«Laku moć, voljena Hrvatska
Zapjevaj, nemoj se stidjeti
Kad svjetlost dogori feralska
Ti ćeš se sretnijom vidjeti.
Cvjetat će zemlja, more i zrak
Poslovni tornjevi, voćnjaci ...
Svijetao bit će i taj tvoj mrak
Kad u njem zabljesnu očnjaci.»
... ostalo je zapisano u «odjavnoj pjesmi zadnje epizode Feral Tribunea» 20. lipnja prije sedam godina, tijekom kojih je o «glasilu hrvatskih anarhista, protestanata i heretika», koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim, u medijima i institucijama uglavnom vladala sramotna šutnja. Izuzevši to da su se na naslovnicama velikih dnevnih novina često eksluzivno kočeperile teme o kojima je Feral davno prije pisao. I pritom bio šamaran tužbama od kojih su neke i dalje u postupku iako su neki od tužitelja u međuvremenu «zavirili» iza zatvorskih rešetki, bilo u ovoj, bilo u drugoj domovini i iako su se mnogi Feralovi tekstovi kasnije pokazali točnima.
No unatoč svemu Feral nije zaboravljen što posljednjih mjeseci jako dobro pokazuju i promocije knjige «Smijeh slobode – Uvod u Feral Tribune» autora Borisa Pavelića, dugogodišnjeg novinara Novog lista, koji je u nakladi Izdavačke kuće »Adamić« na 700 stranica zabilježio povijest ovog kultnog političko-satiričnog lista. Prvo izdanje knjige od 750 primjeraka planulo je u 40 dana, a još bi brže moglo i drugo dopunjeno i likovno obogaćeno izdanje u dvostruko većoj nakladi, predstavljeno u četvrtak u Zagrebu. Emocijama nabijena i smijehom obuhvaćena dupkom puna velika dvorana Hrvatskog novinarskog doma ipak je bila premala da primi sve štovatelje Ferala od kojih se neki prepoznaše po tome što su se nekad sretali kod kolportera i u trafikama čekajući na novu dozu "smijeha slobode".
izvor: HINA/ Denis CERIĆ /dc
Nekad se palilo Ferale, a tko će se danas zapaliti za "enciklopediju novinarstva"?
Ne čudi to jer kako je kazala Snježana Kordić, lingvistkinja: «Tko želi imati uvid u političku, medijsku ili akademsku sadašnjost, u korupciju i licemjerje društva, dobit će ga u knjizi Borisa Pavelića. Ona je neiscrpno vrelo za politologe, sociologe, novinare, povjesničare, istraživače jezika i književnosti». Istovremeno, kako već spomenusmo, «hrvatska akademska zajednica se na spomen riječi Feral ponaša kao avet napadnuta svjetlošću. Upravo zato u svim službenim situacijama preskaču Feral i ignoriraju postojanje feralovaca, a iz svijeta su dolazila priznanja i nagrade, kojih je Feral dobio više nego cjelokupno hrvatsko novinarstvo u cijeloj svojoj povijesti».
«Tri su razloga zašto se ova priča zaobilazi u medijima: prvi je nacionalizam desničarskih krugova, drugi je zavist kod nezavisnih medija i treći je sram kod nas koji smo radili u javnim medijima. To je sramotno i mora se promijeniti», istaknuo je Pavelić, kojega je upravo šutnja i potaknula na pisanje knjige o Feralu kao najhrabrijoj novini od osamostaljenja Hrvatske, koja se i u bivšoj državi istim intenzitetom suprotstavljala socijalističkoj rigidnosti. Podsjećanje da je «Feral bio oštar i prije nastanka samostalne Hrvatske kao neprijatelj bratstva i jedinstva lijepo je jer će iskomplicirati sliku o Feralu onima koji smatraju da smo samo bili mrzitelji svega hrvatskoga. Najlakše je, zapravo, danas biti neprijatelj Hrvatske. To je, kako vidimo, svatko», kaže Predrag Lucić, uz Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića, osnivač Ferala.
Feral je bio jedinstven i nesalomljiv u zastupanju novinarske etike rabeći kroz istraživačko novinarstvo sve tajne novinarskog zanata i donoseći fascinantne činjenice, podsjetila je Kordić te s Pavelićem «razotkrila pravu tajnu uspjeha Ferala: «U njemu je radio najkreativniji, najduhovitiji, najneovisniji i stvaralački najkvalitetniji novinarski tim koji se mogao naći u tom trenutku». A ti «Bogu-mili a ni Vragu nisu mrski» predvođeni s Viva Ludež «proizvodili su fantastične tekstove ne pet puta u životu, nego iz tjedna u tjedan savršenim jezikom i stilom», upozorila je Kordić, dodavši da je njihova važnost i u tome što su «heroji pisane riječi» majstorski «ismijavajući jezičnu cenzuru lektorskih službi i nasrtljivi novogovor autoritarnih vlasti». Uostalom, i sam Ivančić u Pavelićevoj knjizi kaže da je jezik Feralu “osnova svega” i «nije se pazilo samo na kvalitetno istražene i potkrijepljene novinarske tekstove, nego i na lijepo pisanje».
izvor: HINA/ Denis CERIĆ /dc
«Stoga je ova maestralna knjiga s kronološkom pripovjednom niti koju Pavelić vodi izuzetno vješto, oslikavajući društveni i vremenski kontekst idealan uvod u Feral, ali može poslužiti i studentima novinarstva kako bi se upoznali s najvećim dosezima novinarskog zanata», zaključila je Kordić svoje izlaganje o knjizi koja govori o tjedniku koji je beskompromisno tijekom 15 godina donosio niz vrhunskih tekstova različitih žanrova s naglaskom na istraživačke priče o ratnim zločinima, privatizaciji i korupciji uz fantastičnu satiru koja je ovom listu "oslobođenom osnovnog nameta na pamet" donijela i najveću slavu, ali i najviše problema.
«Feral je bio jedinstvena pojava u cjelokupnom hrvatskom pa i jugoslavenskom novinarstvu, puno više od satire, no doveden je do gašenja jer je vlast bila jača i samo se nadam da će neki drugi dečki pod njihovim utjecajem jednom napraviti nešto slično», kazao je Slavko Goldstein, publicist i povjesničar. A upravo je pitanje o nekom novom Feralu nezaobilazno i vječno premda se mišljenja o tome razlikuju, kako s obzirom na tajming pitanja, tako i s obzirom na to koga se pita.
"Novinarstvo treba odvojiti od moći i novca"
Čak je do prije nekoliko godina Boris Dežulović, uz Viktora Ivančića i Predraga Lucića osnivač Ferala, sam govorio da to nema smisla, međutim, sada kaže: «Feral danas treba možda i više nego 1993., ali ako pitate trebamo li ga mi raditi, onda ne znam. Mi smo novinari olova, novinarstva 19. stoljeća, previše se promijenilo dolaskom novih tehnologija, interneta i društvenih mreža», kaže Dežulović ciljajući na to da je vrijeme za neke nove klince pa dodaje i: «Ne znam da bi danas na puno kioska mogli vidjeti naslovnicu s golim Glogoškim i Klemmom i da bi bilo moguće da ih hrabre tete kao u slučaju Tuđmana i Miloševića drže u trafikama. U nekim je stvarima Hrvatska puno gora nego onda».
«Otvoreni smo za pomoć onome tko će raditi sličnu novinu. Što se tiče nas samih, naša nesretna epizoda je pokazala da se bavimo pisanjem, ali da ne znamo raditi posao, odnosno da nismo talentirani za takozvano malo i srednje poduzetništvo", kazao je Dežulović, a Lucić dobacio: «Dajte nam pisati, uzmite nam poslovanje». Da «novinarstvo treba odvojiti od moći i novca", ističe Ivančić, koji je utočište pronašao u Novostima dok Lucić piše u Novom listu, a Dežulović u EPH i zaključuje: «Mi smo sredovječni kolumnisti čiji je zadatak da dociraju, moraliziraju i sole pamet. Za to smo se borili.»
Umjesto sudjelovanja u mainstream medijima, treba raditi na njihovom potkopavanju, smatra Ivančić, koji drži da je za trenutno novinarstvo puno bolje pisati u «marginalnim» medijima te da se utjecaj masovnih medija precjenjuje: «Mislim da oni imaju ironijski raspoložene čitatelje, koji novine kupuju sa željom da vide kakve danas gluposti pišu. To nisu vjerodostojni mediji koji mogu mobilizirati čitatelje. Hiljadu čitatelja portala Lupiga vjerojatno vrijedi više od 15.000 čitatelja 24 sata. Hoću reći, s margine se može djelovati sasvim fino bez da se ulazi u velike sisteme». S druge strane, Pavelić smatra da upravo novinari i urednici poput Feralova trojca trebaju biti u najjačim medijima: «Konkretna posljedica reaktualizacije Ferala bi trebala biti da Ivančić postane glavni urednik Slobodne Dalmacije, ili da postane moguće zamisliti da ovakvi ljudi budu profesori na Fakultetu političkih znanosti». Na to će Lucić: «Da, mi profesori na tom fakultetu, a Stipe Mesić predsjednik HDZ-a».
Mogućnosti da na spomenutom Fakultetu na kojem je unatoč (a možda baš zato) nakon afere s prepisivanjem predstojnik Odsjeka za novinarstvo i odnose s javnošću postao Božo Skoko valjda je jedino moguće nasmijati se, pri čemu, valja opet iznova podsjetiti kako je to da uz bok novinarstvu stoji i studij odnosa s javnošću, otprilike kao da lisici date da čuva kokoši.
izvor: HINA/ Denis CERIĆ /dc
Ima li Ferala poslije Ferala?
«Problem današnje novinarske struke jest u tome što se ovo zanimanje strukturalno promijenilo i to u trenutku kad su novine počele zavisiti od marketinga. Postolar napravi cipele i živi od njihove prodaje. U novinama napišete članak i živite od prodaje oglasa. Činjenica je da je taj oglas žanrovski potpuno suprotstavljen novinskom tekstu, jer netko vam plati oglas da ga hvalite, a vi pišete tekst da nekog kritizirate džabe. U novinarstvu se dešava miksanje ovih žanrova i zanat se mijenja», upozorava Ivančić podsjećajući da su Feralovci bili prisiljeni pokrenuti privatnu novinu kako bi imali «potpunu autonomiju nad uređivačkom politikom dok je u današnjim privatnim medijima taj stupanj slobode postao najmanje moguć».
Feralov trud čitatelji su prepoznali i danas, reći će Pavelić, «postoji niz portala nadahnutih Feralom» – osim Lupige, tu su i H-alter, Novosti, Forum, Kulturpunkt, Newsbar, Kontrapress, Njuznet, Buka, Tačno, Žurnal ... No, ipak se čini da će «stari» Feral biti teško preboljeti, bio je on «greška u sistemu koja nije bila proizvod proizvod društvene klime, tradicije, grada, države, fakulteta ili sistema. Naprosto se dogodilo», kaže Dežulović, koji upozorava i da oni nisu imali neke uzore: «Nije se baš 80-ih na fakultetu izučavao Monty Python i Groucho Marx ili neki satirički autori, a nisu ni socijalističke novine baš bile New York Times. No, zanat se tada mogao bolje izučiti, ali nismo imali priliku vidjeti golog Tita pa da onda po tom uzoru radimo Miloševića i Tuđmana u krevetu».
Pavelićeva knjiga kao «iznimno vrijedan dokument vremena» mogla bi, i možda baš u tome leži njezino najveće bogatstvo, najviše poslužiti mladima iako je upravo njih baš bolno nedostajalo u četvrtak, mladima koji ne znaju što je Feral značio prije izbora 1990. ili u vrijeme rata približiti Feral, osvijestiti važnost slobodnog duha, nepriznavanje autoriteta, kritičko razmišljanje te smijeh, koji ne znači samo nasmijavanje, nego i provociranje i ruganje, a to je ono što, upozorava Pavelić, danas nedostaje. O otporu strahu i autoritetima govori i druženje Feralovaca s kolegama iz satiričnog Charlie Hebdoa, čije su karikaturiste i novinare početkom godine smaknuli francuski džihadisti, naime, pariški kolege posjetili su 1994. «rođake» u Splitu i nakon toga su listovi razmjenjivali pojedine objave prepoznavši se, kako piše Lucić «po tome što su izrugivanjem političkog, vjerskog, vojnog, policijskog i medijskog establišmenta branili ono na što su moćnici udarali – na ljudsku slobodu da se ne bude postrojen i uštrojen, da se ne bude namršten i prepušten na milost i nemilost onima koji svoju niskost kriju iza paravana »viših interesa».
izvor: portal Novosti
Tko se sjeća Heni Erceg još?
Međutim, rad Charlie Hebdoa u međuvremenu se našao na meti kritike filozofa Alaina Badioua koji ih je optužio da se ispod njihovih karikatura kriju i kulturni rasizam i platforma za plasman sumnjivih političkih ideja. Ovako je to komentirao Ivančić, ukratko na promociji, a poduže u Novostima, uz podsjetnik da se «o satiri ne može govoriti s aspekta ukusa ili političke korektnosti te da se ona temelji na neumjerenosti i pretjerivanju»: «Badiou, kojeg inače cijenim, falsificira stvar. On karikaturiste Charlie Hebdoa smatra kulturnim rasistima, a u njihovim karikaturama vidi rasizam prema muslimanima. Ima jedan problem s tom tezom, naime, kada bi se isti kriterij primijenilo na ostale mete Charliea, onda bi ih morali optužiti za rasizam i prema bijelim kršćanima i prema Židovima. Čak s puno više argumenata. U tom slučaju Charlie Hebdo bio bi polirasistički časopis».
«Oni su vrijeđali sve, nikako određenu manjinu» podsjetio je Ivančić poručivši kritičarima njihova rada da ako su šutjeli prije osude na smrt, trebali bi se i sada suzdržati od prodika, a ako to nisu u stanju u argumentaciju bi trebali uključiti i potrošeno olovo. A upravo je strah za sav ljudski život na ovom svijetu također ono što je povezalo Feral i Charlie, jer kako napominje Lucić, «Feralovci su konstantno radili s osjećajem gubitka, naime, u ono doba kad su počinjali svakome tko je bio svjestan krvavog raspada Jugoslavije, a koji će nužno imati strašan utjecaj na mnoge sudbine, bilo je jasno da će na neki način biti gubitnik. Današnja erupcija mržnje u slobodnoj zemlji Hrvatskoj još je jedan ljudski poraz i ja, zapravo cijelo vrijeme radim sa sviješću o ljudskom porazu».
Ono što je još jedan poraz jest nastojanje da se u javnosti, ako se i govori o Feralu, gotovo i ne spominje ili potire Heni Erceg – koja je 10 godina uređivala Feral, "nju hrvatska javnost prešućuje najviše od svih feralovaca. Ignorancija kojom se Hrvatska odnosi prema Heni Erceg sramotna je i s profesionalnog i s rodnog stajališta», upozorava Pavelić u intervjuima, a njenog se imena i na promociji u Zagrebu ne bi spomenuli da nije na nju podsjetila publika. A gdje je još priča o svima onima koji su radili u Feralu, o Feralovoj biblioteci, o «Bilježnici Robija K.», o fantastičnim naslovnicama i ostalim ilustracijama Alema Ćurina ... Stoga, ako se itko možda još pita treba(ju) li nam neki novi Feral(i), pogotovo danas kad su se obistinila Feralova predskazanja iz stihova s početka ovoga teksta, poslužit ćemo se još jednom riječima autora knjige o Feralu – "Smijeh slobode":
«Da danas imamo novine poput Ferala, mislim da bi bilo manje mržnje – umjesto da se mrzimo, možda bismo se malo više smijali.»
Ovaj tekst je objavljen i zahvaljujući sufinanciranju kroz program "Europa za građane".
