper-regulativom koja pojedince drži toliko društveno zbijene da njihova različitost nestaje u amorfnoj zajednici. Tiranija zapravo nastaje rušenjem zakona koji osiguravaju prostor slobode oko ljudi te na taj način uništava ljudsku slobodu kao političku stvarnost, a za sobom ostavlja pustinju realnog bezakonja ispunjenu strahom i sumnjom. Društvo tada postaje prostor bez slobode unutar kojeg postoji samo strahom vođeno kretanje i sumnjom ispunjeno djelovanje onih koji u njemu borave. Zbijajući ljude jedne uz druge, totalitarni teror i na njemu uspostavljena vladavina odvaja od čovjeka pojedine sastavnice slobode sužavajući prostor osobnog kretanja i misaonog procesa, odričući pojedincu ujedno mogućnost izbora novog početka determinacijom njegovog društvenog položaja koji se rijetko mijenja za one izvan povlaštene nomenklature. Uništavanjem slobode i osobnosti ljudi, teror od mnogih različitih čini jednoobrazno mnoštvo jedinki koji će biti siljeni nepogrešivo djelovati u ostvarivanju ciljeva totalitarizma. Uz teror, totalitarizam razara slobodu pojedinca dominacijom dogmi u obrazovanju i preko toga u svakom obliku ljudske djelatnosti. Cilj totalitarnog odgoja nikad nije bio usađivanje uvjerenja, već uništavanje osobnosti i zatiranje svake kreativnosti. Uz to, polje ljudske djelatnosti mora biti lišeno svake vrline, ali i svake volje za obavljanje društvene dužnosti izvan gabarita potrebnih za održavanje sustava. Obrazovanje utemeljeno na ideologiji primarno treba ubiti svaku etičnost pojedinca pripremajući ga tako prema potrebi za društvenu ulogu krvnika ili žrtve lišenu emocionalnog involviranja. Pri tome se sama ideja vodilja proglašava tobože znanstveno utemeljenim filozofskim svjetonazorom, ma kako god ona pogubna u svojoj biti bila. Totalitarizam je negacija slobode jer svoju puninu postiže upravo ukidanjem svake slobode.
Slijedom iznijetoga cijenim kako u našem Ustavu antifašizam kao povijesna kategorija nije temeljna vrjednota našeg ustavnopravnog poretka. Već iz formalnog razloga što kao takva nije navedena u odredbi članka 3. Ustava. Ujedno bilo kakvo konstitucionalno upućivanje na antifašizam, kao ustavnopravno relevantnu činjenicu, pro futuro cijenim anakronim, nepotrebnim te politički neispravnim. Prezentni antifašizam u današnjem dnevnopolitičkom životu i nije općeljudska vrijednost, već je on smokvin list za opravdanje totalitarnih tendencija u opstruiranju ostvarivanja integralne slobode shvaćene kao slobode, države, društva i pojedinca. Bez slobode od dogmi i tutorstva bilo koje od sastavnica integralne slobode, nema niti opstojnosti integralne slobode uopće.
RAJKO MLINARIĆ
1. Kakav je Vaš stav o pravima na slobodno odlučivanje o rađanju djece?
U našem društvu, ali i u drugim društvima, sloboda rađanja djece i prekid trudnoće dugi niz godina su aktualna i prvorazredna društvena i politička pitanja. Zapravo je riječ o prijeporu u vezi ustavnosti i zakonitosti spontanog ili izazvanog prekida trudnoće odstranjenjem ili izbačajem embrija ili fetusa iz maternice prije sposobnosti ljudskog ploda za samostalni život.
Brojni su zagovornici ali i protivnici slobode rađanja djece, i za sada o toj dilemi nije postignut konačni i zajednički stav. U polemici sudjeluju i suprotstavljaju svoje stavove medicinski stručnjaci, demografi, etičari, vjerski autoriteti, znanstvenici i pravnici, a niti ti stručnjaci unutar svojih zanimanja nisu jedinstveni u stavovima.
Ustav Republike Hrvatske u vezi tog pitanja nudi načelo da „svako ljudsko biće ima pravo na život“. Time je samo produbio polemiku u vezi slobode rađanja djece jer se glavni prijepori u vezi ustavnog načela vode oko tumačenja pojma „ljudsko biće“ i „život“.
Međutim, od toga još važnije je pitanje da li pravnom statusu embrija treba dati prednost pred pravom majke da pod zakonskim uvjetima odluči o životu nerođenog djeteta. Ispunjavanjem postavljenih uvjeta Zakon dopušta pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece.
Uvažavajući civilizacijske dosege i trendove ali i moderne stavove čovječanstva u cjelini, također i naše ustavno i zakonsko rješenje, zagovornik sam stajališta da majci treba prepustiti odluku o pobačaju pod zakonom kontroliranim uvjetima, što znači da sloboda rađanja djece može biti ograničena samo zakonom koji je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.
2. Koja pitanja su nedopustiva na referendumu na državnoj razini i treba li Ustavni sud reagirati na eventualno nedopustiva pitanja samo ako to od njega zatraži Hrvatski sabor?
Uvažavajući ustavno načelo prema kojem vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu i da ju ostvaruje izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem, nedopustiva su referendumska pitanja koja se odnose na suverenitet Republike Hrvatske iz čl. 2. Ustava RH i pitanja koja se odnose na najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske iz čl. 3. Ustava RH (sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav).
U nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske, pored ostalih, je i praćenje ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti (čl. 129. st. 1. točka 5. Ustava RH), što znači da je Ustavni sud samostalno ovlašten na reagiranje u vezi nedopustivih referendumskih pitanja.
3. Smatrate li da je sekularni karakter Republike Hrvatske u dovoljnoj mjeri reguliran Ustavom? Ako nije, što bi trebalo dopuniti?
Sekularni karakter Republike Hrvatske proizlazi iz čl. 41. Ustava RH, prema kojem su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države, te su slobodne u skladu sa zakonom javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.
Mišljenja sam da je sekularni karakter Republike Hrvatske u dovoljnoj mjeri reguliran Ustavom RH.
Međutim, u dnevno političkom i društvenom životu te ovisno od orijentacije političke stranke na vlasti sekularni karakter države tumači se različito pa se povremeno stvara drugačiji dojam.
Za razliku od lijevo orijentiranih političkih stranaka, desno orijentirane u svojem programu i u ostvarenju političkih interesa sadrže vrijednosti i vjerske osjećaje koji su imanentni djelovanju Crkve. Time nije ugrožena sekularnost države jer je Ustavom RH svima zajamčena sloboda mišljenja i izražavanja misli (čl. 38. Ustava RH).
4. Jesu li tzv. Vatikanski ugovori u skladu s Ustavom i može li Ustavni sud ocjenjivati njihovu ustavnost?
Vatikanske ugovore sklopljene između Svete Stolice i Republike Hrvatske ratificirao je Hrvatski sabor i tim Ugovorima regulirana su pitanja javnog djelovanja Crkve te odnos između Crkve i države.
Prema odredbi članka 141. Ustava RH Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati i ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.
Ta ustavna odredba regulira pravni položaj Vatikanskih ugovora u pravnom poretku Republike Hrvatske. Sklopljeni su u skladu interesa i samostalnog djelovanja Crkve i države, pa sam mišljenja da su u skladu s člankom 41. Ustava RH, a u njihovoj provedbi Ustavni sud RH je ovlašten pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti (čl. 129. st. 1. točka 5. Ustava RH).
5. Smatrate li da je antifašistički karakter Republike Hrvatske dovoljno jasno izražen u Izvorišnim osnovama Ustava?
Izvorišne osnove su političko-povijesne činjenice i pravne osnove Ustava RH i ustavnih jamstava.
Nesporni antifašistički karakter Republike Hrvatske je jasno izražen u Izvorišnim osnovama Ustava RH.
ŠIME SAVIĆ
1. Kakav je Vaš stav o pravima na slobodno odlučivanje o rađanju djece?
U načelu sam za zabranu abortusa, osim u iznimnim slučajevima (npr. silovanja, medicinski opravdani razlozi i dr.).
2. Koja pitanja su nedopustiva na referendumima (na nacionalnoj razini) i treba li Ustavni sud reagirati na eventualno nedopustiva pitanja samo ako to od njega zatraži Hrvatski sabor?
Ustavni sud treba reagirati na eventualno nedopustiva pitanja samo ako to od njega zatraži Hrvatski sabor, jer sve ostalo bi otišlo u veliku širinu i prijedlozi bi opteretili Ustavni sud koji je ionako opterećen.
3. Smatrate li da je sekularni karakter Republike Hrvatske u dovoljnoj mjeri reguliran Ustavom? Ako nije, što bi trebalo dopuniti?
Odvojenost države od vjerskih zajednica je dovoljno uređena Ustavom, a pojedinim zakonima se isto pitanje može dodatno urediti na način da u službenim prostorijama u kojima se primaju stranke ne bude bilo kakvih vjerskih obilježja, blagoslova ministarstava ili državnih ureda i sl.
4. Jesu li tzv. Vatikanski ugovori u skladu s Ustavom i može li Ustavni sud ocjenjivati njihovu ustavnost?
Vatikanski ugovori su djelomično u nesuglasju sUstavom RH, a zasigurno prije potpisivanja i ratifikacije međunarodnih ugovora u buduće bila bi nužna jača provjera suglasnosti međunarodnih ugovora s Ustavom RH.
5. Smatrate li da je antifašistički karakter Republike Hrvatske dovoljno jasno izraženo u Izvorišnim osnovama Ustava?
Dovoljno je u Izvorišnim osnovama napisano o povijesti hrvatskog naroda, pa tako i o antifašizmu, kao i težnjama za državni suverenitet koji je ostvaren kroz Domovinski rat i trebamo se okrenuti budućnosti i budućnosti naše djece.
GORAN SELANEC
1. Kakav je Vaš stav o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece?
Prvo pitanje je nezgodno postavljeno. Naime, nesporno je kako je planiranje, začeće te porod djeteta temeljno pravo svake osobe koje pritom uživa i dodatni aspekt zaštite kroz pravo na obiteljski život. Stoga vjerujem kako se pitanje odnosi na mogućnost pristupa medicinski induciranom prekidu trudnoće.
U tom smislu vjerujem kako je korisno naglasiti sljedeće. S obzirom da se radi o kontekstu izbora sudaca i sutkinja za Usud, osobni stavovi kandidata i kandidatkinja o tom pitanju možda jesu od interesa, ali ne bi trebali biti u samom središtu pozornosti. Nema sumnje kako svaka osoba ima neki inicijalni osobni etički, filozofski pa i politički (ukratko vrijednosni) stav o ovom pitanju. No, istovremeno, kandidati i kandidatkinje za Usud trebali bi biti svjesni kako taj osobni stav ne može automatski i u potpunosti određivati odgovor na ustavno-pravno pitanje koje nastaje tenzijom između temeljne vrednote osobne autonomije i prava na slobodu izbora s jedne strane te zaštite vrednote života s druge strane. Hrvatska nije jedina ustavna demokracija koja se suočava s ovom ustavnom dilemom. Upravo stoga komparativno iskustvo drugih sudova ove kategorije - 39 BVerGe/ 88 BVerGe; Morgentaler/Trembly; Grogan; Roe/Casey; A.B.C/R.R. - govori kako ustavni sudac ili sutkinja moraju biti svjesni da postoje izuzetno ozbiljni argumenti s obje strane ove rasprave. Zadaća je ustavnog suda da u konkretnim okolnostima konkretnog predmeta suoči te argumente i za dogledno vrijeme nađe razmjerno rješenje sukoba.
Staviti osobne stavove u samo središte pozornosti sugerira kako će određeni sudac ili sutkinja dopustiti da njegovi subjektivni interesi određuju rješenja najsloženijih ustavnih pitanja koja se tiču konkretnih pojedinačnih osoba, ali i političke zajednice kao cjeline. To je suprotno vrednoti vladavine prava kao temelju ustavne demokracije.
No, pri uravnoteživanju vrednota i interesa Usud mora krenuti od sljedeće usko povezane dileme. Kako pristupiti ocjeni nekog zakonodavnog rješenja ovog pitanja koje će imati dalekosežne posljedice za žene i njihove interese u nepobitnim društvenim okolnostima društvene nejednakosti žena, a koja se posebno uvjerljivo odražava u podzastupljenosti ove društvene skupine u tijelima političkog odlučivanja koja bi trebala riješiti ovu dilemu?
2. Koja pitanja su nedopustiva na referendumima (na nacionalnoj razini) i treba li Ustavni sud reagirati na eventualno nedopustiva pitanja samo ako to od njega zatraži Hrvatski sabor?
Referendum, kao oblik izravne demokracije, zasigurno ima svoje mjesto u ustavnom poretku Republike Hrvatske. No, Republika Hrvatska je definirana kao ustavna demokracija. Stoga, bez obzira o kojem obliku demokratskog odlučivanja se radi - parlamentarnom ili izravnom - političke/zakonodavne odluke koje se donose moraju poštivati isti ustavni okvir, odnosno ne smiju nerazmjerno ograničavati određena temeljna prava definirana Ustavom, kao niti temeljne strukturalne postavke ustavne demokracije. Ukratko, bez obzira radilo se o parlamentarnoj ili referendumskoj odluci, Ustav ne dopušta da se konkretnom odlukom ograničavaju temeljna prava svake osobe kao jednako vrijednog člana političke zajednice, da se određena društvena skupina namjerno ili nesvjesno dovodi u skupinu građana drugorazrednog statusa, odnosno da se njome nerazmjerno otežava ili čini gotovo nemogućim funkcioniranje redovnog političkog odlučivanja u okviru parlamentarne demokracije. U takvim slučajevima Usud, u svojoj ulozi čuvara ustavnog poretka, ima odgovornost i obvezu reagirati čak i onda kada parlamentarna vlast odluči ostati tiha.
3. Smatrate li da je sekularni karakter Republike Hrvatske u dovoljnoj mjeri reguliran Ustavom? Ako nije, što bi trebalo dopuniti?
Članak 41. st.1. Ustava jasno inzistira na dvostrukoj obvezi državne vlasti. S jedne strane, odredba jasno propisuje kako se državna vlast ima obvezu odnositi s jednakim dužnim poštovanjem prema svim vjerskim zajednicama. S druge strane, ona naglašava kako država ima obvezu svoje odluke donositi nezavisno od specifičnih uvjerenja i interesa bilo koje vjerske zajednice zasebno i svih vjerskih zajednica skupno. Ustav priznaje važnost koje vjerske zajednice imaju za građanke i građanke društvene zajednice. Uostalom, Ustav jamči i slobodu vjeroispovijesti kao temeljno građansko pravo. Istovremeno, Ustav obvezuje vlast da svoje političke odluke donosi na temelju životnih i objektivnih, što je više moguće empirijski poduprtih procjena i argumenata koje se ne mogu, isključivo ili pretežno, zadovoljiti aktom poklonjene osobne vjere. Ravnoteža između ovih dvaju stajališta teško da može biti propisana pravnim tekstom neke dodatne odredbe. Potrebno ju graditi i potvrđivati kroz praksu temeljenoj na konkretnim odlukama.
4. Jesu li tzv. Vatikanski ugovori u skladu s Ustavom i može li Ustavni sud ocjenjivati njihovu ustavnost?
U ovom trenu ustavna praksa, koja čini sastavni dio ustavnog poretka Republike, stoji na stajalištu kako Usud nema ovlasti ocjenjivati ustavnost međunarodnih ugovora. Ta praksa je ustaljena i dosljedno primjenjivana već više od dva desetljeća, a Usud se držao te doktrine usprkos izmjenama sastava samog Suda i političkih okolnosti u kojima je doktrinu koristio. Naslanjajući se na odgovor na prvo pitanje, bez obzira na nečiji osobni stav o nekom konkretnom međunarodnom ugovoru, kandidati i kandidatkinje za Usud imaju obvezu poštivati ovu činjenicu. Istovremeno, niti jedna doktrina nije apsolutna. No, od čvrsto ustaljene prakse nije korisno odstupati bez nekih značajnih promjena u okolnostima koje dovode do konkretnih životnih učinaka koje od Suda traže da preispita svoja stajališta i u odredbama Ustava, kao živućem dokumentu, nađe odgovor na promijenjene društvene okolnosti i potrebe zajednice. U konkretnom slučaju, a s obzirom na dugotrajnost opisane doktrine, postavljeno pitanje nalazi se prvenstveno u nadležnosti parlamentarne, a ne sudske grane vlasti, u mjeri u kojoj su ispoštovana ustavna ograničenja navedena u odgovoru na drugo pitanje.
5. Smatrate li da je antifašistički karakter Republike Hrvatske dovoljno jasno izraženo u Izvorišnim osnovama Ustava?
Ustav Republike Hrvatske - vrednote na kojima počiva, temeljna prava koja jamči, način na koji uređuje funkcioniranje državne vlasti ili raspodjeljuje političku moć između različitih aktera unutar zajednice - pripada porodici modernih ustavnih demokracija koje predstavljaju odgovor na grozote i patnju s kojima je čovječanstvo bilo suočeno zbog nacističkog i fašističkog terora tijekom Drugog svjetskog rata. Ustav je vrijednosno „obećanje“ da se užas tih režima koji je doveo do pogibije preko 50 milijuna ljudi i prijetio potpunim istrebljenjem kompletnih društvenih skupina pa i nacija nikada neće ponoviti. Štoviše, sam čin pristupanja Europskoj uniji i njenom pravnom poretku, koji je doveo do zadnjih promjena Ustava, predstavlja svojevrsnu obnovu i potvrdu tog obećanja. Sa pozicije ovog stajališta, vrijednosni karakter Ustava nije određen jednom ili dvije rečenice preambularnog teksta, već njegovim duhom, svrhom i poviješću koji se zrcale u njegovim odredbama. Na Usudu je da, uz ostale grane državne vlasti, ali i nezavisno od njih, taj duh i svrhu dosljedno i predano štiti i potvrđuje u stvarnoj praksi.
VLADO SEVŠEK
1. Kakav je Vaš stav o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece?
Nisam mišljenja da bi se smjelo dopustiti ograničavanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (osim radi zaštite zdravlja).
Dakle, osuvremenjeni Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78) mogao bi odražavati moj stav o navedenom pitanju.
2. Koja pitanja su nedopustiva na referendumima (na nacionalnoj razini) i treba li Ustavni sud reagirati na eventualno nedopustiva pitanja samo ako to od njega zatraži Hrvatski sabor?
Vaše pitanje: „Koja pitanja su nedopustiva…“ ipak smatram nedostatno preciznim, čak i da se odgovor svede samo na nabrajanje načela koja ne smiju biti povrijeđena referendumskim pitanjem.
Ustavni sud može reagirati na eventualno nedopustiva pitanja jedino ako to od njega zatraži Hrvatski sabor jer je tako propisano Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Osobno bih bio sklon promjeni ove odredbe propisivanjem da zahtjev može postaviti određen broj zastupnika u Hrvatskom saboru kako bi se onemogućila manipulacija saborskom manjinom.
Mišljenja sam da ne bi trebalo mijenjati odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koje propisuju da se postupak pred Ustavnim sudom pokreće pisanim zahtjevom, prijedlogom i ustavnom tužbom, dakle, nisam za to da Ustavni sud samoinicijativno pokreće ustavnosudske postupke, kako se sugerira u Vašem pitanju, jer bi to dovelo do dramatičnih, a posve nepotrebnih promjena u političkom i pravnom sustavu Republike Hrvatske.
3. Smatrate li da je sekularni karakter Republike Hrvatske u dovoljnoj mjeri reguliran Ustavom? Ako nije, što bi trebalo dopuniti?
Smatram da jest. Ustav je u tom pogledu jasan i ne treba ga dopunjavati. Neprikladni pojedinačni javni nastupi kojima se stvara dojam o proboju načela odvojenosti vjerskih zajednica od države ne mogu biti razlogom za dopunjavanje ili bilo kakvu promjenu Ustava RH.
4. Jesu li tzv. Vatikanski ugovori u skladu s Ustavom i može li Ustavni sud ocjenjivati njihovu ustavnost?
Ustav RH propisuje:
„Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.“
Prema tome, Ustavni sud RH sigurno je nadležan ocjenjivati ustavnost zakona o potvrđivanju nekog međunarodnog ugovora, ali ne i samog ugovora.
U izloženom smislu postoji i ustavnosudska praksa (Rješenje U-I-1583/2000, NN 46/10).
5. Smatrate li da je antifašistički karakter Republike Hrvatske dovoljno jasno izraženo u Izvorišnim osnovama Ustava?
Uz pozivanje na odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske i kasnije Ustave, sve do donošenja Ustava RH 1990. godine, valjalo je inkorporirati u tekst Izvorišnih osnova upravo pojam: „antifašistički karakter Republike Hrvatske“.
