S obzirom na zabrinjavajuće pojave militarizacije hrvatskog društva tijekom zadnjih nekoliko mjeseci koje su kulminirale ovotjednim raspravama o ponovnom uvođenju služenja vojnog roka i najave organiziranja vojne parade, Centar za mirovne studije (
Posljednjih mjeseci u više navrata istaknuta je retorika o potrebi za „drugim Domovinskim ratom“, a dio naših sugrađana za potrebe prosvjeda ponovno oblači vojne uniforme, upozorava Centar za mirovne studije, koji se «protivi ideji obnavljanja služenja vojnog roka i želi vjerovati kako se tu radi primarno o nepromišljenim i neutemeljenim političkim izjavama i medijskim spinovima, a ne o stvarnim potrebama za vojnim ročnicima».
Stoga poziva Grabar-Kitarović da umjesto o vojnom roku, razmisli o programima razmjene mladih kroz koje će nove generacije steći znanja o interkulturalnosti, izgradnji mira i nenasilju.
U
Umjesto da se Vlada i Predsjednica iscrpljuju oko dogovora lokacije vojne parade,
"Čudnovati kljunaš" Podunavlja između rata i mira
Da je Podunavlje primjer uspješnog rješavanja kriznih situacija, podsjetio je, kako smo pisali, na predavanju o procesu i nasljeđu mirne reintegracije Istočne Slavonije i Baranje organiziranom večer uoči 17. godišnjice tog događaja u
Proces vraćanja istočne Slavonije i Baranje u pravni sustav Republike Hrvatske smatra se i najuspješnijom mirovnom misijom Ujedinjenih naroda, a premda bi kao takav trebao biti primjer o kojem će učiti djeca i mladi, to se ne događa što je Moriću neshvatljivo pa je opet zapitao: „Ako se slave i obilježavaju vojne oslobodilačke akcije s mnoštvom poginulih i ranjenih na obje strane, koja je logika da se ne slavi oslobađanje cijelog Podunavlja bez ijednog ranjenog ili poginulog čovjeka? Zar je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem?“
Taj dvogodišnji „projekt“ bio je i tada dočekan priličnim podsmijehom i nevjericom na različitim stranama - „čudnovati kljunaš“ – tako ga je nazvao jedan od tadašnjih (a i sadašnjih) važnih političara jer malo tko je davao šanse mirnoj reintegraciji za koju nakon pobjedonosnih vojnih akcija gotovo nitko nije vidio smisla. Zar se u 17 godina ništa nije promijenilo?
S obzirom na rečeno, valja još jednom ponoviti: Doista ostaje neshvatljivo zašto se ne razvija i dalje ne primjenjuje dragocjeno iskustvo (iz)gradnje mira bez represije te osnaživanje zajedničkog života i multikulturalnosti, kao i zašto 15. siječnja nije proglašen i Danom izgradnje mira u Hrvatskoj? Pri čemu valja reći da se kad govorimo o miru, treba odmaknuti od ratnih sukoba, naime, kako nas podsjeća Goran Božičević, aktivist s dugogodišnjim iskustvom mirovnog rada u Slavoniji: „Mir je stanje društva u kojem postoji društvena pravda, resursi su dostupni svima, konflikti se rješavaju bez nasilja, život se u svim svojim oblicima raste i razvija, ne na štetu drugog. Tako nekako. Prilično utopijski, ali ako uzmaknemo na početku, odustajemo i od građenja takvog društva“.